Kada će hrvatsko pravosuđe slijediti i primjenjivati europsko pravo u praksi i prestati se ponašati diskriminatorno??
Urednik gospodarstva
Hrvatska je članica Europske unije od 2013. godine. Hrvati su ipak prisiljeni tražiti bolje plaćena radna mjesta izvan Hrvatske, a pravdu najčešće traže pred europskim sudovima. Na žalost, mnogi izgube nadu čekajući pozitivne odgovore Europskog suda u Luksemburgu i Europskog suda u Strasbourgu iako su ti sudovi jasno i to u više svojih odluka obrazložili i naložili državama članicama da su dužni postupati prema već ranije donešenim odlukama europskih sudova i implementirati ih u domaće odluke primjenom europskog prava.
U Hrvatskoj se još uvijek građani selekcioniraju i dijele po staležima, po novčaniku, po političkoj pripadnosti, po spolu, po godinama, a pred sudovima (čast izuzecima) najčešće prolaze čvrste i stabilne rodbinske, kumske, poslovne ili političke veze.
Navedeno je često izraženo i u odlukama najviših sudova, Vrhovnog suda i Ustavnog suda, iz čijih se odluka o odbačaju prijedloga za dopuštenje revizije ili ustavne tužbe jasno vidi da pojedine ustavne tužbe niti ne čitaju. Do takvog zaključka je autorica teksta došla analizom odbačenih odluka iz kojih je vidljivo da mnoge ustavne tužbe sadrže ista pravna pitanja kao i ustavne tužbe poznatih odvjetnika i bivših predsjednika najviših sudova u RH ali su ove prve odbačene, a ove druge sve mahom usvojene, dok prijedlozi za dopuštenje revizije sadrže opsežnu sudsku praksu upravo Vrhovnog suda, i to prepisanih iz zbirke sentenci odluka Vrhovnog suda ili iz Zakona sa praksom kojoj je autor upravo taj odvjetnik i bivši sudac, ali uzalud, iako mnoge ustavne tužbe i prijedlozi za dopuštenje revizije vrište od nepravde i povrede ustavnih prava, tzv. „običnom građaninu“ pravo je najčešće tek neostvariv san.
Člankom 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (2016/C 202/02) zajamčeno je pravo na JEDNAKOST „Svi su pred zakonom jednaki“.
Obzirom na uočenu nejednakost postupanja, kako pred prvostupanjskim, tako i pred drugostupanjskim pa i najvišim sudovima koji bi morali biti korektiv i ispravljati nepravdu i nezakonito postupanje, možda bi Ustavni sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske trebali suditi po sistemu tajnosti i odlučivati o anonimiziranim presudama i ustavnim tužbama kako ne bi uopće znali tko je stranka u postupku. Zanimljivo bi bilo tada vidjeti koliko bi ustavnih tužbi i revizija bilo usvojeno a koliko odbačenih.
Europski sudovi naložili su državama članicama nužnu primjenu europskog prava koje je iznad nacionalnog prava. U slučajevima kada je nacionalno pravo u suprotnosti sa europskim pravom, sudovi su dužni izostaviti sve ono čime se povrjeđuju prava građana zajamčenih Konvencijom i Poveljom. Trebali bi, ali još uvijek to ne rade u svim slučajevima. Postoje i oni predmeti u kojima su uređujući suci snažno odupiru promjenama, ne zna se da li svojevoljno ili po nalogu, a što onda opet dovodi u pitanje i neovisnost sudačkog postupanja.
Uredbe i odluke EU obvezujuće su u cijelom EU. Suci koji ureduju u predmetu dužni su iz nacionalnog prava izostaviti svaku onu odredbu koja je suprotna europskom pravu u suprotnom je vladavina prava iluzorna. (Članak 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).
Konvencija građanskog prava o korupciji jasno i nesporno u čl. 2. opisuje definiciju korupcije, a u čl. 5. iste Konvencije propisuje državnu odgovornost za koruptivne radnje.
Člankom 21. Povelje EU propisano je: ZABRANJUJE SE SVAKA DISKRIMINACIJA.
