Politička nedozrelost i nemoral srbijanskih političara
U rasvijetljavanju pozadine događaja u svezi prebijanja i uhićenja više desetaka predstavnika srbijanske oporbe u središtu Beograda tijekom večernjih prosvjeda protiv Vučićeve izborne krađe, očitovao se i čelnik koalicije “Srbije protiv nasilja” ( SPN ) Dragan Đilas. On je u intervjuu za beogradsku ispostavu regionalne N1 izravno i otvoreno prozvao za suučesnika u neredima i prvotnim napadima prosvjednika na policiju njegovog nekadašnjeg stranačkog suborca i aktualnog gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića. Dok je Đilas bio gradonačelnik Beograda, osobno se zauzeo za neiskusnog političkog debitanta Šapića u njegovu postavljenju za gradskog menadžera Beograda. Šapić je godinama bio u sklopu Demokratske stranke desna ruka Đilasu, neovisno od činjenice što je i tad na instragramu pozirao i slikao se presuđenim i notornim srpskim ratnim zločincem Veselinom Šljivančaninom. Nitko u ondašnjoj postavi Demokratske stranke nije pretjerano zamjerio Šapiću tobožnje soliranje i iskazivanje “osobnog stajališta”, kako su srpskoga vaterpolista, okorjelog i ogrezlog velikosrbina, prozirno i uzaludno branili svi u Demokratskoj stranci pod paskom Borisa Tadića i uz odobrenje Šapićeva neposrednog šefa u gradskom poglavarstvu Beograda gradonačelnika Đilasa. Materijalni interes sve ih je skupa povezivao i omogućavao zavjet šutnje i skrivanje prljavog stranačkog rublja, budući su u Beogradu od 2004. do 2012. demokrate imali čvrsto osiguranu gradsku vlast.
Jabuke i kruške ne idu u istu košaricu, te je prije ili kasnije, bilo pitanje trenutka kad će se jednog dana nekadašnji suborci tek po potrebi političkog trenutka od 2004. do 2012. javno i žestoko sukobiti. I to se obistinilo potkraj ove 2023. godine, kad je situacija u Srbiji dosegla točku usijanja. Nije tajna kako je Đilas još od njegove mladosti ratnih devedesetih izrazito opredijeljeni politički zapadnjak i pobornik političkog lobija anglosaksonskog svijeta u srpskoj politici, dok je Šapić kao i većina politički nepismenih Srba nepatvoreni rusofil. Njima dvojici stranački putevi su se davno razdvojili, ali do jučer nije bilo izravnog povoda za uzajamnu prepirku, vjerojatno u ime nekadašnje zajedničke suradnje u sklopu djelovanja Demokratske stranke.
Sad je kucnuo čas kad ukrštaju koplja na političkoj pozornici. Đilas je javno prozvao Šapića kako je noć uoči prosvjeda pred zgradom Skupštine grada sjedio u gradskoj kavani u Skadarliji s osuđenim navijačkim huliganom beogradskog Partizana Đorđem Prelićem. Taj se u beogradskim medijskim kuloarima smatra budućim slijednikom nekadašnjeg SNS gazde i novog političkog kontrolora i režimskog povjerenika Partizanove navijačke tribine, presuđenog masovnog ubojice i koljača Velje Nevolje. Vučić ima grdnih problema s Partizanovim navijačkim pokretom, jer su mu se očito oteli strogoj kontroli, čim mu redovito skandiraju na nogometnim i košarkaškim tribinama ono što ga i spada :”Vučiću, pederu!”
Đorđe Prelić je skratio višegodišnje zatvorske muke nakon sudjelovanja u ubojstvu navijača Toulousea Bryca Tatona šurovanjem s Vučićevim režimom. Za uzvrat, mora im vratiti protuuslugu prvom prigodom i bez razmišljanja. Zato iz zatvora voljom SNS -a unajmljeni i k tome i ucijenjeni Prelić i nije imao mnogo izbora. Da je odbio suradnju s Vučićem i Šapićem u organizaciji razbijanja narodnih prosvjeda u ulozi organizatora skupine provokatora što je motkama i kamenicama gađala žandarmeriju, zabarkadiranu u zgradi Skupštine grada, čim prije bi ga vratili iza zatvorskih rešetaka oni isti što su ga isključivo iz političkih pobuda kao ubojito političko oruđe SNS-a samo zato i sudski oslobodili zaslužene i opravdane robije. Sva krivnja za izazivanje preksinoćnih nemira i nereda štrokavim pisanjem bljutavog režimskog tiska i teledirigiranih elektroničkih medija pripisana je političkim pristašama oporbe.
