Kroz svu ljudsku povijest, ma koji društveni poredak bio, postojala je trajna napetost između karizme i institucije, između osobnog i općeg, duha i zakona, a rješenje se uvijek naziralo u pronalaženju ravnoteže između te dvije stvarnosti, koje u u svojoj najdubljoj biti ne mogu jedna bez druge.
Zato je naglašavanje jednog na uštrb drugog vodilo ‘skretanju s puta’.
M. Bušić
HOP
Imaš jedne od kojih dolaze poticaji i druge koji imaju odgovornu zadaću rasuđivanja dodjeljenu po prihvaćenoj službi. Stvari su to koje prožimaju sve sfere ljudskog života, pa čak i jednu obitelj kao osnovnu zajednicu društva.
Kao što se može jedan Predsjednik, premijer države, gradonačelnik, gradski vjećnik, pa čak i neki sitni državni službenik, uključujući naravno i crkvene, kulturne, sportske i kakve sve ne još strukture premetnuti u osobu koja se krije iza institucije, crpi od nje, gradi vlastitu velicinu poistovjecujuci se s kicmom … jednako se tako i jedan roditelj u obitelji zna premetnuti u progonitelja Duha s namjerom da ga ukalupi i stavi pod ‘kontrolu’ tako što će ‘poticajiteljima’ ograničavati i prostor i vrijeme za slobodno i kreativno izražavanje, te zahtjevati slijepu poslušnost, proizvodeći tako gorčinu kod onih koji su mu povjereni.
Postoje takvi likovi da bi tebi, “da se njih samo pita”, oduzeli moć i pravo rasuđivanja svega što izlazi iz okvira njihovog shvaćanja, nesposobni za ikakav drugi model ‘ustroja’ nego je to vojničko-piramidalni oblik jedne babilonske kule čiju gradnju nadzire elita, a koja se kroji isključivo po njima samima, njihovim željama i planovima.
Toliko su zaokupirani samim sobom, svojom ulogom i statusom da jednostavno nemaju kad čuti što dolazi od baze kao dobar poticaj.
Svaki prijedlog koji nije tragu njihovih planova i želja se odbacuje, a poziv na promjenu određenih poteza se doživljava kao atak, udar na njih osobno. … Oni su ti koji najbolje znaju kako treba, oni su Bogom dani i postavljeni na mjesto na koje drugi nisu.
Prikloniti uho prijedlozima od strane onih koji su ‘rangom’ ispod njih značilo bi ‘poniziti se’ i priznati svoju ograničenost i slabosti, doveći vlastiti status u pitanje. Ovo su stvari koje izbijaju na površinu uvijek kad se istinu pokuša odvojiti od ljubavi te ju se promatra u svjetlu rivalstva, a ne služenja. Čovjeku s određenim društvenim statusom bez ljubavi je teško sageti se do nogu onog kome je dužan služiti iz jednostavnog razloga jer misli da je taj drugi dužan to njemu učiniti. Svoj osjećaj veće vrijednosti gradi na činjenici da je njemu povjerena odgovornija zadaća tako da nerijetko ne shvata da je prevashodno pozvan pokriti i zaštiti “malene i siromašne”.
U redu je biti poslušan u svim dozvoljenim stvarima, no ta poslušnost je uvijek poslušnost nekom višem idealu, te nije uvijek tako usko ograničena na formu i njezine činovnike. Drugim riječima, institucija nije svrha samoj sebi. Ona je tu da stvori preduvjete za slobodno i kreativno izražavanje. Zato su automatizam i egocentrizam službujućih u kombinaciji s nepotizmom jedno od ozbiljnijih zastranjenja koja se mogu dogoditi u nekoj društvenoj zajednici. Ona su plodno tlo za nastanak totalitarnih sustava raznoraznih oblika. Pandam tomu je samo anarhija, kao suprotan pol ili naličje jedne te iste kovanice. Doduše sa suprotnim djelovanjem al s istim rezultatima jer je takodjer plodno tlo za uspostavu totalitarizma kao riješenju pod izlikom: Bolje ikakva nego nikakva vlast. Projekat kojem svjedocimo zadnjih nekoliko decenija, pod nazivom ‘determinirani kaos’, tj. upravljanje (proizvedenim) krizama ide upravo k tomu, stvaranju reda iz kaosa. Na ruševinama starog svijeta planira se izgraditi “bolji”, vrli novi svijet.
Faze komunizma i liberalnog kapitalizma su vec debelo iza nas, a pred nama se otvara jedno od možda najmračnijih razdoblja ljudske povijesti u kome ce doći do formiranja jednog imperija tipa ‘”Ja, Klaudije, car i bog!”, piramidalnog ustroja s nekoliko centara moci koji će biti kontrolirani iz jedne ‘kule strazare’ sa ‘svevidećim’ okom na vrhu, a koje će kontrolirati sva djelovanja kroz jednu vladu i jednu religiju. …
Naravno, bilo bi to ostvarivo u konačnici da nije onog najbitnijeg što je u temeljima ljudskog bića, a to su savjest, ljubav i sloboda. Zato ovaj najsavrseniji plan porobljavanja nema perspektivu nimalo višu nego i sva prethodna svjetska kraljevstva, koja su ‘trebala’ da dodju i prodju prije uspostave onog istinskog, a koje dolazi USKORO. Dobro bi bilo stoga na vrijeme promisliti i promoliti, te primiti blagoslov i zaštitu kako ne bi došli u opasnost da ostanemo u ‘Judeji’ kad ju bude trebalo napustiti ili pak kad se suočimo s ognjem koji će, ta pisano je tako, spaliti ovu Sodomu . Ukoliko smo navezani na ovozemno, te žalosni zbog onog sto moramo ostaviti zarad slobode, moglo bi se dogoditi; da se u odsutnom trenutku oglušimo na poziv za egzodusom.
M.B.
HOP
HOP -portal na telegramu