Protokol br. 12. Čl. 1. uz Konvenciju nalaže OPĆU ZABRANA DISKRIMINACIJE „Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
Nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavku 1.“
Isto i u Ustavu Republike Hrvatske u čl. 26. Ustava „Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.“
Praksa je jedno a realnost nešto sasvim drugo. Velik broj odbačenih zahtjeva podnešenih Vrhovnom sudu i tužbi podnešenih Ustavnom sudu ukazuju na nejednakost i na diskriminaciju. Suci ili nemaju volje čitati sve ustavne tužbe, ili nemaju motivacije. Iako, ukoliko već postoje odluke o istom pravnom pitanju istih sudova svi bi te odluke pred domaćim sudovima morali poštovati i primjenjivati ih, naročito Ustavni sud RH ne bi smio odstupati od pravnih mišljenja iznešenih u drugim odlukama u kojima je rješavano identično pravno pitanje.
Možda suci Ustavno suda Republike Hrvatske smatraju da građani ne čitaju i ne prate sudsku praksu?
Građani znaju da je člankom 47. Povelje EU zajamčeno Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje. „Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenim ovim člankom“.
Člankom 54. Zabranjena je zlouporaba prava „Ni jedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti kao da podrazumijeva pravo na poduzimanje bilo kakve aktivnosti ili izvršavanje bilo kakvog djela čiji je cilj uništenje bilo kojeg od prava i sloboda priznatih ovom Poveljom ili njihovo ograničavanje više nego što je predviđeno Poveljom.“
SUDOVI (naročito prvostupanjski) IGNORIRAJU OBVEZU primjene europskog prava koje je nadređeno nacionalnom pravu, iako je dužnost suda
Ne favorizirati jednu stranu u postupku
Ne biti pristran već suditi po zakonu i ustavu
Ne diskriminirati jednu od stranaka već poštovati načelo jednakosti
Suditi po zakonu i Ustavu i primjenjivati europsko pravo na način da izostavi svaku nacionalnu pravnu normu koja je u suprotnosti sa europskim pravom. Vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, nerazdvojno je svojstveno svim odredbama Konvencije (vidi Pincová i Pinc protiv Republike Češke, br. 36548/97, § 45., ECHR 2002-VIII, s daljnjim upućivanjima).
Načelo zakonitosti također predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni (vidi Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, § 147., ECHR 2004-V).
„Država se smatra odgovornom za gubitke prouzročene takvim odlukama ako sudske odluke nisu u skladu s domaćim pravom ili ako su pogrešne, proizvoljne ili očito nerazumne u suprotnosti sa člankom 1. Protokola br. 1. ili ako je osoba proizvoljno i nerazumno lišena imovine u korist druge.“ (Melnychok protiv Ukrajine br 28743/03 ECHR 2005-IX, Breirova i drugi protiv Češke br. 5732/00 od 08.10.2002., Vulakh i drugi protiv Rusije br. 33468/03 od 10. siječnja 2020. godine.
Legitimna očekivanja građana Republike Hrvatske u pravično i pošteno suđenje proizlaze i iz odluke Europskog suda u Luksemburgu u predmetu broj 106/77 od 9. ožujka 1978. godine PRESUDA SUDA kojom se nalaže nadređenost europskog prava nacionalnom pravu:
„22 Shodno tome, svaka odredba nacionalnog pravnog poretka i svaka zakonodavna, administrativna ili sudska praksa koja bi umanjivala učinkovitost prava Zajednice time što uskraćuje sucu nadležnom za primjenu tog prava ovlast da već u samom trenutku te primjene učini sve što je nužno da ostavi po strani nacionalne zakonodavne odredbe koje bi mogle spriječiti puni učinak pravnih pravila Zajednice, bila bi nespojiva sa zahtjevima koji čine samu bit prava Zajednice.
23 Takav bi bio slučaj kad bi, u situaciji u kojoj postoji sukob između odredbe prava Zajednice i kasnijeg nacionalnog zakona, rješenje takvog sukoba bilo rezervirano za tijelo s vlastitom diskrecijom odlučivanja, različito od suda koji je pozvan primijeniti pravo Zajednice, čak i ako bi prepreka punoj učinkovitosti tog prava bila samo privremene naravi.
