Muhamed ibn Musa izmislio je u matematici nulu, Arapi su razvili algebru i sfernu trigonometriju, otkrili su klatno i pronašli alkohol… premda im sveta knjiga Kuran strogo zabranjuje piti alkohol…
Arapski kalifat u Kordobi imao je u knjižnicama u Kairu 1,6 milijuna, u Bagdadu milijun, a u Europi u Kordobi 400 000 pohranjenih knjiga
Turci i Mongoli su bili ratnici, ali Arapi i Perzijanci i ratnici i znanstvenici i umjetnici
Veliki vojni uspjesi Arapa su djelo prva četiri kalifa dinastije Omejada, što se utvrdila u Damasku. Omejadski kalifat od 659. do 750. proširio je vlast u Kordobi, tada najjačem arapskom stjecištu u povijesnoj španjolskoj pokrajini Andaluziji. I kad je 1492. cijela Španjolska oslobođena nakon devet stoljeća od vlasti Maura, črvsta i tvrda muslimanska utvrda kalifat u Korodbi još je uporno pružala vojni otpor, ne riznajući kapitulaciju pred pobjedničkim jurišem španjolskih kršćana. Omejadski kalifat imao je jaka uporišta i u sjevernoj Africi, Perziji i središnjem dijelu Azije. Muslimanski svijet zarana je uzajamno podijeljen na više sektaških struja. To se dogodilo još u 7. stoljeću pojavom haridžizma i šiitstva. U suvremeno doba javljaju se i političke podjele unutar islama. Drugo razdoblje u povijesti muslimanskog svijeta počelo je 750. godine s dinastijom Abisida. Oni su preselili sjedište kalifata u Bagdad, novi grad izgrađen u Mezopotamiji. Bagdad je zamijenio ulogu sasanidskog Ktezifona i grčke Selevkije, budući ih itakako nadmašuje po značenju u muslimanskom svijetu. Abasidski kalifat ponovno je uzdigao Mezopotamiju i uspostavio svoju prijestolnicu u Bagdadu, novom gradu utemeljenom 762. godine i zemljopisno smještenom na samo 30 kilometara od Babilona. U tom času je arapska moć dosegla svoj vrhunac, te je Bagdad ubrzo zasijenio svojom veličinom cijelo carstvo. Ono se prostiralo u zbilja velikom obujmu od Španjolske na jugu Europe do Indije na istoku. Indija je u to vrijeme još uvijek uspjela sačuvati netaknutim helenističko kulturno nasljeđe, kako pred naletima tada još kršćanske Aleksandrije i Antiohije, tako i pred navalom perzijskog Ktezifona. Središnja točka otpora bila je u sveučilišnom gradu Gonde Šapur, kao i u religijskim središtima gornje Mezopotamije Edesi, Nizibiji, Amidi i Haranu. Bagdad je bio usko povezan s Brahmanabadom, prijestolnicom islamizirane indijske pokrajine Sind. Tamo su se učeni ljudi okupljali prevoditi indijske znanstvene knjige. Također, Bagdad je imao poveznicu i s Kordobom, gdje su muslimani kršćani i Židovi radili prijevode knjiga prispjelih iz Europe. U devetom stoljeću Bagdadski kalif stvorio je Dom knjige, velebnu knjižnicu u kojoj je sabrano i uredno pohranjeno ravno milijun tomova knjiga. Usporedbe radi, u 10. stoljeću kalifat u Kordobi raspolagao je sa 400 000 tomova knjiga, a kalifat u Kairu posjedovao je, 1,6 milijuna tomova knjiga. Od toga je bilo 6 000 samo iz oblasti matematike i 18 000 iz filozofije. Tri stoljeća kasnije, već u razdoblju zrelog srednjeg vijeka u svojoj knjižnici francuski kralj Charles Peti nazvan u narodu nadimkom Mudri, uspio je sakupiti kao čovjek iznimne naobrazbe tek 900 knjiga. I ove usporedbe islamskog svijeta u ranom srednjem vijeku sa Francuskom u zrelom srednjevjekovlju ilustrijaju svojedobne visoke znanstvene uzlete znanosti islamskog svijeta u ranom srednjem vijeku. Kasnije je na tom polju Europa odnijela uvjerljivu prevagu nad arapskim svijetom, no nekada davno je uistinu bilo obratno.
U velikim džamijama u mezopotamskoj Samari, onda u Kairu, zatim u tuniškom Kajruanu i naposlijetku u srednje azijskom gradu Samarkandu nikla su redom islamska sveučilišta Arapa. I posvuda su se pomno izučavala kulturna i duhovna naslijeđa starih civilizacija. Arapi su umjeli spoznati i prihvatiti znanja grčke medicine, indijske astronomije i kineske matematike. Štoviše, Arapi su dosta i unaprijedili znanja iz matematike i ostali po tome upamćeni i na svjetskoj razini. Muhamed ibn Musa je u 12. stoljeću smislio nulu, zatim su Arapi razvili algebru, sfernu trigonometriju. Pronašli su sinus, tangentu i kotangentu. Dali su i veliki obol razvoju astronomije. Gradili su zvjezdarnice i sprave za njih. U oblasti fizike izmislili su klatno i unaprijedili prethodna znanja iz optike. Na polju medicine pročuli su se u domenama fiziologije, higjene i kirurgije. U kemiji su se afirmirali pronalaskom alkohola, sumporne kiseline i potaše. U metalurgiji su se proslavili novinama u obradi zlata, srebra, bakra, bronce, željeza i čelika. Unaprijedili su i mnoge zanate, naročito tkaštvo, stalkarstvo, grnčarstvo i kožarstvo, posebno pri bojenju i štavljenju kože. Znali su dobivati šečer iz šečerne trske, gajiti plemenite vrste loze, biti vrsni povrtari, baštovani, cvijećari, voćari. Primijenjivali su sustave navodnjavanje i gnojenje, a znali su i za kalemljenje biljaka.
