Nastanak japanskog ekonomskog čuda
Od 1956. u Japanu počinje razdoblje nove industrijalizacije. Time počinje i razdoblje japanskog ekonomskog čuda. To čudo počelo je najprije u automobilskoj industriji. Prije Drugog svjetskog rata automobil su proizvodile kompanije Nissan i Toyota i to uglavnom za japansku vojsku.
Poslije kapitulacije Japana 1945. godine američka administracija je naredila zabranu proizvodnje lakih automobila u Japanu. Međutim, došao je korejski rat i Japanci su počeli proizvoditi automobile za američku vojsku. Japanske tvrtke Isuzu, Hino i Nissan zaključile su ugovore za uvoz i sklapanje sa zapadnim tvrtkama Willys, Renault i Austin. Radi usporedbe, u razdoblju od 1950. do 1960. godine Japan je povećao proizvodnju lakih automobila od 2 tisuće na 165 tisuća, a komercijalnih od 30 tisuća na 585 tisuća proizvedenih automobila. U vrijeme naftne krize sedamdesetih godina prošlog stoljeća Japan se brzo specijalizirao za proizvodnju štedljivih malolitražnih automobila, koji su postali konkurentni na svjetskom tržištu. Zahtjev Amerike za dragovoljna izvozna ograničenja kroz koja japanski proizvođači sami trebaju ograničavati vlastiti izvoz u Sjedinjene Američke Države u sklopu određenih kvota, japanske kompanije su riješile otvaranjem filijala diljem svijeta. Tako su u Sjedinjenim Američkim Državama otvorili predstavništvo Toyote, a u Velikoj Britaniji ispostave Nissana, Honde i Toyote. Japan je 1991. godine već pretekao Sjedinjene Američke Države, proizvodeći gotovo 10 milijuna automobila. Proizvodnja je 2011. godine iznosila 7,2 milijuna lakih automobila, kao i 1,2 milijuna komercijalnih vozila. Također, tvrtke Honda, Suzuki, Yamaha i Kawasaki, specijalizirale su se za proizvodnju motocikala.
Sličan skok bilježi proizvodnja brodova, naročito tankera, elektrouređaja za kućanstvo, audio i video tehnike, fototehnike, telekomunikacijske opreme, mikroelektronike. Olimpijske igre u Tokiju 1964. godine bile su prve, što su izravno u povijesti Olimpijada prenošene preko televizije.
Amerikanci su pronašli tranzistor, ali su ga prvi primijenili Japanci. Tako su japanske kompanije za kratko vrijeme osvojile proizvodnju tranzistorskih radio aparat, televizora i magnetofona. Gorostasi u ovoj oblasti su postale neke raniej poznate kompanije, primjerice Panasonic, Sony, Hitachi, Toshiba, Victory Company of Japan – JVC, Mitshubishi Electric Company, Sanjo, Fujitsu, Sharp, Cannon, Fuji Electric Company, Ricco, Citizen, Nicon, Sega, Seiko, Yamaha. Na svjetskom tržištu konkuriraju južnokorejske kompanije Samsung, LG, Dea, Hyndai, a tu je i na svjetskom tržištu nazočna i Kina.
Sredinom šezdesetih godina tvrtka Casio se uvrstila među svjetske proizvođače računarskih strojeva i digitrona. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina japanske elektroničke tvrtke su uspješno razvile proizvodnju računala, premda im tu ozbiljno konkuriraju Kina i Tajvan. Vodeće japanske tvrtke u toj oblasti su Toshiba, NEC, Fujitsu i Seiko. Japan je napravio velike prodore u različitim oblastima visokoh tehnologija. Najveće dosege imaju u farmaceutici i biotehnologiji, robotici, mikrotehnici, telekomunikacijama, avio raketnoj tehnici. Prvu atomsku centralu Tokaj oko 120 kilometara sjeveroistočno od Tokija, s jednim reaktorom proivodnje General Electric Japan je otvorio 1966. godine. Do kraja sedamdesetih godina japanske kompanije Mitshubishi, Toshiba i Hitachi osvojile su tehnologiju za proizvodnju atomskih reaktora i ubrzo zauele vodeću čpoziciju u svijetu u toj proizvodnji električne energije, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država i Kine, te treću svjetsku poziciju u proizvodnji atomske energije nakon Sjedinjenih Američkih Država i Francuske. Japan je 2008. godine imao 18 atomskih centrala, od čega samo na otoku Honšu njih 14, sa 55 aktivnih atomskih reaktora. Planovi gradnje novih kapaciteta su zaustavljeni nakon oštećenja atomske centrale Fukushima u potresu 2011. godine. U energetskoj bilanci za nuklearne elektrane otpada oko 30%, a na termoelektrane između 55% i 60%.
Usporedo s energetikom, jednu od ključnih uloga japasnkog ekonomskog i gospodarskog buma imaju i metalurgija i petrokemija. Među deset najvećih svjetskih kompanija u oblasti crne metalurgije svrstale su se četiri japanske: Nippon Steel, Sumitomo Metal Industries, Nikon Kokan i Kawasaki Steel. Značajka japanske crne metalurgije je razvitak isključivo na bazi uvoznih sirovina, kao što su željezne rude iz australije, Brazila, Indije i Južnoafričke Republike, te rude kroma iz Indije, Filipina, Turske i Iraka. To je predodredilo odredište kapaciteta u lukama na pacifičkoj obali. Tamo su zemljopisno smješteni gradovi Fukuoka, Kobe, Osaka, Nagoja, Jokohama, Kawasaki, Kitakjušu. Najveće japsnke kompanije u obojenoj metalurgiji, poglavito bakra i cinka, su Furukawa Electric i Mitshubishi Metal. Japanske tvrtke drže koncesije za proizvodnju ruda obojenih metala u jugoistočnoj Aiji, gdje imaju i prerađivačke kapacitete. Petrokemija, kemijska i prehrambena industrija Japana isto dosta ovise od uvoza sirovina. No, to ne znači da nisu razvijene na visokoj razini. Rafinerijsku industriju Japana drže velikim dijelom američke kompanije kao što je primjerice Exxon Mobil.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu