Berlinski kongres, održan je u razdoblju od 13. VI. – 13. VII. 1878.; na njemu su sudjelovali predstavnici Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Italije i Osmanskoga Carstva. Pojedina zasjedanja koja su se bavila pitanjima njihovih zemalja pohodili su i poslanici Grčke, Rumunjske, Srbije (Jovan Ristić) i Crne Gore. Usprkos tomu što se obnavlja bugarska državnost i Bugarskoj su izravno namenjena 24 od 64 člana Berlinskog ugovora, niti jedan Bugar nije sudjelovao na bilo kojoj sjednici.
Anton von Werner, Congress of Berlin (1881.)
„Velika Bugarska, stvorena u San Stefanu, smanjena je do veličine autonomne kneževine, a Istočna Rumelija postala je autonomna pokrajina u sklopu Osmanskoga Carstva. Rumunjska je dobila neovisnost, izgubila Besarabiju u korist Rusije, a u zamjenu dobila sjevernu Dobrudžu.”(1)
To navodi Hrvatska enciklopedija – ispada da je Sanstefanski ugovor stvorio Veliku Bugarsku, koja prijeti svojim susjedima. Kao da nitko ne zna da je Bugarska postojala znatno prije i u 10 st. za vladavine cara Simeona imala je teritorij od 750 000 km2 i 4 mil. stanovnika, dok je cjelokupno stanovništvo Europe tad bilo oko 70 mil. Bila je druga po veličini nakon Hazarskog kaganata i veća od Bizanta. Država koja je obnovljena prema mirovnom sporazumu iz San Stefana imala je samo 220 000 km2. Po Berlinskom ugovoru pola tog teritorija vraćena je Osmanskom carstvu.
Najprije ćemo dati uvid u događaje koji prethode Rusko-Turskom ratu koji završava sanstefanskim mirovnim ugovorom 3. ožujka 1878. i koji su uzroci tog rata.
Bugarska egzarhija
Dana 28. veljače 1870. sultan Abdul Azis potpisuje FERMAN (sultanski ukaz, sa zakonskom snagom) za osnivanje Bugarske egzarhije, što je zapravo obnavljanje Bugarske pravoslavne crkve. Sve je otprije dogovoreno sa Carigradskom patrijarhijom.(2)
Čl. 10 Fermana daje popis eparhija, koje ulaze u novu Crkvu i propisuje da se njoj mogu pridružiti i druge eparhije u kojima najmanje 2/3 kršćanskih vjernika tako odluči.
Tako je u nekoliko navrata sljedećih godina proveden plebiscit pod nadzorom državne vlasti i Carigradske patrijarhije. Ljudi su morali odgovoriti na dva pitanja – 1. koja je tvoja narodnost i 2. kojoj crkvi se želiš pridružiti. Na temelju tog plebiscita Bugarskoj egzarhiji pripojene su i sve eparhije u zemljopisnoj oblasti Makedonija (popis). To nije neko iznenađenje ne samo zato što sam pokret za obnavljanje bugarske crkve ima početak godine 1833. u Samokovu i Skoplju, a i zato što znamo da tad u Makedoniji Srba nema, a u južnim djelovima ima nešto Grka – omjer Bugara i Grka je 8:1.
Na temelju sultanskog Fermana i egzarhijskog statuta na sastanku crkvenog i Nacionalnog vijeća u Istanbulu 1871. Bugarska egzarhija priznata je kao službeni predstavnik bugarske nacije u Osmanskom carstvu.
Karta Bugarske egzarhije koja obuhvaća teritotije na kojima Bugari čine iznad 2/3 stanovništva i Osmansko carstvo službeno potvrđuje da su to bugarske zemlje.
Bugarski Travanjski ustanak
Dne 20. travnja (1. svibnja) 1876. Bugari podižu ustanak protiv Osmanskog carstva. Znali su da se ne mogu sami osloboditi ali su se nadali da će svjetska javnost nešto poduzeti. Ustanak je trajao mjesec dana i stradalo je kao i kod prijašnih ustanka otprilike 50 000 Bugara. Cjeli je svijet bio zgrožen brutalnošću osmanskih vlasti, a ponajviše zbog ubijanja svih 5 000 stanovnika sela Batak, polovicu njih u lokalnoj crkvi.
Međunarodna konferencija u Carigradu od 23. prosinca 1876. do 20. siječnja 1877.
Sazvana je međunarodna konferencija zbog stvorenog pritiska na balkanske narode nakon ustanka u BiH 1875., rata Srbije i Crne Gore protiv Turske i Travanjskog ustanka u Bugarskoj 1876. na kojoj sudjeljuju predstavnici Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Italije i Osmanskoga Carstva.
