Ako je netko lakovjeran imao do jučer dvojbu o postojanju skupine politički nepristranih srpskih medija, onda te lažne dvojbe više nema. U moru događaja što se munjevitom brzinom i svakodnevno prepliću, to je izmaklo pozornosti većine analitičara. Dan “D” u razotkrivanju tobože neovisnih srpskih medija bio je deveti veljače. Istoga dana u Strasbourgu je Europski parlament je u prepodnevnim satima napokon donio dugo očekivanu rezoluciju o krađi izbora u Srbiji, a kasno navečer je bilo zasjedanje Ujedinjenih naroda o pitanju dopusta uporabe srpskog dinara na teritoriju Srbiji susjedne i međunarodno priznate države Kosovo. Srpski mediji su po naputku njihovih političara pokušali zaustaviti vrijeme u razdoblju od 1989. do 1999. godine, nazivajući uporno i tvrdoglavo kosovsko političko izaslanstvo “privremenim prištinskim vlastima ili privremenom prištinskom upravom na Kosovu.” Bitnije im je bilo ionako već dobrano sluđenom i obmanjenom srpskom puku ispričati šarene i vješto i lukavo upakirane i lakirane laži o izmišljenom monetarnom udaru na kosovske Srbe, nego narodu u Srbiji predočiti istinu o nedavno bezočno pokradenim političkim izborima u Srbiji.
I dok je odavno medijski špil karata raspodijeljen između vlasti i oporbe, sve do tog devetoga veljače ostalo je donekle upitno i zagonetno kamo će se napokon svrstati nekoliko naoko nevisnih medija. To su Euronews iz francuskog grada Lyona sa srpskom ispostavom za Srbiju sa sjedištem u Beogradu, zatrim neovisna TV produkcija Insajder.net i tjednik Nedeljnik. O davno uzurpiranom i od strane Vučićeve kamarile otetom dnevnom listu Blic ili nedavno od režima okupiranom i nasilno zaposjednutom kritički nastrojenom tjedniku NIN, stvari su bile već jasne. Nerijetko nije Vučićevoj bagri glavno staviti doslovno svakog člana političke rubrike neke redakcije pod svoj nadzor, koliko im je ključna točka udara na njima politički nepoćudnu redakciju imati u šaci glavnog i odgovornog urednika, kao i urednika političke rubrike medija. Svi ostali i nadalje Vučiću neposlušni članovi redakcije mogu biti samo vrsta političkog dekora za zamazivanje očiju domaće i strane javnosti o nenadanom izljevu Vučićeva poimanja i širine pogleda o slobodi napisane ili izrečene javne misli.
Kako je glavni i odgovorni urednik ogranka Euronewsa za Srbiju vlastima bliski Bojan Brkić, nekad novinarski kadar državnog i javnog servisa RTS, njima su vijesti o srpskom monetarnom boju za Kosovo bitnije od stvarne srpske bitke za istinu o poništenju pokradenih izbora u Srbiji pred Europskim parlamentom. Isto vrijedi i za neovisnu medijsku produkciju Insajder.net pod ravnanjem neostvarene glumice u pokušaju Brankice Stanković, nekad davno hrabre i odvažne novinarke TV B 92. Tamo se nadasve smjelo bavila temama istraživačkog novinarstva, raskrinkavajući spregu uzajamne i obostrano probitačne korupcije između tajkuna i političara u raznim aferama i skandalima u Srbiji. Danas ona rabeći zasluge prohujale slave novinarske hrabrosti, Srbiji izgubljeno vojevanje za Kosova stavlja medijski u prvi plan, a Srbima sad životno najbitnije pitanje Vučićeve krađe izbora gura na sporedni kolosijek. Kao i za Bojana Brkića i Brankicu Stanković, gotovo isto bi se moglo kazati i za nekad davno odvažnog novinarskog djelatnika Veljka Lalića, glavnog i odgovornog urednika tjednika Nedeljnik. On je u tjednu srpske bitke za istinu o krađi izbora u Srbiji, čitateljstvu Nedeljnika ponudio serijal općih tema za razbibrigu i razonodu i vremenski vezanih za razdoblje od prije nekoliko desetljeća ili više od pola stoljeća.
