Medicinski fenomen hipnopedije ili učenja tijekom sna
Godinama se pokušavalo prije spavanja ljudskom mozgu prenijeti podatke što ih treba naučiti i zapamtiti. Preko malih zvučnika pod uzglavljem ili slušalica na ušima spavača priopćavaju se obavijesti. I tako je rođena hipnopedija. Osnovno načelo hipnopedije poznato je od davnina. Tibetanski svećenici su još odavno šaptali molitve na uho zaspalim mlađim kaluđerima kako bi ih ovi lakše i brže naučili kad su već bili u snu. Uporabom suvremenih glazbenih uređaja hipnopedija ili učenje u snu, samo je još više napredovalo. Prvi opiti izvedeni su 1914. godine u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Prvog svjetskog rata, kako bi mornari s manje napora naučili komplicirane zvučne signale. No, tada su izvođači opita morali provesti bjesane noći govoreći tiho zaspalim vojnicima ono što bi ovi trebali brže i bolje naučiti. Nešto suvremeniju metodu hipnopedije primijenio je 1922. godine jedan pomorski časnik u obuci pitomaca časničke škole pomorske baze Pencasolla u Sjedinjenim Američkim Državama. Časnik je preko mikrofona čitao znake pitomcima, koji su spavali i imali na ušima slušalice . Za rekordno kratko vrijeme pitomci su uspjeli kroz san naučiti i zapamtiti sve što im je časnik preko mikrofona slao znakovima. Kasnije su uporabljane i gramofonske plohe umjesto čitanja.
Tek poslije 1950. godine prvi puta je uveden magnetofon za ove svrhe. To je bilo u jednoj trenažnoj bazi u Francuskoj, gdje je obuka vidno napredovala. Taj je uspjeh polučen korištenjem encefalografije i preko nje otkrivanjem ritma moždane kore i “delta valova” što označavaju dubok san. Zahvaljujući tome, znalo se koji je najpogodniji trenutak za primjenu sugestije za emitiranje draži. U praksi problem nastaje što se priroda sna razlikuje kod svakog čovjeka ponaosob i što se često i ritam spavanja mijenja iz noći u noć. Za hipnopediju u Sovjetskom Savezu prvi se zainteresirao znanstvenik Švajdošč. Organizirao je opite i prikupljene rezultate iznio je 1940. godine u svojoj disertaciji pod nazivom “Percipiranje govora za vrijeme prirodnog sna.” Pritom je zaključio kako je za vrijeme sna moguće percipiranje ili opažanje govora, nadalje kako se govor ne iskrivljuje nego se čuje razgovjetno, zadržava se u pamćenju , premda osoba nije svjesna samoga čina primanja dojmova i rijetko se javlja vizuelizacija za vrijeme spavanja. Ovime je i znanstveno potvrđena hipnopedija kao mogućnost učenja i svladavanja pojmova tijekom sna.
Hipnopedijom se naročito bavio Leonid Andrejevič Blizničenko s KIjevskog Sveučilišta. On je pošao od zaključaka fiziologa Ivana Pavlova kako postoje stražarski centri u mozgu. To su uvijek budna mjesta što nas čuvaju da ne padnemo s kreveta , a slijepog miša drže zakačenog strmoglavce na gredi, dok će umornom vojniku omogućiti spavanje tijekom napornog marša. Te alarmne zone nalaze se u stanju bdijenja i stoga je mozak u stanju zaprimiti i usvojiti obavijesti. Blizničenkova metoda programiranoga samoučenja odgovara prirodnom ritmu sna u pet stadija pospanosti, lakoga sna, srednjega i dubokoga sna i vrlo dubokoga sna. U prva tri stadija neke ćelije velikog mozga nalaze se u stanju budnosti, te mozak onda može usvajati gradivo.
U gradovima gdje je promet vrlo bučan zgrade se tresu i podrhtavaju od odjeka teških vozila, a ljudi, ipak, uspijevaju mirno spavati. Majka , primjerice, dok spava ne čuje tutnjavu s ulice, ali se trza na jako kmečanje svog recimo bolesnog djeteta. Znači, alarmni signal sposoban je aktivirati i neke druge moždane centre, što se može koristiti za učenje u snu. Postupak je jednostavan. Prije nego što se na traci snimo određeno štivo za učenje i svladavanje, treba snimiti neki kratak signal, ili neku melodiju, dio neke arije, ili kakav god glazbeni akord. Kako se ta “emisija” ponavlja točno u isto vrijeme nekoliko noći zaredom, to se onda i podsvijest zainteresira za određeni signal što ga uvijek u isto vrijeme dobiva.Time se i podsvijest zainteresira za primljeni signal, te se ubrzo uključuje u slušanje glasovne lekcije, koja će se ponavljati barem tri do četiri puta tijekom noći. Bitno je samo da to bude emitirano svake noći u isto vrijeme kao bi bilo učinkovito.
To znači da čovjek neće tragati za najpogodnijim trenutkom tijekom spavanja, već će natjerati vlastiti mozak uključiti se u emisiju u vrijeme koje sami programiramo. Snimljeno gradivo može se emitirati u različito vrijeme. Ako čovjek odlazi na spavanje u 22 sata, prva emisija učenja u snu može početi u 23 sata, a druga i treća bi trebala obuhvatiti jutarnje sate između 4 i 6 sati. Emisija učenja u snu izvodi se tihim i jednoličnim glasom s ritmičnim varijacijama na bitnijim mjestima. Tekst mora biti kratak i ponavljan barem tri do četiri puta tijekom noći. Prednost učenja u snu je u tome što se isključuju dojmovi iz okolice i odstranjuje djelovanje racionalnih funkcija. Tako se osoba oslobodi, opusti i potpuno odredi sugestiji i bezrezervnom prihvaćanju percipiranih poruka. Prema nalazima profesora Hiljčenka iz Instituta za fiziologiju Akademije znanosti Ukrajine, zamor koji prati učenje u snu nije ništa veći nego pri intezivnom učenju uoči ispita na fakultetu ili odgovaranja za ocjenu u školi.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
