Ministarstvo pravosuđa i pravosuđe općenito situaciju u pravosuđu gledaju kroz ružičaste naočale dok građani izravno trpe posljedice diskriminacije i nejednakosti pred sudovima. U takvoj situaciji sve nade građana RH, očajnih nakon gubitaka spora na općinskim i županijskim sudovima usmjereni su prema Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i Ustavnom sudu RH.
Ustavni sud je institucija koja bi prema Ustavu Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske trebala jamčiti svim građanima jednaku primjenu Ustava i zaštitu ustavnih i konvencijskih prava. Prema opisu na službenim stranicama Ustavni sud je neovisan o svim tijelima državne vlasti, ne spada niti u izvršnu, niti u zakonodavnu, niti u sudsku vlast. Čini ga trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor (dakle politika). Ustavni sud ima širok djelokrug rada no ono što je za građane Republike Hrvatske najbitnije to je odlučivanje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih akata državnih tijela, pravnih osoba s javnim ovlastima kada su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode.
Građani Republike Hrvatske nezadovoljni su pravosuđem u cjelini. Smatraju da je hrvatsko pravosuđe korumpirano, prožeto nepotizmom. Mišljenje javnosti je da je korupcija u Hrvatskoj u znatnom porastu. Suprotno tome stav je Ministarstva pravosuđa da javnost u Hrvatskoj ima vrlo visoku percepciju korupcije ali da bi se moglo reći da postoji značajna kontradikcija između percepcije i stvarnosti. Drugim riječima Ministarstvo pravosuđa i pravosuđe općenito aktualnu situaciju u pravosuđu gledaju kroz ružičaste naočale dok građani izravno trpe posljedice diskriminacije i nejednakosti pred sudovima.
U takvoj situaciji sve nade građana RH, očajnih nakon gubitaka spora na općinskim i županijskim sudovima usmjereni su prema Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i Ustavnom sudu RH. Vrhovni sud RH je najviši sud u Republici Hrvatskoj, međutim korekciju nezakonite sudske presude građani će izboriti samo u slučaju ukoliko Vrhovni sud ocijeni prijedlog za dopuštenje revizije osnovanim. To se događa u rijetkim slučajevima kada najviši sud procijeni da je pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije važno za jedinstvenu primjenu zakona i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili ako je došlo do promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavnim i međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije radi čega je potrebno preispitati sudsku praksu.
Znači, Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud trebali bi biti osnovni korektiv u društvu i mijenjati sudsku praksu i jedinstvenu primjenu iste na način da je praksa europskih i domaćih sudova usklađena. Time bi se izbjeglo da se na određenu osobu primjeni jedno pravo i praksa, dok ta ista odluka značajno odstupa od drugih odluka istoga suda. Trebali bi biti, ali obzirom da se preko 90% ustavnih tužbi odbacuje tek šturim obrazloženjem ili bez obrazloženja velik broj građana uskraćeni su za pravnu zaštitu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji, kako na službenim stranicama piše, i nije sud nego institucija.
Uspjeti tužbom na Ustavnom sudu RH teže je nego osvojiti dobitak na lotu, naročito ako predmet u rad dobije ustavni sudac Mato Arlović
Pravo na pristup sudu u Hrvatskoj danas je zakonski i ustavnopravno zajamčeno. Prije pristupa Europskoj konvenciji, osiguranje nezavisnog i nepristranog sudstva bilo je među najkritičnijim pitanjima iz prakse funkcioniranja hrvatskog pravosuđa. Ukazivalo se na brojne anomalije u pravosuđu a posebice na politički utjecaj na rad i odlučivanje sudova, na potrebu unapređenja sudaca i uravnoteženu (jednaku) primjenu sudske prakse). Iako je Hrvatska članica Europske unije od 2013. godine, u Hrvatskoj još uvijek nije saživjela jedinstvena primjena sudske prakse, kako pred nižim sudovima tako niti pred Ustavnim sudom. Dapače, upravo se i pred Ustavnim sudom krše ustavna prava građana.
Donosi li Ustavni sud odluke o kršenju ustavnih prava formalistički, ili prema imenu i prezimenu stranaka ili njihovih odvjetnika?
Odlučujući o ustavnoj tužbi broj U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015. godine Ustavni sud je angažirao veći broj vanjskih suradnika i sudaca. Obrazlažući odluku o usvajanju ustavne tužbe navodi „…11. Budući da je riječ o opsežnom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca izvjestitelja angažirao radnu skupinu od više sudaca i ustavnosudskih savjetnika.“ Opsežan predmet u ovom slučaju imao je više od 6.000 stranica, radi čega je sudac izvjestitelj smatrao da je potrebno angažirati i veći broj sudaca na detaljnoj analizi toga predmeta. Istovremeno, provodeći ankete među građanima nesumnjivo se ustavna prava građana krše od strane Ustavnog suda obzirom da se prilikom odlučivanja o njihovom predmetu uopće ne vrši uvid u spis kod nižih sudova, već se tek formalistički ustavne tužbe odbijaju, ponajviše iz razloga jer „ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari“ ili uz obrazloženje „da ustavna tužba nije redovni ili izvanredni pravni lijek u sustavu domaćih pravnih lijekova. Ona je ustavnopravno sredstvo zaštite ustavnih prava u pojedinačnim slučajevima. Stoga nije dostatno pozvati se u ustavnoj tužbi na povrede koje su rezultat navodnih nezakonitosti što ih je počinilo nadležno tijelo ili sud u sudskom postupku. Protiv takvih nezakonitosti pravnu zaštitu pružaju redovni i specijalizirani sudovi u postupcima ustrojenim u više stupnjeva sudske zaštite???“““
Znači Ustavni sud je prepustio ocjenu povreda nižim sudovima čime je svoju svrhu postojanja zapravo usmjerio na odabrane podnositelje ustavne tužbe.
Jer pažljivom analizom odluka o odbačaju ustavne tužbe i odluka o usvajanju ustavne tužbe kroz godinu dana rada Ustavnog suda dolazi se do zaključka da je Ustavni sud Republike Hrvatske ograničio svoj rad na donošenje odluka o ocjenama suglasnosti zakona sa Ustavom, o tužbama zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, i na donošenje odluka o ustavnim tužbama koje su atraktivne za javnost ili se radi o politički izloženim osobama, ili o imenima koja su iz nekog razloga privilegirana, pa se u tim slučajevima ustavna tužba pažljivo ispituje i donosi obrazložena sudska odluka.
Takvim postupanjem upravo Ustavni sud Republike Hrvatske grubo krši ustavna i konvencijska prava građana na jednako postupanje i jednako pravo svih pred sudom. Građani ostaju uskraćeni za svoja prava tek pukim, formalističkim odbačajem ustavne tužbe zbog nepodnošenja ustavne tužbe u propisanoj formi, ili zbog „nepostojanja pretpostavke za odlučivanje o biti stvari“. I to sve Ustavni sud Republike Hrvatske odlučuje bez da je uopće načinio uvid u predmet koji je predmet ustavne tužbe.
Sudac Ustavnog suda dr.sc. Mato Arlović potpisnik na gotovo svim odlukama o odbačaju ustavne tužbe
Obzirom na prethodno navedeno, a proizlazi iz analize odluka o odbačaju i odluka o odbijanju ustavnih tužbi, stječe se dojam da sudac Mato Arlović poput patuljaka u knjizi Poštarska bajka, već stavljanjem na čelo zatvorenih koverti u kojima se nalaze ustavne tužbe i automatizmom, formalistički iste odbacuje potpuno istovjetnim sadržajem odluka bez obrazloženja u većini odluka o odbačaju ustavnih tužbi. Ili, kako je moguće da gotovo sve odluke o odbačaju ustavnih tužbi potpisuje kao predsjednik vijeća upravo dr. sc. Mato Arlović i sve su istog sadržaja. Nisu li sve ustavne tužbe različitog sadržaja, pa prema tome ni odluke o odbačaju istih ne bi smjele biti potpuno identičnog sadržaja.
Čl.. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči svakom pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ispita njegov slučaj. Međutim, do povrede toga prava dolazi već ograničenjem pristupa Ustavnom sudu RH zbog očito selektivnog odlučivanja o ustavnim tužbama.
Europski sud za ljudska prava je još u predmetu Ringeisen i König zauzeo stajalište da je bitan sadržaj o kojem se odlučuje. Pravo na pristup sudu mora biti zajamčeno ne samo formalno i u načelu, nego se mora i u konkretnom slučaju omogućiti da se ono faktički ostvari a ne vrsta postupka u kojem se o njima odlučuje, tako da se načelno može preispitivati suđenje u svim vrstama postupaka.