Ona ima za cilj rješavanje etničkih i nacionalnih pitanja diplomatskim putem pod nadzorom velikih sila. Odluke predviđaju dodijeljivanje autonomije Bugarima stvaranjem dva posebna Bugarska vilajeta – Istočnobugarski koji obuhvaća Dobruđu, istočni dio Mizije i gradove Plovdiv, Varna i Burgas, sa sjedištem u Rusčuku (sada Ruse) i Zapadnobugarski koji obuhvača Vidin, Niš, Sofiju i Skoplje, sa sjedištem u Bitolju (sada Bitola).
Karta bugarskih zemalja, koju je izradila Međunarodna konferencija
Osmansko carstvo odbija prihvatiti odluke Međunarodne konferencije i tad Rusija objavljuje rat Osmanskom carstvu poznat kao Rusko – Turski rat iz 1877/1878. Taj rata možemo nazvati i Nepoznati u YU i RH Rusko-Turski rat. Po završetku Rusko-Turskog rata 3. ožujka 1878. potpisan je Mirovni ugovor u mjestu San Stefano u okolici Carigrada.
Karta Bugarske prema Sanstefanskom ugovoru
Karta Bugarske prema Sanstefanskom ugovoru zapravo ponavlja karu Bugarske egzarhije za koju Osmansko carstvo potvrđuje da obuhvaća bugarske zemlje.
Na ovoj je karti Sjeverna Dobruđa u sivom i nije dio Bugarske. Razlog je u tome što ju Rusi daruju Rumunjskoj u zamjeni za Besarabiju, koju oni (Rusi) preuzimaju. Rumunji traže svoje (Besarabiju) i ne će sjevernu Dobruđu jer će im to stvoriti u budućnosti probleme s Bugarima jer je to bugarski teritorij i stanovništvo je bugarsko. Rusija odlučuje što njoj odgovara i zanemaruje primjedbe svojih saveznika Rumunja koji sudjeluju u ratu sa 35 000 vojnika i bore se hrabro kod Plevena uz više od 7 000 žrtava.
Nišku oblast i Južnu Morava (u svjetlo zelenom) Rusija poklanja svojoj saveznici Srbiji, koja je saveznica na papiru jer se stvarno uklučuje u rat unatoč nastojanjima ruskog cara tek nakon pada Plevena (10. prosinca 1877.), kad je rat riješen i srpska vojska triumfalno ulazi u Niš u kojem nema turske vojske.
Grna Gora dobije nezavisnost i isto povećava svj teritorij dobivanjem Bara mada ne sudjeluje u ratu.
Na dobitku je i Grčka, koja isto ne sudjelije u ratu ali dobija otok Kretu, Epir i Tesaliju.(3)
Bugari dobiju malu polunezavisnu kneževinu ali nisu ništa dobili na dar od Rusa jer najmanje 20 000 Bugara izravno ratuje na ruskoj strani i kod staroplaninskog vrha Šipka gdje 6 500 Bugara pobjeđuju 35 000 Turaka sprječavajući njihov prodor u pomoć onim 50 000 Turaka koji su u okruženju kod Plevena, što je odlučujući trenutak (prekretnica) za pobjedu Rusa u ratu. Zapravo na balkanskom bojištu strada više Bugara nego Rusa, a po završetku rata Bugarska preuzima na sebe otplatu dugove Osmanskog carstva prema Rusiji.
Sporazum između Austro-Ugarske i Rusije potpisan u Reichstadtu 1877. predviđa da ne će biti stvorena velika kompaktna slavenska ili druga država. Baš taj sporazum onemogućuje stvaranje Bugarske tamo gdje Bugari čine više od 2/3 stanovnika, dakle bugarske zemlje. Kako bi privukli na svoju stranu Bugarsku, Rusi su više od sto godina tvrdili kako su na Berlinskom kongresu zastupali cjelovitost Bugarske ali ništa nisu mogli jer su se svi ostali sudionici tome protivili. Čak se je SSSR držao toj neistini.
Rusi su priznali postojanje Reichstadtskog sporazuma tek prije nekoliko godina.
U sve ratove koji slijede, Bugarska ulazi jedino i samo da bi svoje povratila natrag.
Bugarske zemlje 1912.
Bugarska – vojne granice za vrijeme 1. sv. rata
Tako je Berlinski ugovor postao temelj svih sukoba na području Balkanskog poluotoka.
Berlinski ugovor
Berlinski ugovor, kojeg nismo uspjeli pronaći niti na hrvatskom niti na srpskom, sadrži 64 članka od kojih se prva 24 izravno odnose na obnovljenu Bugarsku, a Rusiji, Austro- Ugarskoj, Osmanskom carstvu, Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj dodjelena su svakoj po 5-6 članaka. Hrv. Wikipedia daje dio teksta – čl. 1., koji govori da se obnavlja bugarska država, zatim sljede čl. 25. i još neki koje se odnose na zemljopisnu oblast BiH i sve završava sa čl. 29. Ništa više. Tako u RH nitko ne zna da se prva 24. članka odnose na Bugarsku, a da čl. 37. predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Dakle Srbija dobija nezavisnost od Osmanskog carstva ali ne postaje samostalna nego i dalje ostaje pod tuđom skrbi (vazalna država, protektorat) te tako samo mijenjajući zaštitnika (sizerena, protektora) postaje Austro-Ugarski vazal (time također i hrvatski). Možda je to razlog da se u RH i Srbiji ne može pronaći cjeloviti tekst Berlinskog ugovora.