24 Prema tome, na prvo pitanje treba odgovoriti da nacionalni sudac koji u okviru svoje nadležnosti mora primijeniti odredbe prava Zajednice ima dužnost osigurati puni učinak tih pravnih pravila ostavljajući na vlastitu inicijativu neprimijenjenom, ukoliko smatra da je to potrebno, svaku suprotnu odredbu nacionalnog prava, čak i ako je ona donesena kasnije, bez potrebe da zatraži ili čeka prethodno stavljanje izvan snage te odredbe kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen ustavom.
25 Drugim pitanjem pita se, u biti, mora li, pod pretpostavkom da pravo Zajednice prihvaća da je moguće odgoditi zaštitu prava priznatih na temelju odredaba prava Zajednice do trenutka kad nadležna nacionalna tijela doista ne stave izvan snage eventualne suprotne nacionalne odredbe, takvo stavljanje izvan snage u svim slučajevima imati neograničen retroaktivni učinak kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci na prava o kojima je riječ.
26 Iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da nacionalni sudac ima dužnost osigurati zaštitu prava priznatih na temelju odredaba pravnog sustava Zajednice bez potrebe da zatraži ili čeka da nacionalna tijela ovlaštena u tu svrhu stave izvan snage nacionalne mjere koje bi mogle sprječavati izravnu i trenutačnu primjenu pravnih pravila Zajednice.
Nacionalni sudac koji u okviru svoje nadležnosti mora primijeniti odredbe prava Zajednice ima dužnost osigurati puni učinak tih pravnih pravila ostavljajući na vlastitu inicijativu neprimijenjenom, ako je to potrebno, svaku suprotnu odredbu nacionalnog prava, čak i ako je ona donesena kasnije, bez potrebe da zatraži ili čeka prethodno stavljanje izvan snage te odredbe kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen ustavom.“
Ustavni sud RH je u više svojih odluka zauzeo pravno stajalište da je dužnost sudova ispitati navode iako stranka nije izrijekom navela mjerodavnu ustavnu odnosno konvencijsku odredbu (članak 34. Ustava odnosno čl.8. Konvencije).
Obveza sudova je izostaviti svaku pravnu normu koja je u suprotnosti sa europskim pravom.
U-III-1941/2011 od 14.02.2014. zauzeo je pravno stajalište da; „Svi propisi i akti kojima se pojedincima daju prava ili nameću obveze moraju se tumačiti na način koji će, u skladu sa njihovim ciljem ili svrhom, omogućiti stvarnu i djelotvornu pravnu zaštitu ustavnih prava pojedinaca u skladu sa specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. To je osobito važno kad je riječ o pravima iz članka 29.st. 1. Ustava RH.“
Ocjena Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u presudi Ališić i dr. protiv Hrvatske i dr. zahtjev br. 60642/08)
Opća načela
Sud ponavlja kako članak 46. Konvencije, tumačen u svjetlu članka 1. nameće tuženoj državi pravnu obavezu primjene, uz nadzor Odbora ministara, odgovarajućih općih i/ili pojedinačnih mjera kako bi se osigurala prava podnositelja zahtjeva koja Sud smatra povrijeđenima. Takve mjere moraju se također poduzeti u odnosu na druge osobe koje su u istom položaju kao i podnositelji zahtjeva, poglavito zbog rješavanja problema koji su doveli do takvih utvrđenja Suda (vidi predmet Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, § 94., ESLJP 2005-X). Ovu je obvezu Odbor ministara naglasilo u postupku nadzora izvršavanja presuda Suda (ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 i ResDH(2006)1).
