Suvremena Kina i dalje ne odstupa od kolektivističkog duha Konfucija, dok svijet Zapada prati misao Rene Descartea o životnom ostvarenju darovitog pojedinca
U europskoj civilizaciji u središtu filozofskoga pogleda na svijet stoji ličnost, budući kod Europljana vrijedi načelo francuskog mislioca Rene Descartesa “Cogito ergo sum”, što će reći “Mislim, dakle postojim.” Nasuprot tome, u kineskoj civilizaciji nema težnje ka samostalnom promišljanju pojedinca. Filozofija civilizacije Dalekog istoka temelji se na općim i grupnim interesima zajednice. To se prožima kroz cijelo kinesko društvo od obitelji, preko raznih klanova, te općenito zahvata sve pore življenja u Kini.
Za tradicionalno kinesko filozofsko mišljenje neovisno je li izraženo kroz legizam, konfucijanstvo, taoizam ili budizam, uvijek je u centru pozornosti ponašanje ljudi, društveni moral i politika. Kinezi često vole reći kako se naraštaji ljudi stalno rađaju i umiru, a kineska država živi tisućljećima.
Kinezima čovjek kao individualac ne znači ni izbliza koliko se kao vrijedan pojedinac cijeni i priznaje primjerice na u civilizacijama Zapada. Dapače, Kinezima je glavna značajka njihovog tradicionalizma u obitelji, rodu, klanu, naciji i državi.
I onda nije ni čudo što su kroz povijest Kinezi kroz razne epohe imali diktatorske vlasti i masovno trpili goleme nepravde, neovisno jesu li im zlo činili njihovi carevi ili u novije doba komunistički vlastodršci i njihovi sadašnji slijednici bogati kineski tajkuni. Kinezi su od malih nogu učeni ka poniznom i pokornom trpljenju njima znanih auotoriteta sile i moći. To obilato zlorabe njihovi vladari tijekom burne i duge kineske povijesti.
Ovakva razmišljanja Kineza sežu od njihove daleke prošlosti. I danas nisu odmakli od učenja Konfučija. Po njemu je za sklad u društvu bio neophodan sklad u obitelji, a mudrac je okrunio misao riječju kako je za sve to potrebit sklad u svakom čovjeku. Takav način odgoja Kineza ogleda se i u poslovnom svijetu.. Tako će Kinez uvijek prednost dati intresu države, makar i na štetu tvrtke. Oni imaju izražen i razvijen kult države, za koju su nerijetko i duboko iracionalno pripravni žrtvovati vlastito dobro, makar ne dobili nikad ništa na uzvrat. Kod KIneza su osobito naglašene općeljudske vrijednosti kao što su čast, savjest i dug. I opet naglasak stavljaju na državu i njenu jakost. Ako je država jaka, onda je to i jamstvo održanja postojećeg i KInezima općenito prihvatljivog i zadovoljavajućeg društvenog poretka. Stoga je nemoguće promatrati i današnju suvremenu Kinu kroz prizmu poimanja uvriježenih vrijednota europske uljudbe. KIna i cijeli Daleki istok je glede toga svijet za sebe.
Radi toga KInezi slabo razumiju i europsku kronologiju povijesnih događaja. Za njihov pojam to je besmislica, budući Kinezi teže ka misli kako takozvana ciklična koncepcija vremena ima društvene odlike. I sukladno njihovom statičnom pogledu na svijet u Kini, oni isto tako doživljavaju i svijet u cijelosti. Misle kako nove faze razvitka čovječanstva ne znače istodobno i civilizacijski iskorak i napredak. Za Kineze razvitak društva ovisi o brojnim čimbenicima, često i smisleno suprotstavljenim po svojoj sadržini.
Primjerice, na Zapadu će se u svakodnevnoj komunikaciji često čuti uzrečica kako je vrijeme novac. U kineskoj konfučijanskoj tradiciji vrijeme se tumači kao postupnost usporenog i tromog ritma. Zato Kinezi i vele kako se uz više žurbe teže dolazi do cilja, te da bi se skupljali plodovi, treba im dati vremena za dozrijevanje. Inačica toga je u jendoj zemlji brodovitoga Balkana, gdje je premija i suha hrana, te u šumadijsko pomoravskoj državi između Drine i Timoka vole reći: “Sve što je brzo odrađeno, to je i kuso i krivo završeno.”
Na Zapadu kvaliteta tehnike i proizvodnje ocijenjuje se točno postavljenim i utvrđenim, opće prihvaćenim i usvojenim standardima i normama. Kod Kineza nema ustaljenog pojma i značenja kvalitete. I kod njih obično i prevladava kvantiteta na štetu kvaliteta, a to uvjetuje i loš odabir. Za Kineze može biti tehnološki dobro i uporabljivo sve što se koristi namjenski. Bez obzira koliko je naprava tehnološki stara i prevaziđena, Kinez će je rabiti ako zadovoljava i minimalne granice iskorištavanja. Konkretno, Kinez će uporabiti i stare strojeve i parne lokomotive ako im se dojmi da s njima mogu obaviti posao. Pri tome, imaju nevjerojatnu izreku kako je ono što je starije, time i bolje.
Kinezi vjeruju kako prošlost, sadašnjost i budućnost idu usporedo u začaranom labirintu kružnoga toka. I ne daju nikakvu prednost današnjici ili budućnosti u odnosu na prošlost. Zagledani u prošlost, Kinezi misle kako je današnjica sinteza svih vremenskih epoha, pri čemu one stoje po njima u potpuno istoj ravni. Kinezi prihvaćaju kako prošlost može utjecati na sadašnjost, te se zato ne može odbaciti njezin značaj. U svezi sadašnjosti Kinezi se obraćaju prošlosti. Tako prave i usporedbu drevne Kine i sadašnje suvremene Kine. Zato je u njihovim očima bitnija povijest drevnih kineskih careva, nego činjenica o današnjoj etničkoj raznolikosti stanovnika Kine, ili razlike vjerske pripadnosti naroda suvremene kineske države, kao i razlike u njihovim običajima, tradicijama i navikama.
Kinezi su fascinirani veličinom vlastitih vladara i spremni su svoj život i vlastitu dobrobit žrtvovati za vladara i onda kad im je razvidno da od toga nemaju nikakve koristi. Takvo stanje kineskog duha oslikano je i kroz njihovu unutarnju raspravu o državnopravnoj i teritorijalnoj pripadnosti Tibeta ili unutarnje Mongolije, Sinkjanga ili Junana. Kinezi će uvijek naglasiti kako točno znaju od kad su navedene oblasti bile sastavni dio Kine, ili neke i dalje jesu u sklopu Kine kao primjerice Tibet. No, Kinez će u razgovoru obično zanemariti, ili uopće neće ni sam znati kakva je bila ili kakva je sad etnička pripadnost stanovnika navedenih teritorija. Za njih je to velika i nedokučiva nepoznanica, kao rješavanje nejednadžbe s dvije nepoznate veličine.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