Ograničava li Ustavni sud Republike Hrvatske pravo na pristup sudu?
Europsko pravo je nadređeno hrvatskom pravu. U više odluka Europskog suda zauzeto je stajalište da su sudovi zemalja članica dužni izostaviti iz svojih odluka sve one odredbe koje su suprotne EU pravu. Međutim, sudovi u Hrvatskoj (osim u nekoliko odluka) to ne čine, a istu praksu slijedi i Ustavni sud koji formalističkim odbačajem bez uvida u predmet odbacuje ustavne tužbe čime grubo krši ustavna i konvencijska prava građana. Naime, nakon Ustavnog suda RH građani imaju jedino mogućnost obratiti se Europskom sudu, a prema dostupnim podacima za posljednje dvije godine Republika Hrvatska dužna je isplatiti preko milijun EUR-a odštete građanima čije su tužbe pred Europskim sudom usvojene zbog grubih povreda ljudskih i temeljnih prava. Hrvatska je u periodu od početka 2021. godine do sredine 2022. godine morala isplatiti 783.395,22 eur na temelju odluka Europskog suda za ljudska prava.
Prema tome, Ustavni sud Republike Hrvatske dužan je uskladiti svoje postupanje i praksu u skladu sa uputama Europskog suda, no to se još uvijek događa samo u pojedinim odlukama, a iz čega proizlazi da upravo Ustavni sud Republike Hrvatske postupa nejednako i diskriminatorno i odluke o usvajanju ustavnih tužbi donosi selektivno.
Ta tvrdnja utemeljena je upravo na sudskoj praksi Ustavnog suda RH. Iako je na stranicama Ustavnog suda Republike Hrvatske moguće pronaći popis odluka u odnosu na koje Ustavni sud RH ne odlučuje, između ostalih i ne odlučuje o ustavnoj tužbi protiv rješenja o nastavljanju ovrhe protiv novih vlasnika nekretnine
Ustavni sud je odlučujući u predmetu U-III/5642/2016 od 05. ožujka 2020. odlučio drugačije i suprotno od vlastitih odluka. Ustavnu tužbu podnio je u ime svojeg klijenta odvjetnik Ivica Crnić iz Zagreba i to protiv rješenja o nastavljanju izvršenja protiv podnositelja kao dužnika (novi vlasnik). Detaljno obrazlažući na više od desetak stranica Ustavni sud RH elaborirao je iz kojih razloga je nastavljanje ovrhe protiv novog vlasnika nekretnine a radi naplate tuđeg duga nerazumno. Istovremeno, velik broj ovršenika protiv kojih su nastavljene ovrhe nemaju nikakvu pravnu zaštitu jer protiv toga rješenja nema prava žalbe. Možda je slučajnost, ili je pak najbitniji razlog činjenica da je odvjetnik podnositelja usvojene ustavne tužbe sin prvog predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske Jadranka Crnića i bivši ministar pravosuđa Republike Hrvatske, pa se u slučaju njegovog klijenta Ustavni sud Republike Hrvatske dodatno angažirao rješavajući i o onome aktu koji se nalazi na listi popisa akata o kojima Ustavni sud ne odlučuje.
Identično je Ustavni sud Republike Hrvatske postupio u odluci U-III-42016/2021 od 15. rujna 2021. godine kada je ustavnu tužbu usvojio. Predmet ustavne tužbe je rješenje kojim se nastavlja ovrha protiv nasljednice imovine, dakle, i u ovome slučaju radi se o aktu koji se nalazi na listi akata o kojima Ustavni sud ne odlučuje.
Međutim, u odlukama U-III-6303/2022 od 13. prosinca 2022. godine i broj U-III-6279/2022 od 13. prosinca 2022. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacuje ustavne tužbe podnositelja, iako je predmet ustavne tužbe potpuno jednako pravno pitanje kao u prethodno opisanim odlukama.
