Od pamtivijeka su velike razlike između judeo kršćanske tradicije i istočnjačkih despotija
Duh veće ljudske slobode na Zapadu u usporedbi s podaničkim duhom na Istoku imao je pozitivnog odraza i u stvaranju prvih oblika privatne svojine u europskim civilizacijama
Zametak svojinskih prava potječe još od biblijskih vremena i održavao se i mijenjao kroz kršćansko učenje. Židovska odbojnost spram autokracije, čak i unutar njihove zajednice, razvila se u Egiptu i pustinji. Kad je svećenik Korah pobunio u pustinji narod protiv Mojsija, on se branio od optužbi da je otimač riječima:” Niti jednog njihovog magarca nisam prisvojio, niti sam ijednog od njih oštetio.” Nadalje, kad su Izraelci, sad već u vlastitoj zemlji, tražili kralja, prorok Samuilo ispunio je njihovu želju, ali ih i upozorio na posljedice:”Kralj neće biti poput mene. Kome sam oteo vola i kome sam oteo magarca!”
Takva tradicija što je Izraelce razlikovala od svih susjednih kraljevstava i izazivala neprijateljstvo obližnjih vladara, nije se održala u kršćanstvu. Tada je crkva prerasla u službenu vjersku instituciju autokratskog carstva. Opće je načelo kako čovjek ne smije gristi ruku što ga hrani. Osim toga, crkva nije dopuštala širenje prosvjetiteljskih riječi izvan njezinih okvira. Rano je Bibliju učinila dostupnom samo ljudima od izobrazbe, primjerice duhovnicima. Božija knjiga što je propovijedala jednakost, osuđivala moć i veličala skromne, pozivala je vjernike na neposluh i sukob sa svetovnim vlastima. Do vjernika je dospijevala tek nakon cenzure i obrade. Tek nakon pojave heretičkih sekti poput valdezijana, čiji je utemeljitelj Waldo oko 1175. godine, zatim kolarda utemeljitelja Wiclifa 1376. godine, potom luterana utemeljenih oko 1519, te kalvinista sredinom šesnaestog stoljeća, što su naglašavali osobni doživljaj religije i prijevod Biblije na narodni jezik, judeo kršćanska tradicija našla je vidljivo mjesto u europskoj političkoj svijesti. Ona je podsjećala vladare kako svoje bogatstvo duguju Bogu, te se i moraju povinovati božijim zakonima. Nekim je to izgledalo kao neprijatna doktrina.
Zapadnoeuropsko srednjevjekovno kršćanstvo, ipak je osuđivalo težnje zemaljskih vladara monarha, koji su svakako bili manje moći od rimskih careva. Istočna crkva u biti se sporadično osvrtala na bizantske careve. Time je crkva na posredan način štitila privatnu svojinu. Kako su vladarske ambicije crkve rasle, sve više je do izražaja dolazilo staro judejsko načelo, po kojem je pravi vlasnik svega bio Bog. I novije kršćansko učenje u okviru zapadnoeuropskog kršćanstva je na tragu toga načela, po kome je papa božiji izaslanik na zemlji. Svetovni vladari nisu mogli raditi sve što su htjeli. Nije to mogla ni crkva kao božji zastupnik na zemlji. Ona nije smjela kršiti prava i nasilno nametati svoju volju. Opširne i iscrpne izjave, što su pratile prijenos dobara nekog vjernika crkvi svjedoče upravo o tome kako su se poštivali zakoni i primjerena zakonska procedura. I sve pobrojano i opisano je duhovno odvajalo Europu od ostalih civilizacija diljem svijeta.
U Kini je država sve nadgledala, regulirala i nametala i onda kad država nije izravno uzimala od svojih podanika. Vlast ne treba ovisiti od dobre volje, pravičnosti i vrlina vladara. Toga se zlatnog pravila življenja Kinezi nikad nisu pridržavali na svojem ozemlju. Dapače, još tri stotine godina prije Krista, kineski je vrli moralist učio kineskoga princa i careva prvoga prijestolonasljednika kako neograničeno vladati. Kineski vladari ne bude i traže svojom vladavinom naklonost njihovih podanika, nego načinom vladavine nastoje osigurati beskrajnu poslušnost njima potčinjenoga puka i to u cijelosti. Princ ne može sve vidjeti i čuti, te mora cijelo carstvo pretvoriti u svoje oči i uši. Iako on možda živi u dubokoj izoliranosti svoje palače, na kraju vijugavih hodnika ništa mu ne promiče. Ništa nije skriveno od njega. Ništa ne može pobjeći njegovom budnom pogledu. Takav sustav oslanjao se na iskrenost i mogućnost osjetila živih očiju i ušiju. Vladar ovisi od ambicioznih podanika, čija je moć obmane i hipokrizije nesputana. Slabost autokracije, srećom, leži u ljudskoj nesavršenosti. Tako bi se bez ikakvog okolišenja, ublažavanja i uvijanja riječi, totalitaristički istočnjački sustav ovako mogao opisati:”Niti jedna privatna inicijativa, niti bilo koji dio javnog života, nije mogao izbjeći službeno reguliranje. Najprije, postojao je niz državnih monopola. Ali, pipci proždrljive države, sveprisutna birokracija, pružali su daleko preko toga. Ta država birokrata pratila je do najsitnijih pojedinosti svaki korak svojih podanika od kolijevke do groba.”
Despotizam je postojao i u Europi, ali je bio ograničen zakonom, teritorijalnim granicama i unutar države podjelom vlasti na središnju, oličenu u vladarskoj kruni, te lokalnu na nižoj i mjesnoj razini. Dijeljenje vlasti i zemlje poticalo je nadmetanje, a pobjeda se stjecala i dobrim odnosom prema podanicima. Ako bi se vladar ponio loše prema podanicima, oni ga u konačnici mogu i napustiti, odbaciti ili i svrgnuti s trona. Globalni imperiji nisu zazirali od rata. To posebno vrijedi za Kinu, što se samopozvano znala nazvati središtem svemira i domom uljudbe. Ostatak svijeta promatrali su s visine i gledali na sve druge kao na primitivne i divlje barbare. I kako u kineskoj opsjeni izvan njihovog carstva nije bilo ničega vrijednog, simboličke granice bile bi im dostatne. Tako je i nastao svojevrsni kineski pojam “vrbine ograde”, niskog zida, što se pružao od Velikog zida do mora. Ta je zamišljena ograda dijelila Kinu od mongolsko tatarskih zemalja sjeverno od golemog prostranstva Kine. Kineski car Kjan Long spjevao je o tome i pjesmu epske sadržine:”Podizanjem granica i uvođenjem reda u narodu, ispoštivali smo drevne načine. Sada kad postoji ideja i okvir, ne mora se ni ostvariti.” Kao da je dovoljno samo vezati konopcem da bi se zauzdalo… Po toj kineskoj umotvorini nastaje nelogični i zdravorazumski nemogući znak jednakosti između pojma izgrađene i dovršene i pojma neizgrađene i dovršene cjeline.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu