Institut Max Planck u članku o geoinženjeringu i ispuštanju aerosola u atmosferu: “U budućnosti nebo više ne bi bilo svijetlo plavo, već mliječno.” (vidi izvor ispod)
Dakle, već dugi niz godina vidimo mliječno nebo. Geoinženjering i ispuštanje aerosola u atmosferu za reflektiranje sunčeve svjetlosti NIJE teorijski model za budućnost, već se godinama provodi tiho i tajno, pred očima cijelog čovječanstva. Ono što je strašno je da mnogi ljudi to još nisu shvatili. Naši mediji dugo nam prodaju priču o kondenzacijskim tragovima…pročitajte što oni žele i što nam već niz godina rade…
Rizično hlađenje
Vulkani daju plan: kada eruptiraju, ispuštaju velike količine sumpornog dioksida i tako hlade klimu. Stručnjaci stoga raspravljaju o suzbijanju globalnog zatopljenja putem ciljanog ispuštanja plina kao sredstva geoinženjeringa. Ulrike Niemeier s Instituta za meteorologiju Max Planck u Hamburgu istražuje hoće li to funkcionirati i koje su opasnosti povezane s tim.
Tekst: Tim Schröder
Erupcija planine Pinatubo bila je ogromna. Kada je filipinski vulkan otpuhao vrh u lipnju 1991., gigantski oblak pepela uzdigao se u nebo. Uronio je otok Luzon u mrak usred dana. Ogromne količine pepela pale su na područje veličine Baden-Württemberga, Bavarske i Hessea zajedno. Zatrpao je ulice i zgrade pod slojem koji je ponekad bio visok i po nekoliko metara. Stotine ljudi je umrlo, a deseci tisuća izgubili su svoje domove. Erupcija je bila toliko snažna da je poslala pepeo i plinove u stratosferu, tri puta veću visinu od koje lete komercijalni zrakoplovi. Planina se tresla nekoliko sati. Tijekom tog vremena izbacio je osam milijuna tona sumpornog dioksida. U samo nekoliko dana plin se putem širokih zračnih strujanja u stratosferi proširio cijelom sjevernom hemisferom. A to je dovelo do zanimljivog fenomena: Zemlja je postala hladnija.
Uzrok ovog efekta hlađenja odavno je poznat. Sumporni dioksid reagira s vlagom u atmosferi i stvara sumpornu kiselinu iz koje nastaju male čestice sumporne soli, tzv. sulfatne čestice. Oni lebde u zraku određeno vrijeme i reflektiraju dio sunčevog zračenja koje pada na zemlju. Čineći to, uzrokuju hlađenje donjih slojeva atmosfere. Stoga ne čudi da je erupcija Pinatuba, jedna od najjačih u prošlom stoljeću, zanimljiva istraživačima klime.
“Ova je vulkanska erupcija impresivno pokazala da ulazak sumpornog dioksida u atmosferu ima mjerljiv učinak”, kaže Ulrike Niemeier, meteorologinja s Instituta Max Planck za meteorologiju u Hamburgu. Ulrike Niemeier godinama se posvećuje pitanju kako sumporni dioksid i pepeo koje vulkani ispuštaju utječu na Zemljinu atmosferu. Kako bi bolje razumjela utjecaj klime, radi prvenstveno s modelskim izračunima. Bavi se i velikim pretpovijesnim erupcijama, erupcijama tzv. supervulkana, koji su imali višestruko veću eksplozivnu snagu od Pinatuba. Na primjer, erupcije vulkana Yellowstone prije otprilike dva milijuna godina, u kojima je izbačeno oko 200 puta više mase nego u Pinatubu 1991. Koristeći računalne modele, Ulrike Niemeier izračunala je kako su te ogromne količine mogle biti raspoređene u atmosferi – kako je to ohladilo Zemljinu atmosferu i na kraju promijenilo svjetsku klimu.