Srbija – zadnji vazal u Europi
Godine 1879. na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobija mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu (čl. 29.), a člankom 34. Berlinskog ugovora, Srbija dobija na dar grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva, a čl. 37. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom.
„Još za vrijeme trajanja Berlinskog kongresa sklopiše Austro-Ugarska i Srbija 8. srpnja 1878. posebnu konvenciju, po kojoj je Austro-Ugarska dobila pravo regulacije i upravljanja Đerdapom, dok je Srbiji zajamčeno korištenje najvećih povlastica.”(4)
Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija ne će moći sklapati nikakve ugovore s drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarsku. Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa.
Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju željeznice u Srbiji do Austrougarske, kao i odricanje od pretenzija na Novopazarski sandžak u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasjedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznate nezavisnosti. Godine 1882. Milan Obrenović je okrunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevstvo.(5). Cijena toga je potpuni gubitak suvereniteta, austrijska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz preko srbijanskog teritorija, kod srbijanskog kralja bio je austrijski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli bilo što…
Nisu Austrijanci tražili protektorat nad Srbijom, koja njima nije bila zanjimljiva nego Srbi preko svog diplomata Jovana Ristića to traže od Austrijanaca, što je u skladu sa srbijanskom političkom tradicijom – oni su uvijek bili vazali (serb, servus – sluga), još više – izvrsni vazali jer se u toj podređenoj ulozi, u tuđoj sjeni dobro snalaze i stječu probitke.
Znao je Ristić što je jedino što bi moglo privući Austrijance i zato im je ponudio gradnju željeznice u Srbiji – tad jedinoj zemlji u kojoj nema ni željeznice, dakle Srbi su i tada bili na začelju Europe. U Hrvatskoj je željeznica izgrađena 1864., dvije godine kasnije izgrađena je u bugarskim zemljama, a u Srbiji punih 20 godina kasnije kad su zapravo povezane postojeće željeznice u Hrvatskoj i Bugarskoj.
Sedma točka konvencije sadržavala je ovaj stav: “Ako stjecajem događaja, čiji se razvoj ne može predvidjeti, Srbija bude u stanju proširiti se u pravcu svojih južnih granica (izuzimajući Novopazarski Sandžak), Austro-Ugarska se ne će tomu protiviti i zauzeće se, da i druge sile skloni na držanje povoljno po Srbiju.”
Južno od Srbije je zemljopisna oblast Makedonija u kojoj Srba nema nego su svi Bugari i Albanci. Srbi opet kao izvrsni vazali traže stvaranje neke Velike Srbije uz pomoć svog sizerena. Velike, ali u skladu s tradicijom ne i samostalne.
Nije to nešto novo kad znamo da su Srbi jedini kršćanski narod koji je u 14 st. ratovao na turskoj strani protiv cijele kršćanske Europe baš zato da bi mogli dobiti teritorij svojih susjeda i uz pomoć Osmanlija stvoriti neku Veliku Srbiju. Isto je bilo i za vrjeme 2. sv. rata kad su postali najbolji vazali nacističke Njemačke i kako bi se kao takvima dokazali, po pozivu SPC poubijali su svih 15 000 srbijanskih Židova čime se je cijeli srpski narod tada ponosio.
Tako je Srbija do 1903. Austro-Ugarski, odnosno i hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija državotvorni element Austro-ugarskog carstva. Štićenik (vazal) nije vlasnik ničeg, pa tako ništa u Srbiji nije bilo srpsko nego austro-ugarsko, neposredno i hrvatsko. YU-povijest tvrdi kako je u tom razdoblju postojala neka srpska crkva u A-U carstvu i Trojednoj kraljevini što je oksimoron jer nije moguće postojanje nečeg od vazala kod sizerena jer zapravo vazal nema ništa, on nije vlasnik nego samo korisnik onoga što je vlasnik njemu dozvolio pa tako i postojeća tada u Srbiji pravoslavna crkva de facto nije bila, niti je mogla biti srpska. Ova crkva je kao i sve ostalo bila austro-ugarska, dakle neposredno i hrvatska.
Svaku tvrdnja da je prije 1920. u Hrvatskoj postojala neka srpska crkva možemo smatrati srpsko-jugoslavenskom izmišljotinom i prikazivaje ove laži kao istine u hrvatskoj povijesti je uvrjeda za Hrvatsku.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
