Iz vrtloga ratova osvajačkih naroda ranog srednjeg vijeka Europa se izdigla u kolijevku suvremene civilizacije
Europa je imala sreće, ali sreća je tek početak. Tko god je pogledao zemljovid svijeta, prije primjerice tisuću godina, nikad ne bi mogao predvidjeti uspjehe ovoj isturenoj oblasti na zapadnom obodu euroazijske kopnene mase, koju zovemo kontinent Europa. Rječnikom suvremenih ekonomskih povjesničara, vjerojatnoća globalne europske prevlasti u tom trenutku bila je blizu ništice. Pola tisućljeća kasnije, približavala se tek početnoj jednoznamenkastoj mjernoj jedinici.
U desetom stoljeću Europa je tek izlazila iz mučnoga razdoblja borbe s osvajačima, pljačkašima i otimačima, s neprijateljima sa svih strana. Morski pirati Normani li Vikinzi iz današnje Skandinavije mogli su ploviti i jedriti i po najsurovijem moru, ali i po plitkim rijekama u njihovim pljačkaškim pohodima na daleke zemlje duž obale Atlantika do Sredozemnog mora, sve do Italije i Sicilije na jugu Starog kontinenta.
Drugi su otišli i u slavenske zemlje i nametnuli se kao nova vladajuća klasa, primjerice Rusi kao narod dalekih predaka današnjih Rusa, a prije tisuću godina narod piratskih i morskih pustolova. Po tim morskim piratima Rusima iz ranog srednjeg vijeka i današnja Rusija je dobila ime, te su preteče današnjih Rusa u nizu od sedam stoljeća gospodarili bez duljih stanki prostorom današnje Rusije. Stigli su na koncu pljačkaških avantura u ranom srednjem vijeku i do zidina Konstantinopolja, ili svima dobro znanog Carigrada na Bosporu.
Tako strašni su bili ti pljačkaši, iznimno surovi i okrutni da su imali nevjerojatne načine iživljavanja nad nedužnim žrtvama. Zabavljalo ih je bacanje beba u vis, nakon čega bi ih dočekivali isturenim i ubojitim vrhovima noževa. Znali su i udarati glavama beba o zid. Takvi prizori budili su osjećaje strahovitih užasa među mjesnim pučanstvom i tjerale njihove duhovne i svetovne vođe pokupiti pred pohodom svirepih barbara sve dragocjenosti i pobjeći glavom bez obzira pred dolazećim naletom pljačkaša i razbojnika. Svećenici bi svojom molitvom ostavljali nove molitve Svevišnjem radi zaštite, ali hramovi nisu bili dobar zaklon, budući su Vikinzi znali gdje se skrivaju dragocjenosti, te su najprije nasrtali i opsjedali crkve i zamkove. Tamo su bila skrivena i čuvana blaga u vidu dijamanata, zlata, srebra…
S mora i preko Mediterana dolazili su Saraceni ili Maori. Njihove gorske utvrde bile su na Alpima i na Azurnoj obali. Otuda su poduzimali pljačkaške pohode duž trgovačkih putova između sjeverne i južne Europe. Ovi hitri pljačkaši, nevidljivi i povezani s muslimanskim zemljama kraj mora, bili su nepobjedivi ratnici. Još uvijek, već stoljećima kruži narodna predaja kako neki mještani sela visoko u Alpima imaju tamnu kožu i maorski ten lica poradi krvnog mješanja s nekadašnjim vojnim osvajačima tih alpskih krajeva, goropadnim ratnicima Maorima.
Napokon, s istoka preko kopna i na brzim konjima napadali su Huni, preteče današnjih Mađara. Oni su predvodili još jedan osvajački val iz Azije. Bili su pagani uralsko altajskog jezičnog izričaja, djelomično nalik inačici turskoga narječja. Vojno su napredovali osvajajući tuđa ozemlja godinu za godinom. Pažljivo su i pravodobno birali kao vojne mete najslabije točke obrane protivnika na bojnom polju. Sustavno su pratili vijesti o unutarnjim razmiricama i dinastičkim sukobima i nevoljama u redovima protivnika. To im je pogodovalo otkriti slabosti neprijatelja, te su u jednom trenutku bili dostatno vješti doći iz svojih dunavskih uporišta sve do istoka današnje Francuske ili do praga Italije.
Za razliku od Normana, što su mogli mirovati u svojim vojnim logorima i više godina, zadovoljavajući se vještinom lova radi osnovne prehrane, Huni su imali drukčiji pristup. Normani su znali i naseliti osvojene predjele Engleske i sjevera Francuske. Tako je i današnja Normandija na sjeveru Francuske dobila naziv po svojim davnašnjim osvajačima Normanima. Na jugu Europe normanski zavojevači stizali bi sve do otoka Sicilije. Nasuprot Normanima, Huni u njihovim rušilačkim navalama, nisu težili toliko trajno napraviti vlastite nastambe na osvojenom području, koliko im je bio cilj zgrabiti vrijedan ratni plijen, ali uzeti pod svoj nadzor i ljudstvo pokorenih naroda. Njih bi netom Huni pretvarali u robove i vodili ih zajedno s osvojenim ratnim plijenom u zapregama ili na konjima.
Nikto nije mogao vječno pristajati na takav teror. Europljani su vremenom naučili obraniti se, sa ili bez pomoći vlastitih vođa. Njima je najlakše bilo dogovoriti se s napadačima na račun svojih podanika. Umjesto da pokušaju izravnom borbom prsa u prsa obraniti zidine kao bedeme obrane od Normana, mjesni stanovnici bi se poslužili lukavstvom. Oni bi ih prvotno puštali unutra u zamku, onda ih opkoljavali i nakon toga napadali iz zasjede. Huni su s njihovom lakom konjicom bili prebrzi da bi ih stanovništvo moglo lako uhvatiti i odmah svladati, te su se polako povlačili. No, nekoliko uspješnih zasjeda odličnih i dobro obučenih snagatora, naučilo je pameti Hune i prisililo ih potražiti izvore lake i brze pljačkaške otimačine na nekom drugom mjestu. Rješenje obrane od Saracena ili Maora bilo je isto kao i u muslimanskim zemljama, uz vojnu pratnju mazgi i karavana. Ukratko, Europljani su znalački i umješno počeli nanositi ozbiljne gubitke u ljudstvu i naoružanju brutalnim pljačkašima. Nestvarno zvuči činjenica kako su Europljanima u obrambenim bitkama s napadačima uvelike i nehotice pomogli i sami neprijatelji. Sjeverna plemena i hunski napadači vremenom su se smirili. Nomadske ratne logore zamijenila su kraljevstva i vladari nisu odobravali pljačkaške pohode samoprozvanih kapetana s njihovim piratskim posadama, što su ugrožavali mir i sigurnost života i imovine ljudi. Kraljevima nisu bili potrebiti podanici, kojima bi u opisu posla bilo pravljenje problema. Kraljevi su mir u vlastitom domu održavali nekad prijetnjama pljačkaškim bandama, kad bi osjetili da su jači od piratskih jurišnika.Kad bi procijenili da je neprijatelj vojno premoćniji, onda bi kraljevi morali mir kupovati darovima pljačkašima i razbojnicima. Onda su pirati bili zadovoljni i odustajali su od daljih posezanja za uništenjem i otimanjem dragocjenosti od žrtava njihovih napada.
Po nekim tumačenjima vješt kraljevski i pomalo diplomatski otklon od daljih opasnosti od strane nastrtljivih pirata s mora, darivanjem dijela blaga neprijatelju, otvorio je Europi put nadolazećeg razvitka. No, to je primjereno ekonomsko gledište razvoja situacije na terenu. Gdje ima prigoda i sigurnosti, napredak je neizbježan. Ako se sklone zapreke, onda je napredak lako ostvariv i brzi boljitak je na vidiku. Ipak, ima i mišljenja kako je oslobađanje od agresije potrebit, no ne i dostatan uvjet i zalog budućeg napretka i razvitka društva. Napredak i razvoj traže inicijativu, a ona ne pada s neba. Povrh svega, u srednjevjekovnoj Europi zapreke ka takvim pregnućima javljale su se na svakom koraku. Srednji vijek je bio most između antičkog svijeta Mediterana oličenog u Staroj Grčkoj i Starom Rimu i njihovoj protuteži u ozračju obrisa suvremene Europe sjeverno od pojasa Alpa i Pirineja. U tom dobu rodilo se novo društvo, potpuno različito od onih prethodnih i krenulo putem što ga je izričito odvojio od svih drugih svjetskih civilizacija.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
