Australska država je šezdesetih godina prošlog stoljeća darivala Aboridžinima državnu krunsku zemlju na obradu i ozakonila njihova prava na zemljišni posjed pred sudom
Do tada su bezazleno sujevjerni aboridžinski urođenici živjeli u slatkoj iluziji kako zemlja prirodno pripada njima jer “po njoj hodaju.”
I tvrdo su vjerovali kako je i svaka razorna elementarna nepogoda volja gospodara neba i božija kazna
Aboridžini su se preko mješovitih brakova pretopili u većinsko australsko stanovništvo, a brojni jezici njihovih plemena su u postupnom izumiranju
Brojnost plemenskih grupa i teritoriji što su ih zauzimala aboridžinska plemena, ovisili su od prirodnih uvjeta. Procjene o broju Aboridžina u vrijeme osnutka prve engleske kolonije 1788. kretao s po engleskim izvorima oko 300 tisuća prema istraživanju Alfreda Radcliffe Browna iz 1930. godine odnosno između 600 000 – 700 000, kolika je bila procjena Nola Butlina iz 1983. godine. Danas čistokrvnih Aboridžina nema više od 60 tisuća, ali je i u relativnim i u apsolutnim brojkama mnogo veći broj miješanaca Aboridžina s davno doseljenim anglosaksonskim narodima s britanskog otočja. Tek 1967. godine Aboridžini su dobili formalnu ravnopravnost s bijelcima i pravo glasa. Za razliku od Aboridžina koji nekako još teško opstaju na australskom tlu, Tasmanci su potpuno istrijebljeni. Treća velika skupina starosjedilačkih domorodaca australsko oceanskog basena polinežanski Maori na Novom Zelandu su svedeni na brojku od 643 000 ljudi, ili 14,6% u ukupnom udjelu stanovništva. Gubitak tardicionalnih veza s teritorijem, kao i uzajamnih veza, prouzročio je i gubitak duhovnog kompasa i osjećaja samobitnosti. Aboridžini u prosjeku žive 15 do 20 godina kraće od stanovništva europskog podrijetla, a smrtnost odojčadi kod njih je višestrko veća.
Teritorijalni razmještaj Aboridžina po federalnom državama 2001. godine bio je sljedeći . U Novom Južnom Velsu bilo ih je početkom ovog stoljeća 134 888, u Queenslandu 125 910, u Zapadnoj Australiji 65 931, na sjevernom teritoriju 56 875, na teritoriju glavnog grada 3 909, i na ostalim teritorijima 233. Broj službeno izjašnjenih Aboridžina po popisu iz 1996. godine iznosio je 283 000. Pet godina kasnije po popisu iz 2001. bilo ih je 458 520, a 2006. bilježe novi brojčani porast. Te godine bilo je u Australiji 517 200 Aboridžana. Taj brzi populacijski rast nije rezultat prirodnog prirasta, nego proizvod preporoda etničke svijesti urođenika. Danas mladi Australci u čijim žilama teče makar mali dio aboridžanske krvi s ponosom ističu svoje podrijetlo.
Zamisao o neovisnosti Aboridžina pojavila se još sedamdesetih godina prošlog dvadesetog stoljeća.U novije vrijeme ta ideja se propagira upravo na dan nacionalnog praznika Australije, poznat u svijetu pod nazivom Corrobore for Sovereignt. Mnogi aktivisti aboridžanskog pokreta potječu iz mješovitih aboridžansko melanežanskih ili aboridžansko polinežanskih brakova. Pojava sjedinjenja njihovih zasebnih etničkih kultura se širi i u narednim desetljećima se može očekivati “oceanizacija” samobitnosti potomaka urođeničkog stanovništva Australije. Taj proces je odmakao dalje na otocima Toresovoga prolaza. Ona u etnografskom pogledu predstavljaju prijelazni prostor između melanežamnske kulture Nove Gvineje s jakim primjesama mikronežansko polinežanskih elemenata s otvorenoga oceana i kopnene kulture aboridžanske Australije.
U gradovima danas živi 66% Aboridžina. Najviše ih je u urbaniziranom pojasu istočne obale između Sydneya do Brisbanea. U mjestu Redfern kod Sydneya nastao je kvart pod nazivom The Block, koji ima aboridžinsku samoupravu. U središnjem dijelu kontinenta žive danas najveće aboridžinske plemenske skupine Pidžandžara ( originalno Pitjantjatjara ), Aranda i Luritja. Urbanizacija i civiliziranje Aboridžina utjecali su na odumiranje plemenskih jezika, posebno među mladima. Autohtoni jezici su se održali u izoliranim područjima na sjevernoj obali kraj Arnhemove zemlje, poluotoka York i otoka, kao i u središnjim pustinjskim područjima. Aboridžinska plemena imaju svoje predjele, ime, jezik ili dijalekt, običaje i rituale. Karta aboridžanskih jezičnih skupina na terenu Australije obznanjena je 1940. godine, a dopunjena 1974. godine. Ta karta danas predstavlja osnovicu jezično plemenske podjele i razmještaja australskih autohtonih skupina. Plemenske jezične skupine dijele se na mjesne nomadske grupe horde, a one se dalje dijele na rodove. Postoje i klanovi kao vid formacije između plemena i mjesne nomadske skupine.
Većina domorodačkih jezika Australije pripada jednoj velikoj jezičnoj obitelji pama niyngar. Naziv za osobu na poluotoku York glasi pama, a u okolici Pertha niyngar. Otuda naziv ove obitelji koja zauzima oko 90% površine kontinenta. Ostalih 25 jezičnih obitelji predstavljaju živi i izumrli jezici Kimberlya, Arnhemove zemlje i zapadnog dijela Karpentitirijskog basena. Neki jezici vrše ulogu lingua franca među plemenima u obiteljskim regionima. To su primjerice jezici gunvingu u središnjem dijelu Arnhemove zemlje, đambirlujungu među plemenima Jolngu, koji su enklava pama nyiongun obitelji na Arnhemovoj zemlji. U Yorku se govori jezik vik mungkan, a u oblasti Pilbara govorni jezik urođenika je junđibirndi. Pleme Warlpiri osim vlastitog jezika, ima također jezik mimike s preko tisuću i pol znakova. Usljed kontakata s engleskim jezikom u posljednjih 200 godina, formiralo se nekoliko jezičnih varijanti kreolskih ili kriol jezika mjesnog domorodačkog pučanstva.
Posebna su pojava grupe plemena koje su posve izgubili vlastiti jezik. Primjer je Ngarrindjeri kojeg nazivaju i Yaraldi po najvećoj podgrupi, što naseljava donje dijelove basena Mary južno od grada Adelaide, što je kao i Perth smješten na jugu Australije i poznat je kao privlačna turistička destinacija. Aboridžansko pleme što obitava u blizini grada Adelaide ima za aboridžanske prigode visok postotak ljudi sa zavidnim stupnjem izobrazbe. Školovanost je najviše i doprinijela tamošnjem stanovništvu zaboraviti svoj izvorni domorodački jezik, budući i nije u službenoj uporabi. No, uspjeli su unatoč tome sačuvati vlastitu etničku svijest. Nije zgoreg istaknuti kako je to aboridžansko pleme kod grada Adelaide govorilo prvim aboridžanskim jezikom na koji je prevedena Biblija davne 1864. godine.Posljednji predstavnik plemena koji je govorio tim jezikom umro je šezdesetih godina prošlog stoljeća. Druga takva grupa su Nyiongari, koji žive na jugozapadu kontinenta. danas jezikom Nyiongara, od kojeg potječe naziv jezične obitelji pama nyiongan, govori tek nekoliko staraca kao posljednjih živućih govornika toga jezika u izumiranju.
U kolonijalnom razdoblju britanski zakon nije priznavao domoroce kao vlasnike zemlje, zato što je nisu obrađivali. Po britanskom pravu to je bila ničija zemlja, ili na latinskom kazano terra nullius. To je omogućavalo njezino lokalno zaposjednuće od strane bijelih doseljenika. Za Aboridžane što nisu bili nomadi bez stada, sam zemlja predstavljala je njihovo stado. Tvrdo su vjerovali kako zemlja sama osjeća tko po njoj hoda, čak i onda kad im se ponekad sveti gospodar neba nekom prirodnom nepogodom. Aboridžinski aktivisti, kao i njihovi pomagači iz solidarnosti među bjelačkim pučanstvom Australije šezdesetih godina dvadesetog stoljeća zauzeli su se javno za pitanje prava Aboridžana na zemlju. Dobili su nakon uporne pravne borbe 250 000 četvornih kilometara ozemlja, na kojem živi nekoliko stotina malobrojnih aboridžanskih plemena, što čine jedinstvenu aboridžansku etničku zajednicu. Zemlja nije podijeljena pojedincima, nego je utvrđeno više kategorija kolektivnog vlasništva. Dato im je samo zemljište u državnom vlasništvu,a ti su takozvane krunske zemlje. Zemlje što su je ranije zauzeli kolonizatori i postali na zaposjendutoj zemlji farmeri ostaje i dalje u njihovim rukama. Ako neka domorodačka zajednica pričini štetu na privatnim posjedima, vlasnicima zemlje slijedi zakonska odšteta. Procedura prijenosa zemlje trajala je dugo, zato što domoroci nisu mogli dokazati svoje pravo posjedovanja zemlje. Nisu imali papire, a bez papirologije nisu mogli dokazati pravni osnov posjedovanja zemlje. Osim privantih posjeda, povraćaju zemlje ne podležu niti tereni javnog korištenja, koje eksploatiraju najviše rudarske kompanije.
Najsamostalniji vid aboridžanske teritorijalne zajednice je teritorij s pravom vlasništva. Punopravni vlasnik je lokalna zajednica, koja ima svoju upravu. Jedinice u tom statusu funkcioniraju na prostorima sjevernog teritorija i Južne Australije. Postoji oko 40 teritorija s pravom vlasništva, koje su za australske prigode nevelike i ne prelaze 500 četvornih kilometara površine. Drugi tip upravnih jedinica domorodačkog pučanstva su teritoriji na državnoj zemlji. Taj način upravljanja zemljišnim posjedima primijenjen je u Queenslandu, u zapadnom dijelu Novog Južnog Velsa i na sjeveru Zaapdne Australije. Jedinice nižeg ranga su rezervati, tipični za Zapadnu Australiju. Najveći rezervati su središnja Australija i Balvina. Drugi tip aboridžanske samouprave su teritoriji autonomnih misija, koje djeluju na sjevernoj i zapadnoj obali. Posljednjih godina pravna regulacija na aboridžanskim teritorijima ide ka obliku individulanog vlasništva. Dio aboridžanskih aktivista teži postupnom podizanju pravnog statusa urođeničkih teritorija. Propagirane su ideje stvaranja posebne aboridžanske države ili čak neovisne države. Ipak, čini se da slične ideje u dogledno vrijeme nemaju šanse za ostvarenje. Urođeničko stanovništvo se sve više pretapa i uklapa u većinsko australsko stanovništvo anglosaksonskog podrijetla. Izraz toga je stalni rast mješovitih brakova, koji već prelaze 70% ukupnih brakova Aboridžina.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