Univerzalni duh arapskog imaprija praćen je usporedo i perzijaniziranjem kalifata. On se postupno udaljavao od prvotne i izvorne tradicije beduina i poprimio je običaje perzijske autokracije i birokracije. Perzijski jezik već je dobrano bio ispunjen arapskim riječima. Onda je još usvojio i arapsko pismo i time postao jednim od dva službena jezika carstva. Na taj način upsio je osvijetliti arapsku kulturu i umjetnost, koji se ne dotiču svojih figurativno naturalističkih tradicija. Svuda svetovna vlast oličena u emirima i sultanima počinje prevladavati nad duhovnom vlašću. Istodobno se uspostavlja nov tip ravnoteže između seljaka, zemljoradnika i trgovaca s jedne strane i nomada s druge strane. Prvima je trebala što čvršća vlast u rukama, a njima podređenim nomadima bilo je u interesu osigurati što jaču vlast svojim nadređenim, budući su od toga sami imali izravne koristi.
Od devetog stoljeća u središnjem dijelu Azije nomadi su bili Turci. Oni su postupno prodirali u islamski svijet kao “ljudi od jatagana.” Nastojali su se povezati s “ljudima od zakona.” Turci su prihvatili islam, ali su zadržali svoj izvorni jezik i kasnije ga prenijeli na sjedelačke narode u središnjoj Aziji, Azerbejdžanu i Anatoliji. Tako Turci poslije Arapa i Perzijanaca postaju treća svevremenski značajna i povijesna muslimanska nacija. Turci su uspjeli stvoriti nekoliko centara vlasti. Neki od njih bili su od strateškog značenja. Seldžučki Turci utemeljili su Rumski sultanat ili zemlju Romeja, u vojno osvojenoj Anatoliji. Nakon toga Turci su u 11. stoljeću vojno razbili Bizant. Drugi turski val u Afganistanu je obrazovao sultanate Gazni u 10. stoljeću i Gor i 11. stoljeću. ta dva sultanata su pokorili Indiju i stvorili novi Delhijski sultanat u 12. stoljeću. Na drugim frontama islam je uzmicao. U 11. stoljeću Siciliju su osvojili kršćani i okončali na otoku dugu vladavinu Arapa. U 12. i 13. stoljeću Arapi bilježe vojne neuspjehe i na gotovo cijelom prostoru Španjolske i Portugala. Križarski pohodi doveli su do stvaranja kršćanske države na Bliskom istoku na razmeđu 11. i 12. stoljeća. Bilo je organizirano osam križarskih pohoda. Prvi križarski pohod 1099. godine bio je organiziran radi osvajanja Jeruzalema i tad je pobijeno svih 70 000 stanovnika grada. Muslimani su ponovno zauzeli Jeruzalem 1187. pod vodstvom Saladina, ali uz mnogo manje žrtava. Četvrti križarski pohod 1204. godine za vojno zauzeće bizantske drevne prijestolnice Konstantinopolja također je bio propraćen masovnim ubijanjima i pljačkom.
I konačno iz stepa nadiru i posljednji povijesno i svjetski bitni nomadi. To su bili Mongoli njihovoga vojskovođe Džingis kana. Oni nisu bili muslimani, a istaknuli su se kao ratoborni vojnici i veliki ratnici osvajačkih nakana. Mongole je povijest najviše zapamtila kao vojne osvajače Moskve u 13. stoljeću, a kasnije u 15. stoljeću i kao apsolutne ratne pobjednike nad do tad nepobjedivim Turcima u Angorskoj bici. Tada su zarobljenog turskog sultana Bajazita, pobjednika nad Srbima u bici na Kosovu 1389. godine, Mongoli bacili u kavez s bijesnim psima, gdje su ga razjarene zvijeri rastrgle i pojele. Početkom 13. stoljeća Mongoli su bili na vrhuncu moći. Tada su za manje od 50 godina izgradili najveće i najprostranije carstvo u povijesti ljudskog roda. Osvojili su Kinu, središnju Aziju, Perziju, Mezopotamiju, Kavkaz i Rusiju i vojno su uspjeli prodrijeti duboko u srce islamskog svijeta. Još krajem istog 13. stoljeća kad su Mongoli bili u najjačem naponu snage, carstvo im se, ipak, podijelilo i bilo je raskomadano na uzajamno suprotstavljene suparničke dijelove. Kinu je držao Veliki kan, Rusiju i Sibir mongolska Zlatna horda, središnju Aziju Džagataj, a Perziju i Mezopotamiju Ilkhani od Tebriza. U 14. stoljeću polazeći od Samarkanda islamizirani Mongol Tamerlen je pokušao obnoviti jedinstvo središnje Atije, ali nije uspio ostvariti taj pothvat.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