Podnositelj ustavne tužbe citirao je sadržaj prethodno opisanih odluka i pozvao se na iste, međutim Ustavni sud je odbacio ustavne tužbe bez čitanja i bez uvida u spis „jer ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari“. Uz sve to, iako spis kod Općinskog suda sadrži preko 4.000 stranica, sudac izvjestitelj nije zatražio da se angažiraju dodatne sudačke snage kako bi proanalizirao u čemu se sastoji povreda ustavnih prava i je li do iste došlo. Ne, jednostavno je arbitrarnom i formalističkom odlukom odbacio ustavnu tužbu. Isti predsjednik vijeća dr.sc. Mato Arlović jednako je postupio u još 40-tak sudskih odluka koje su dostupne autoru teksta, a iz razgovora sa građanima dade se zaključiti kako je takvih odluka Ustavnog suda jako mnogo i iste su uvijek donešene po tom istom sucu.
Tako isto šokira odbijajuća odluka Ustavnog suda protiv odluke Županijskog suda u Bjelovaru 19-K-32-10, u kojoj Ustavni sud, po istome sucu Mati Arloviću obrazlaže da je njihovo pravno stajalište „da okolnost dugotrajno narušenih odnosa isključuje postojanje kaznenog djela“. Podnositelj ustavne tužbe zaključio je da je realno moguće da će se na takvu odluku Ustavnog suda pozivati i neki muž koji je godinama mlatio ženu i na kraju ubio svoju ženu, jer po pravnom stajalištu Ustavnog suda RH u takvim slučajevima nema kaznenog djela.
Isto tako šokira odluka Ustavnog suda kojom potvrđuje odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici kojom je potvrđena odluka Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić a kojom je bez ikakvog obrazloženja zanemaren značaj pravomoćne sudske odluke, iako je Europski sud za ljudska prava u više sudskih odluka naglasio da nikakve pravne sigurnosti nema ako se ignorira značaj pravomoćne sudske odluke i presuđene stvari. Naravno, da je i tu odluku donio dr.sc. Mato Arlović.
Na opisani način Ustavni sud Republike Hrvatske izravno krši pravo građana na procesnu jednakost i jednakost svih pred zakonom.
Reforma pravosuđa koje mora biti ujednačeno i usklađeno sa europskim pravom. Prema pravu Europske konvencije, država članica treba omogućiti da se o svim spornim pitanjima u sporu (dakle, i o činjeničnim i o pravnim pitanjima) raspravlja pred nezavisnim i nepristranim tribunalom, što je pred Ustavnim sudom onemogućeno.
Pretjerani formalizam Ustavnog suda
Umjesto prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na jednakost svih pred zakonom i pravo svih na jednak pristup sudu, Ustavni sud zbog pretjeranog formalizma, ne ulazeći uopće u sadržaj ustavne tužbe, ne analizirajući sudski spis, odbacuje ustavne tužbe zbog nedostatka forme i zbog nedostatka „biti stvari“ istovremeno postupajući diskriminatorno obzirom da o jednakim pravnim pitanjima u drugim postupcima donose bitno drugačije sudske odluke. Postojanje različitih odluka Ustavnog suda o istoj pravnoj stvari dovode u pitanje neovisnost i nepristranost Ustavnog suda.
Domaći sudovi imaju diskrecijske ovlasti koje im omogućuju promjenu sudske prakse kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, osobito u državama kao što je Hrvatska, sa sustavom pisanog prava gdje sudovi u teoriji nisu vezani presedanima. Neujednačena pravna praksa dovodi u pitanje pravo na pošteno suđenje.
Hrvatska ima glomazan i neučinkovit pravosudni aparat koji svojom nesposobnošću za funkcionalno i pravodobno odlučivanje ugrožava ostvarenje ljudskog prava na pošteno suđenje i na jednako postupanje pred sudom, a kada ostvarenje toga prava građani zatraže pred Ustavnim sudom isto se onemogućuje formalističkim odbacivanjem ustavne tužbe za koje je gotovo uvijek zadužen sudac Ustavnog suda dr.sc. Mato Arlović.
Hrvatska bi očigledno kao država članica Europske unije morala načiniti bitan zaokret kojim bi onemogućila da se nekonzistentna pravna praksa i suprotna pravna tumačenja bez dostatnog objašnjenja i bez mogućnosti usklađivanja pojavljuje u okviru istoga suda. Ustavni sud je dužan u tom pogledu načiniti prvi korak i spriječiti nejednako postupanje u sudskoj praksi na što upućuje i ESLJP.
Nada Landeka
