Nauk RKC ne može zamijeniti niti savjest, niti nadomjestiti osobno iskustvo, ali u mnogome može pomoći da sagledamo sebe u svijetlu onog što je već ‘protumačeno’ i na taj način nam da uporište i orjentir kako ne bi upali u jednostranost i subjektivizam. To ne znači da čitanje Pisma treba doživljavati samo kao potvrdu doktrinalnih teza, no ni interpretacija Pisma ne može tek tako zanemariti teologiju i prosudbu Crkve.
Npr. Deklaracija II Vatikanskog ‘Nostra Aetate’ nas čuva od aktualizacije nekih tekstova Novog Zavjeta koji bi mogli ‘izazvati ili osnažiti’ neprijateljsko držanje naspram Židova, tako što ističe da, prema Novom Zavjetu, oni ostaju ‘miljenici’ Božji jer su neopozivi dari i poziv Božji.
Cijela povijest Crkve je protkana ovom napetošću između iskustvenog i rasudbenog. I nije to nešto bezazleno, proizvoljno neodgovorno… Potrebno se samo sjetiti Evrope u 16 stoljeću pa da postanu jasne posljedice tog ‘subjektivističkog’ pristupa Pismu. Relativiziranje Riječi Božje od tada na ovamo postaje sve katastrofalnije. Odbacivanje službene Crkve kao vjerodostojnog tumača Riječi (iako za nju samo Pismo veli da je ‘stup i uporište istine’) i negiranje djelovanja Duha preko crkvenih struktura za posljedicu ima današnje izokretanje vrednota, pa tako apsolutno postaje relativno, a ono što je relativno postaje apsolutno. Ovim ne želim umanjiti odgovornost onih koji su možda bili dužni prepoznati ‘signale’ za obnovom (konac 15 i početak 16 stoljeća), no činjenica je da su se ‘subjektivističke’ snage izdigle ‘iznad’ i izašle ‘izvan Crkve’ proizvodeći raskol unutar nje, koji je uskoro prenešen na društveni, a traje do dan danas pod raznoraznim vidovima, no u samom temelju mu je borba protiv Crkve i njenog naučavanja.
Ovo je jedan od razloga nepovjerenja prema subjektivističkom, s tim da treba istaći kako treba razlikovati svjedočanstvo koje proizlazi iz dinamike osobnog odnosa s Uskrslim od ‘pojmovnog pod lupom svjetla istine’, dakle razumskog. Uvijek je pitanje u kojoj mjeri mi spoznaju koristimo kako bi ‘reformirali’ sebe, a u kojoj drugog. Luther se nije okrenuo k mijenjanju sebe, nego je ‘svjetlo istine’ iskoristio kako bi se okrenuo protiv autoriteta, navodno neprimjerenog, a zapravo taj ‘neprimjereni autoritet’ se nalazio u njemu samom. To je bio njegov otac od kojeg je on nosio velike emocionalne rane. Umjesto da se okrenuo k sebi i upustio u borbu sa svojim ‘demonima’ (poput sv. Ignacija Loyole) on je svoju patologiju projicirao na crkveni autoritet, poistovjećujući zlo sa osobom, ponašanje sa službom. Htio je mijenjati druge, a sam osobno nije htio slijediti Isusov primjer. Znamo da je ‘štap prorokov’ križ na koji se oslanja i da se nečija vjerodostojnost ogleda u strpljivom nasljedovanju trpećeg Krista. A on ga nije slijedio, nego je racionalizirao.
Može se upasti u racionalizam s ‘objektivnim, znanstvenim odmakom’ i pri tom ostati isti, stari čovjek. Može se biti slušatelj Riječi, a ne biti i vršitelj. Moguće je Božju stvar iskoristiti za egoistične ciljeve… moguć je rascjep između vjere i života. Spoznati Boga, u biblijskom smislu, nije isto što i razumijevanje bez srca. Gledanje Boga (razumijevanje) se odnosi na razum, ali i na ‘ispravnost nakane’ (čistoća srca). Najgore što nam se može desiti jeste kad vjera postane znanje, skup informacija i odvoji se od nade i ljubavi. Odvojena od ljubavi jeste kad je spoznaja okrenuta k oholom nadimanju, a odvojena od nade jeste kad prestane biti čin iščekivanja u dinamičkom odnosu ‘ovdje i sada’, kad izostane povjerenje i pouzdanje, kad prestane biti ‘aktivna vjera’, koja ‘brda premješta’.
Kad to izostane, što biva? Pa znamo svi, počinju strančarenja i podvajanja. Prisjetimo se Mase i Meribe kad su se Izraelci među sobom prepirali: Je li Jahve s nama ili nije? To je temeljno pitanje Starog Zavjeta(…) To da nije riječ o nekom filozofskom Bogu (pitanje Boga ‘po sebi’), nego o Božjoj nazočnoasti, nazočnosti Jahvinog Duha pronalazimo kod Hageja u drugom poglavlju :
«Budi junak, narode sve zemlje – riječ je Jahvina. Na posao! Jer, ja sam s vama! – riječ je Jahve nad Vojskama! 5Po obećanju što ga vama dadoh kad izađoste iz Egipta, Duh moj posred vas ostaje. Ne bojte se!» (Hagej 2,4-5)
Ta nazočnost bijaše zajamčena pomazanjem proroka koje je Gospodin osobno probirao i pozivao, te kasnije kraljeva i svećenika, no govor Božji bijaše preko njegovih glasnika, proroka. Bog je govorio preko svojih posrednika, izabranika. Čovjeku Starog Zavjeta nije bilo potrebno teoretsko, filozofsko promišljanje o ‘apsolutnom Bitku’ i sl.
Iskustvo nadilazi promišljanje. Promišljanje ne vodi k svjedočanstvu, nego dokazivanju. Iskustvo se odvija u priznavanju ili ne-priznavanju (vjerovanju ili nevjerovanju) onoga što se iskusilo, a taj proces se odvija među osobama. Zato je on ujedno i emotivno afektivan, dinamičan.
Proroci SZ su bili ‘provodnici’ Objave preko kojih je Bog govorio narodu. Ovaj ‘afektivni odnos’ je u suprotnosti s filozofskim pristupom, koji pak počinje da se razvija u dodiru s helenističkom kulturom i kroz svu dvotisućljetnu tradiciju Crkve traje do danas. Međutim ni protiv čega sv. Pavao nije bio kao protiv legalizma i racionalizma (‘Židova i Grka’ usp. Dj 20,21), protiv čega se borio svim silama.
Lectio divine Riječ smješta u srce. Ona se tu utjelovljuje i tu raste. Ako ostane samo u glavi onda samo nadima, a ne hrani. Zato evo samo jedan primjer znanstvenog odmaka od Krista vjere: Jedan od najpoznatijih egzegeta Bultmann je svojevremeno izjavio kako čudesa u Svetom Pismu nisu povijesne činjenice. Što nam to govori? Egzegeza je znanost, no to ne znači da ona ne može proizvesti teške posljedice za vjeru, Crkvu i evangelizaciju. Iskustvo Duhova je događaj i to događaj koji traje, jer je Krist isti i jučer i danas i uvijeke. A uvjet njegovom događaju jeste sabranost u molitvi, ali i zajedništvu. Molitva nije neki legalistički čin, nego otvorenost srca za događaj u vjeri, a zajedništvo je garant vjerodostojnosti. To je jedna vrsta ‘sabornosti’ i jedinstva, jer isti je Duh.
mistagog/KNI 05.05.2008
“U doticaju s nadnaravnim”
M. Bušić
HOP -portal na telegramu
