Putin, Lukašenko i Vučić gospodare životima podanika u njihovim državama kao antički vladari
Europa je, zasigurno, oduvijek sebe smatrala posve drukčijom od istočnih
društava. Velike bitke između Grka i Perzijanaca, osobito one kod Salamine i u Termopilskom klancu, predstavljale su znak suprotnosti Zapada i Istoka, slobodnih gradova ili polisa i aristrokratskih carevina, suverenosti barem onih slobodnih pojedinaca i nasuprot tomu potčinjenosti bez iznimke u sklopu sustava orijentalnog despotizma. U doba antike prevladavalo je uvjerenje kako su Grci izmislili demokraciju, svijet i ideje. I danas je to općeprihvaćena misao u vidu aksioma. No, značajno je izmijenjena sviješću o Grčkoj kao robovlasničkoj civilizaciji. U njoj je politika, neovisno od slobodne javne djelatnosti, bila nedostupna ženama. Kod Helena je u političkom životu vođenja i upravljanja državom postojala očita spolna diskriminacija.
Sukladno očevidnoj suprotnosti grčke demokracije i orijentalnog despotizma, postojala je razlika između privatne svojine i vlasništva vladara nad zemljom u cijelosti. Doista je to bila upadljiva značajka despotizma. Vladar se postavljao daleko iznad svih radi svoga tobože božanskog podrijetla. Mogao je raditi sa svojim potčinjenim i njihovom imovinom što god je htio, jer je smisao postojanja običnog puka bio udovoljiti svakoj potrebi ili hiru obijesnog gospodara njihovih ropskih duša. I ono što je bilo dobro za gospodara, istodobno je moralo bez razmišljanja biti dobro i za njegove podanike. Vojna aristokracija je obično imala monopol nad oružjem i običan narod je pazio ne uvrijediti ih, ne pobuditi njihovu pohlepu, ili čak samo ne privući pozornost. Bilo je ponekad dostatno krivo pogledati u oči gospodara, da se on toliko rasrdi na potlačenoga radi njegove navodne, a u biti potvorene i izmišljene drskosti spram vladara, kako bi ovaj imao lažnog povoda najsurovije kazniti izmišljeni neposluh podanika. Danas znamo da takvo sveobuhvatno vlasništvo guši duh poduzetništva i otežava napredak. Zašto bi netko ulagao kapital ili sredstva za stjecanje zarade, koju će mu možebitno jednoga dana i oduzeti? To zorno oslikavaju riječi Edmunda Burka, kako je zakon protiv svojine ujedno i zakon protiv industrije. No, u azijskom despotizmu takav je ekonomski ustroj bio usko vezan za samu bit i najdublju srž postojanja robovlasničkog društva. Robovlasnici su se vodili samo njima svojstvenom mišlju: Što bi postojali obični smrtnici u ljudskom rodu, ako ne bi svrha njihovih života bila u zadovoljenju i ostvarenju potreba njihovih vladara? Sebe su antički vladari doživljavali, očito, besmrtnim i izvanvremenskim ljudskim bićima.
Jamačno, običan puk u doba antike nije živio kako bi provodio tijekom svoga ljudskog života vlastitu volju, htijenje i osobne želje. Znakovit primjer dolazi iz živopisnog iskustva stanovnika grada Balka u središnjoj Aziji. Kad je njihov vladar otišao boriti se protiv Indijaca, susjedni nomadski narod iskoristio je njegovu privremenu odsutnost i uspio vojno zauzeti njegov grad. Pučanstvo je pružilo žestok otpor napadaču, braneći ne samo svoja kućanstva i obitelji, nego i vladareve. Unatoč silnoj borbi, ipak su izgubili bitku. Kad se gospodar vratio doma, ubrzo je oslobodio grad od neprijatelja i pritom izgrdio podanike radi njihovoga organiziranoga i svenarodnoga vojnog otpora osvajačima. Kazao im je kako rat nije njihov posao. Njihova je dužnost plaćati i pokoravati se njemu kao njihovom gospodaru i ujedno i božanstvu u ljudskom obličju, pa tko god im bio gospodar. Nakon toga, narodni zastupnici su mu se ispričali i obećali mu kako se više nikad neće miješati u vladarska posla, očito makar u nekoj sličnoj prigodi ratne opasnosti i predali vlastite životne sudbine u ruke neprijatelja bez ikakve oružane borbe. Razvidno je kako im je bogomdani vladar sužavao i ograničavao svijest o vrijednosti njihovih ljudskih života, podređenih isključivo njegovim voljama, željama, potrebama i prohtijevima.
Pod takvim otegotnim okolnostima, čak sam pojam ekonomskog razvitka predstavlja svojevrsni ekonomski pronalazak. I aristokratske i despotske carevine jednako su primijenjivale tehniku cijeđenja. Kad je elita htjela više, nije razmišljala na razini povećanja produktivnosti. To se dogodilo usljed sve većeg pritiska, obično u situaciji kad su već iscijedili sve sokove, odnosno iscrpli sve raspoložive mogućnosti. Ponekad bi pretjerali i previše stegli ionako tvrdu i čvrstu diktaturu. To je netom otvaralo vrata nemirima i pobuni naroda. Te autokrate, iako samoprozvanog i samoproglašenoga božanskog podrijetla, nisu bile besmrtne. U međuvremenu, samo ona društva što su ostavljala prostor raznovrsnim inicijativama, uglavnom na nižim stupnjevima, imala su mogućnosti ozbiljnog i pravog napretka.
Stari Grci pravili su razliku između slobode i prisile. Njih nije toliko zanimala materijalna svrha u smislu prednosti i vrijednovanja svoga sustava, koliko su promatrali nepravde tuđih društvenih sustava, što su ih sami Stari Grci držali tiranijom u usporedbi s njihovim ustrojem države. Njih ekonomsko poduzetništvo nije posebno zanimalo, budući su ga povezivali s pohlepom i nedostatkom naobrazbe. Usprkos svemu, despotizam im nije bio strana pojava, posebice u carstvu Aleksandra Makedonskog i tijekom vladavine njegovih azijskih i egipatskih slijednika. Tim istim putem su nastavili Rimljani, lagano ostvarujući tiranijsku autokraciju. Izvorni svijet Sredozemlja na koncu je podsjećao na uljudbe Istoka. Tamo je prevladavala moćna i malobrojna elita, okružena suradnicima, slugama i robovima s autokratom na čelu. Ali, to je samo podsjećalo i donekle sličilo. Jer, ogorčeni protivnici takvog stanja su znali da to nije u redu. Jasno i glasno su negodovali, pričali i pisali protiv toga i trpili društvene posljedice radi vlastitih javno izrečenih stajališta. Time republikanska ideja nije umrla bez otpora. Tako je bilo u antičkoj epohi prije Krista.
Danas u trećem desetljeću trećega tisućljeća suvremeni europski robovlasnici ovovremene uljudbe u Rusiji, Bjelorusiji i Srbiji početkom 2024. godine gospodare sudbinama ljudskih života podanika u njihovim državama isto kao što su to nekad davno činili i antički vladari s njihovim robovima. Način vladavine Putina, Lukašenka i Vučića u Putinovoj Rusiji i njezinim satelitskim ispostavama Bjelorusiji i Srbiji ruskih jadnih i bijednih sluga Lukašenka i Vučića je preslika strahovlade antičkih samoproglašenih i navodno “besmrtnih” kraljeva i careva.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