Učinak hlađenja vulkanskog sumpornog dioksida naveo je Ulrike Niemeier da se sve više udaljava od svoje stvarne teme, uloge vulkana u klimi, u drugom smjeru istraživanja klime u posljednjih 15 godina. Otkako se Zemlja zagrijava zbog klimatskih promjena koje je uzrokovao čovjek, sve se češće postavlja pitanje može li se Zemlja možda rashladiti umjetnim putem. Jedan od prvih koji je iznio ovu ideju bio je atmosferski kemičar Paul Crutzen, dugogodišnji direktor Max Planck instituta za kemiju u Mainzu. Paul Crutzen objavio je provokativan stručni članak 2006. S obzirom na stalno rastuću emisiju ugljičnog dioksida, upitao je hoće li čovječanstvo u budućnosti morati tehnički intervenirati u klimu kako bi se ublažile najteže posljedice klimatskih promjena. Za ovo svođenje klime nastao je izraz geoinženjering ili klimatski inženjering.
najgorem scenariju Međuvladinog odbora za klimatske promjene, RCP8.5. U ovom uobičajenom scenariju, emisije CO 2 nastavit će rasti tijekom sljedećih nekoliko godina. Impliccovi partneri izračunali su da bi ubrizgavanje sumpornog dioksida u velikim razmjerima moglo održati razinu temperature 2020. godine. “Klima bi u prosjeku ostala blaža u cijelom svijetu”, kaže Ulrike Niemeier. “Međutim, u globalnom prosjeku bilo bi nešto manje kiše.”
Ali u praksi bi to moglo biti teško. „Ako bismo htjeli održati klimu iz 2020. godine do 2100. godine, unatoč sve većoj emisiji CO 2 , koristeći samo sumporni dioksid, čovječanstvo bi moralo svake godine u stratosferu ispustiti pet do osam puta više sumpornog dioksida nego što je ispušteno tijekom 1991. erupcija planine Pinatubo”, kaže ona. To bi bilo ludo. Japanska istraživačka grupa došla je do sličnih rezultata i izračunala da bi 6700 zrakoplova svaki dan moralo distribuirati sumporni dioksid u stratosferi kako bi se globalno zagrijavanje smanjilo za jedan stupanj Celzijusa – za usporedbu: u londonskoj zračnoj luci Heathrow ima oko 1200 polijetanja dnevno u vršnim razdobljima.
Plan B za hlađenje klime
Ulrike Niemeier također naglašava da emisije sumpornog dioksida imaju značajne nuspojave. U budućnosti nebo više neće biti jarko plavo, već mliječno. Globalno, oborine bi se u prosjeku smanjile, promijenili bi se monsun i velika zračna strujanja u atmosferi jer se mijenjao unos sunčeve energije. U tropima bi se sunčevo zračenje smanjilo više nego na polovima, što bi smanjilo i temperaturni gradijent između ta dva područja, pa bi zračna strujanja mogla oslabiti.
Jedna od velikih stratosferskih zračnih struja u tropima koja bi bila pogođena nazivaju se kvazi-dvogodišnjim oscilacijama ili skraćeno QBO. Svake dvije godine mijenjaju smjer – sa zapada na istok i natrag. Ulrike Niemeier je istražila što će im se dogoditi spajanjem svog modela aerosola s velikim klimatskim modelom s Instituta Max Planck za meteorologiju pod nazivom MPI-ESM. “Izračuni jasno pokazuju da bi veliko ubrizgavanje sumpornog dioksida dovelo do kolapsa QBO-a”, kaže Niemeier. “Još ne možemo predvidjeti kakve će to posljedice imati na globalnu klimu.”
Andreas Oschlies iz istraživačkog centra GEOMAR u Kielu takav rad Ulrike Niemeier smatra revolucionarnim. “Ona je jedna od prvih koja je detaljno analizirala kemijsko-fizičke procese u stratosferi”, kaže stručnjak za klimatski inženjering. “Pružio je kvantitativnu, pouzdanu bazu podataka za točan izračun buduće klime koju bismo stvorili ovom vrstom klimatskog inženjeringa.” Ne pomaže pumpanje sve više i više sulfata u stratosferu jer se aerosoli tada samo skupljaju i još više tonu. U jednom trenutku dolazi do zasićenja, da tako kažem, koliko god sulfata avioni prskali. “Ova otkrića Ulrike Niemeier bila su ključna kako bismo mogli procijeniti do koje mjere ova vrsta upravljanja zračenjem zapravo može funkcionirati”, kaže Oschlies.