O Blicu odavno, a o NIN-u tek od nedavno suvišno je trošiti riječi. Njih nikakvo kameleonstvo ne može sakriti od podaništva Vučiću. Švicarska korporacija Ringier Axell Springier iz Zuricha pod paskom Michaela Ringiera ima diljem Europe razgranatu mrežu medija. Samo u Vučićevoj balkanskoj krčmi dnevni list Blic dobiva novce iz Švicarske da bi njihovi novinari unutarnje i vanjske političke rubrike listom drukali za Rusiju. Sličan bezobrazluk i drskost Srbi su još prije više od dva desetljeća pokazali spram financijera i u medijskoj kući Politika Newspapers. Njih je tad držala njemačka korpoaracija WAC iz Hamburga i osobno Bodo Hombach, a oni su na stupcima novinskih izdanja pljuvali, vrijeđali i psovali Nijemce što ih hrane, a veličali Ruse što ih kao mentalno zaostale u razvoju licemjerno tapšu po ramenima i glade po glavi kao najvjernije čovjekove prijatelje, dresirane pse. Naravno, Nijemci su vidjevši srpsku prevaru i podvalu brzo podigli sidro i Politka je netom zapala u dugove, a njihova imaginarna braća Rusi nisu im nikad bacili ni slamku spasa za srpsku jednosmjernu i neuzvraćenu ljubav ka Rusiji.
I sad su protagoniosti medijske prostitucije beskakaratkerni likovi što ravnaju u političkim rubrikama Blica i NIN-a. Nakon puča u NIN-u i nasilnog podržavljenja tog do skoro izrazito kritički orijentiranog političkog tjednika pod vodstvom Vesne Mališić i novinara ekonomiste po zvanju Milana Ćulibrka, te njihovog kompletnog otkaza novim Vučićevim poslodavcima, u NIN su došli novinarski lešinari. Glavni strvinar je Milan Grujić, nepismeni, neobrazovani i politički zalutali nesvršeni student Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. Nikad se u životu nije bavio taj vječni gimnazijalac po naobrazbi pisanjem o primjerice melioraciji zemljišta ili hirbirdima kukuruza, za što se školovao sve do potkraj apsolventskog staža na Poljoprivednom fakultetu. No, zato godinama piše o političkim temama u Srbiji i u svijetu, koje su za njega nepozanica u ravni poznavanja španjolskih sela. I takvog čovjeka Vučić uvijek i lako može imati pod kontrolom i držati ga egzistencijalno u šaci. Ista je sudbina, nalik Milanu Grujiću, još jednog srvšenog srednjoškolca, u novinarskim vodama. Radi se o Vladimiru Vukmiroviću, uredniku online izdanja Blica, čovjeku što filtrira pisanje i o svim političkim događajima u zemlji i inozemtsvu. Riječ se o lažnom novinaru sa završenom turističko ugostioteljskom školom. Umjesto da u pekarni kao ugostitelj priprema Srbima burek sa sirom za zajutrak, ili da im za objed kao konobar peče leskovačke pljeskavice, Vukmirović godinama piše o politici, u koju se razumije kao prase zalutalo u Teheranu.
Zapadni financijeri srpskih prevrtljivih i prijetvornih medijskih mogula, mogu sve ove srpske zlouporabe povjerenja poslodavaca riješti brzo i lako. To mogu učiniti isto kao što je prošlog tjedna već napravio na političkom planu Europski parlament s Vučićevom razbojničkom i pljačkaškom SNS bandom, što se hvali krađom na namještenim i lažiranim izborima u Srbiji. Kao i srpskim lopovskim i lažljivim političarima, tako i njihovim medijskim slugama. Zapad samo treba zavrnuti financijske pipe, a onda mogu disati na škrge onoliko dugo koliko i riba na suhom. Naravno, to ni Vladimira Vuikmirovića i Milana Grujića neće spriječiti da i dalje lažu hipnotizirane i medijskim mozgopranjem paralizirane srpske konzumente njihovih notornih laži kako je rezolucija Europskog parlamenta o izborima u Srbiji neobvezni dokumet, jer Srbija nije članica Europske unije. No, kad jednog lijepog dana Europa nakon istrage o krađi izbora u Srbiji provede i dodatnu istragu ruskih medijskih špijuna u Srbiji, plaćenih za novinarsku egzistenciju novcma sa Zapada, da ne bi slavili i hvalili zločinački režim Vladimira Putina u Moskvi, onda će i Vučićevi pajaci i klauni poput šarlatana Vukmirovića i Grujića još jedino zavijati i arlaukati na mjesečinu kao čopor izladnjelih vukova. Tad im još samo Zapad može uvesti i vize i provjeriti je li takav ljudski primjerak i bijesan, pa bi još i da grize zapadnu ruku što ga hrani, dok gedža, bilo Vukmirović, bilo Grujić, veliča Ruse što ih lažno brane.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