Kako bi omogućio učinkovito izvršenje svojih presuda, Sud može usvojiti postupak pilot presude, koji mu omogućava jasno uočavanje strukturnih problema na kojima počivaju povrede, te ukazivanje na mjere koje tužene države trebaju poduzeti kako bi ih riješile (vidi Rezoluciju Res(2004)3 Odbora ministara o presudama koje otkrivaju prikriveni sustavni problem, od 12. svibnja 2004. godine; Pravilo 61. Poslovnika Suda; i prethodno citirani predmet Broniowski, §§ 189.-194.). Cilj takvog postupka je omogućiti najbrže i najučinkovitije rješavanje poremećaja koji negativno utječe na zaštitu predmetnih konvencijskih prava u nacionalnom pravnom poretku (vidi predmet Wolkenberg i drugi protiv Poljske (odl.), br. 50003/99, § 34., ESLJP 2007-XIV). Dok mjere tužene države trebaju biti prvenstveno usmjerene k rješavanju takvog poremećaja i uvođenju, ako je to potrebno, učinkovitih pravnih sredstava za dotične povrede prava, one također mogu uključivati ad hoc rješenja kao što su postizanje prijateljskih rješenja spora s podnositeljima zahtjeva ili jednostrane odštetne ponude u skladu s zahtjevima Konvencije. Sud može odlučiti o odgodi razmatranja sličnih predmeta, dajući tako tuženim državama priliku ispraviti povrede na te različite načine (vidi, primjerice, predmet Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, § 127., ESLJP 2009.). Ukoliko pak tužena država propusti usvojiti takve mjere nakon pilot presude i nastavi s povredama Konvencije, Sud neće imati drugog izbora nego nastaviti razmatrati sve slične zahtjeve koji su pred njim, te donijeti presude u tim predmetima s ciljem osiguravanja učinkovitog pridržavanja odredbi Konvencije (E.G. protiv Poljske (odl.), br. 50425/99, § 28., ESLJP 2008., i Kurić i drugi protiv Slovenije (pravična naknada) [VV], br. 26828/06, § 136., ESLJP 2014.).“
Europski sud u svojoj praksi nalaže da su sudovi dužni ispitati sve okolnosti konkretnog slučaja i donijeti odluku koja neće dovesti do pravnog i životnog apsurda. Ali ipak, mnoge odluke još uvijek šokiraju i dovode do životnog apsurda. Recimo, Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu kojom je ocu naloženo plaćanje alimentacije djetetu koje se školuje, i vratio predmet na ponovno postupanje kako bi prvostupanjski sud ispitao je li sin mogao zaraditi sebi za školovanje, ili iznajmljivati nekretninu kako bi osigurao sredstva za školovanje?
Nedavno je Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio reviziju i ukinuo presudu kojom je naloženo ocu plaćati alimentaciju odraslom djetetu koje se školuje, i to do njegove 26-te godine. Time je Vrhovni sud ušao u nedopuštene analize ispitujući je li dijete sposobno raditi i zaraditi uz studiranje i je li sposobno brinuti se samo za sebe, dok sam zakon nalaže roditeljima da su dužni brinuti se i skrbiti o djeci, pa i o punoljetnom djetetu ako se školuje, a ukoliko roditelj koji nije s djetetom ne plaća alimentaciju tada podliježe kaznenoj odgovornosti. I Europski sud za ljudska prava tumači u jednoj od odluka da se obveza roditelja i briga oko djece ne iscrpljuje plaćanjem alimentacije, već i ostalom skrbi…. Upravo iz odluke Vrhovnog suda da se iščitati da roditelj koji ne živi s djetetom i koji o djetetu ne brine ni u najmanjem segmentu njegovog života i školovanja, nije dužan plaćati ni alimentaciju ukoliko je dijete sposobno raditi i zaraditi sebi za školovanje, ili osigurati prihode recimo iz najma nekretnina i slično, a takvo stajalište u suprotnosti je sa Obiteljskim pa i Kaznenim zakonom jer je roditelj dužan skrbiti o djetetu i plaćati uzdržavanje čak i ako dijete ima i druga sredstva. Ili neki sudac Vrhovnog suda misli da je djetetu za hranu, odjeću, školovanje i slobodne aktivnosti dovoljno 1000 kn (130 eur) mjesečnoj?
ESLJP uvijek naglašava da pravo na pravični postupak ima istaknuto mjesto u demokratskom društvu. To jamstvo je jedno od temeljnih načela svakog demokratskog društva. Stoga nema opravdanja za restriktivno tumačenje članka 6. stavka 1. Zahtjev za pravičnim postupkom primjenjuje se na postupak u njegovoj cjelini.
Autor: Nada Landeka
HOP
HOP -portal na telegramu