Ulrike Niemeier također je analizirala učinak različitih pristupa ispuštanju sumpornog dioksida, na primjer bi li bilo učinkovitije ispuštati plin u stratosferu svaki dan ili u određenim intervalima. Jedan rezultat: čestice se mnogo manje skupljaju ako se velike količine ispuštaju u stratosferu mjesec dana nego ako se dodaju svakodnevno. Mjesta na zemlji gdje se oslobađa sumporni dioksid također su ključna za učinak hlađenja. Modeli sugeriraju da bi injekcije na više točaka u tropima imale najveći učinak.
Gotovo zvuči kao da su Ulrike Niemeier i drugi stručnjaci već izradili glavni plan klimatskog inženjeringa. Ali ništa joj ne bi bilo dalje od toga, kaže ona. “Za mene zapravo postoji samo jedan način da se zaustave klimatske promjene: smanjiti emisije CO 2 što je brže moguće. Jer jedno je jasno. Upravljanje radijacijom bilo bi samo petljanje sa simptomima – nećemo učiniti ništa u vezi sa pravim problemom, ugljičnim dioksidom.” Ipak, važno je istraživati klimatski inženjering. Ako bi se klima u nekom trenutku iznimno brzo promijenila, mjere upravljanja klimom mogle bi na kraju doći na politički dnevni red kao hitna opcija – kao manje zlo u usporedbi s ogromnim klimatskim posljedicama. “U tom smislu, trebali bismo vrlo dobro znati u što se upuštamo.”
Nije isključeno da će se u nekom trenutku ovog stoljeća pojedini narodi sami uključiti u klimatski inženjering – bez konzultacija s globalnom zajednicom država. Politički, to bi bio fijasko jer bi cijeli svijet bio pogođen. Samostalni pokušaj pojedinačnih država ili male skupine država vjerojatno će dovesti do niza sukoba, na primjer ako se oborine smanje u drugim zemljama. Jedan od najzanimljivijih projekata za Ulrike Niemeier bio je projekt Ceibral u kojem je zajedno s Haukeom Schmidtom, kao i odvjetnicima, političkim i ekonomskim znanstvenicima, ali i filozofima, ispitivala može li se i kako klimatski inženjering regulirati na međunarodnoj razini. jednoobrazan način. Fokus je bio na pitanju mogu li se pojedine države smatrati odgovornima za štetu koju uzrokuju mjerama klimatskog inženjeringa.
Za Ceibral, Ulrike Niemeier pokušala je upotrijebiti svoje rezultate modela kako bi odredila gdje bi mogli biti dobitnici, a gdje gubitnici od mjera klimatskog inženjeringa diljem svijeta. “Ali izuzetno je teško uzročno pripisati štetu mjeri klimatskog inženjeringa”, kaže ona. “Na primjer, imali smo pet tjedana suše u Poljskoj i pitanje jesu li za to krive mjere klimatskog inženjeringa.” Nije mogla dati jasan odgovor. “Ali bilo je nevjerojatno uzbudljivo raditi sa stručnjacima iz drugih disciplina, razviti zajednički jezik i razumijevanje za druge.” Postalo je jasno da bi danas bilo teško tužiti državu za mjeru klimatskog inženjeringa. Ovakav slučaj nikada nije vođen ni pred jednim sudom u svijetu. Koja bi institucija bila odgovorna? “U tom smislu, tema klimatskog inženjeringa za mene ima važnu političku komponentu”, kaže Ulrike Niemeier. “Ako se klimatski inženjering ikada stvarno uzme u obzir, čovječanstvo će morati biti vrlo oprezno da ne sklizne u rat. U svakom slučaju, prethodno bi trebala postojati međunarodna koordinacija po pitanju odgovornosti.”
Suradnja u Ceibralu i dugogodišnja suradnja s drugim istraživačima klime pokazala je stručnjakinji za aerosole Ulrike Niemeier koliko je važna suradnja s kolegama iz drugih disciplina. “Ne znamo hoće li se klimatski inženjering ikada koristiti”, kaže istraživač klime. “Ipak, trebamo biti spremni na to i, prije svega, biti svjesni rizika.”
HOP
HOP -portal na telegramu