Nakon pada Rima svojinska prava trebalo je redefinirati. Srednjevjekovni svijet bio je prijelazno društvo, spoj klasičnog naslijeđa, germanskih plemenskih zakona i običaja i onoga što danas zovemo judeo kršćanskom tradicijom. Sve je to bila potpora instituciji privatne svojine. Germansko običajno pravo bilo je određeno običajima nomadske zajednice, po kojima je svaki ratnik potpuno raspolagao svojom skromnom imovinom. Ona je bila skormna radi njegovog stalnog kretanja. Ništa nije bilo toliko posebno, niti dragocjeno, da bi se rješavalo pitanje vlasništva ili budile ambicije za vlast. To ne znači kako nije bilo drugih poticaja borbi za vlast, kao i da je način života ovog nomadskog naroda bio nepromjenljiv. Lutanja i osvajanja su neminovno vodila do takvih preispitivanja.
Svaki student francuskog jezika nekad je morao naučiti priču o Suasonskoj zdjeli, prekrasnom predmetu, što su ga Franci u ratu s Galima ukrali iz jedne crkve. Vođa Franaka Klodovik htio je vratiti znameniti predmet Galima, kako bi se umilio kršćanki iz reda Gala što mu se dopadala. Ali, Klodoviku podređeni franački vojnik, što je oteo zdjelu od Gala, ili je možda dobio prigodom raspodjele ratnoga plijena, odbio je izvršiti naredbu svoga vojnog zapovjednika Klodovika. Franački vojnik je imao pravo na zdjelu, što je dobio ili na dar ili je zaplijenio nakon svršetka bitaka Franaka i Gala. I da bi dokazao pravo posjeda Suasonske zdjele kao vlastite svojine, on ju je razbio pred Klodovikovim očima. Još je i usplahiren rekao svome vođi Klodoviku:”Što je vaše, to je vaše, što je moje, to je moje.” Klodovik mu to nije zaboravio. Prigodom sljedećeg postrojavanja vojnih trupa, Klodovik je zastao pred tim istim vojnikom, što je pred njim hrabro razbio zdjelu i upitao ga što nije bilo u redu s njegovom sandalom. Kad se vojnik sagnuo pogledati svoju sandalu, Klodovik mu je istoga trena razbio lubanju sjekirom. Htio mu je tim smaknućem poručiti kako uistinu zdjela i pripada njemu kao vojniku, ali vojnikov život i njegova sudbina života ili smrti pripada samo Klodoviku kao njegovom vrhovnom vojnom zapovjedniku.
Ovaj jezgrovit primjer pokazuje kako je ponekad i u to doba bilo nesuglasica i prijepora oko svojinskih odnosa. Ali, u povijesnom smislu, najbitnija su bila ograničenja usljed političkih dijeljenja i opća nesigurnost. U stoljećima nakon pada Rimskog carstva, ruka vlasti bila je kratka. Moć što ju je neka skupina ili elita unutar nje, crpila samo iz odanosti stanovništva bila je ograničenoga dosega. Pravo naslijeđa potisnulo je tradiciju izbora. Germani su se mnogo ugledali na rimska načela, što su i ozakonili prevodeći cijele glose Rimskog prava, uvodeći njegovu potpunu recepciju u suvremene zakonike germanskih država. Unatoč svemu, stari običaji su teško i sporo nestajali. Bili su kao neka vrsta običajnog prava duboko ukorijenjeni u narodu. To ilustrira i čin vladarskoga ustoličenja. Premda je vladar samim rođenjem u obitelji nasljedne dinastičke loze imao prirodno pravo nasljedstva državničkoga trona, morao se obvezno i službeno proglasiti gospodarom. To je bila njegova neizostavna obveza. To svjedoči kako je i kao čovjek plave krvi, ipak, bio čovjek od krvi i mesa i smrtnik kao i svi drugi ljudi, a ne prikazan kao faraonsko božanstvo, kako je to primjerice bilo u Egiptu u Starom vijeku. I sam taj čin kraljevske ili carske krundibe u srednjem vijeku bio je veliki iskorak u usporedbi sa Starim vijekom i vladaru je postavljao granicu i vrstu barem djelomičnog ograničenja njegove vladarske moći.
Bilo je u to vrijeme i onih što su htjeli ponovno uspostaviti staro carstvo. San o ponovnoj uspostavi Rimskog carstva nikada nije iščezao u mislima društvene elite ranog srednjeg vijeka. Da su uspjeli u tome, vjerojatno bi obnovili samovolju despotizma. Ali, sprječavala ih je loša povezanost, neodgovarajuća prijevozna sredstva, uspostava zakona, uzajamne borbe za prevlast lokalnih moćnika, pobjeda realnosti života sadašnjice nad fantazijom prošlosti. U svezi s time, privatnu svojinu je pojedinac mogao održavati i braniti. Ponekad bi se i silom otimala i stjecala i razbojničkom pljačkom. To nije mijenjalo pojam svojine. Ona je bila i tako rogobatnim zakonima ozakonjenja otimačine određena kao pravo. srenjevjekovne zakonodavce nisu zanimala moralne dvojbe oko načina stjecanja svojine u ratnim uvjetima. Ako bi se tad čovjek obogatio zaplijenom imovine ili pljačkom, srednejvjekovni zakonodavac bi to tretirao kao posve ispravan postupak.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