Nije dugo trebalo čekati Šapićev odgovor Đilasu. Dakako, nije jasno i uvjerljivo opovrgao kako se nije uopće susreo s huliganom Prelićem, ali je srž obrane od Đilasove prozivke, usmjerio napadom na bivšeg stranačkog šefa, što mu je nekad davno dao prvo političko uhljebljenje u životu.Šapić veli kako je spreman iznijeti javno sve Đilasove nepodopštine iz vremena kad su bili politički suradnici u vrhu Demokratske stranke. Đilasu slučaj sa Šapićem nije presedan u političkoj karijeri. Koliko je nedosljedan, nesvjestan i nesavjesan u odabiru političkih suradnika zorno pokazuje i njegova ranija višegodišnja suradnja iz puke koristi s još dvojicom istaknutih velikosrba, kao što su Vuk Jeremić i kasnije i Boško Obradović. Kad su se rastali zbog različitog i temeljnog političkog svjetonazora, uglavnom su mudro šutjeli, premda je u nekoliko navrata velikosrbin Obradović spočitavao Đilasu tobožnju potajnu suradnju s Vučićem, na što mu ovaj nije odgovorio iz samo jednog razloga. Dok su svojedobno bili u koaliciji Obradović je solidarno pomogao Đilasu najprije verbalnom potporom, a onda i konkretno i s nevelikom skupinom prosvjednika na ulici, kad je Vučić radi osvete Đilasu organizirao preko SNS bande prijeteće huliganske bande, što su uznemiravale, telefonski zastrašivale, prijetile i ugrožavale Đilasovu mlađu kćer.
Sve to ne umanjuje odgovornost Đilasa za katastrofalne procjene političkih suboraca, što mu se kasnije kao bumerang obijalo o glavu. On je svojedobno od 2008. do 2012. nakon potpisane postizborne koalicije Demokratske stranke i Dačićeva SPS-a i s kriminogenim Ivicom Dačićem imao četiri godine blisku suradnju, ali ga godinama i nakon toga nije ozbiljnije javno teretio za njegova brojna politička nedjela. Inženjer strojarstva Đilas nije jedini istaknuti oporbeni političar u Srbiji, što ne kuži osnove političkog inženjeringa u Srbiji. I Boris Tadić je kao kadar Đinđićevih demokrata u dva uzastopna mandata obnašao dužnost predsjednika Srbije od 2004. do 2012. godine. Za to vrijeme lansirao je u orbitu neskrivenog velikosrbina Vuka Jeremića, njegovog nekadašnjeg učenika, kojem je devedesetih bio profesor psihologije u jednoj beogradskoj gimnaziji.
Tadić bi, ne samo na primjeru, očajne procjene Vučićeva i Šešeljeva radikalskog špijuna Vuka Jeremića u redovima Demokratske stranke, morao pocijepati fakultetsko zvanje diplomiranog psihologa. Jeremić je kao kadar DS-a, k tome još na prijedlog samoga Tadića i ministar inozemnih poslova Srbije, poslije i veleposlanik Srbije u Ujedinjenim narodima, javno koketirao sa zločinačkim i ratnohuškaškim Šešeljevim SRS-om i Dačićevim SPS-om. Tadić se neslavno pročuo i u političkom oprostu SPS-u, a poglavito u aboliranju zlotvora Ivice Dačića. Kao i Jeremić, tako je i Dačić, na Tadićev kruh, njemu uzvratio kamenom. Obojici je tad, kao i sad Šapiću u prijeporu sa Đilasom, bolesni poriv velesrbovanja, bio stariji i jači faktor od činjenice, što su se svi skupa javno okomili na vlastite političke dobročinitelje.
Tadić se javno pokajao glede krive procjene Dačića i Jeremića, a Đilas je tek počeo pročišćenje i osvješćenje konačnim odbacivanjem danas Aleksandra Šapića,a sutra izvjesno i prozivkom Boška Obradovića. No, dobro veli stara poslovica:”Zakasnila pamet ide magarcu pod rep!”. Tadić i Đilas kao osvjedočeni prozapadno orijentirani političari u Srbiji na navedenim i opisanim primjerima nepovratno su izgubili kredit kod ljudi u Srbiji, što su im barem u početku vjerovali. Ako nisu od početka znali da im je Sizifov posao šurovanje s velikosrbima i rusofilima Dačićem, Jeremićem, Obradovićem i Šapićem, onda njih dvojica nemaju pojma o osnovama politike. Ne mogu se spojiti u jednu cjelinu voda i vatra, kao što se ne može fizički sastaviti nebo i zemlja.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
