Neka se vrati vrijeme kad su se djeca vanka igrala žmire i vije, neka se vrati vrijeme pisanja pisama, čekanja u redu za karte za kino, slušanja vinil ploča, šetnji korzom, plesa u diskotekama..
Neka se vrati vrijeme iskrenih osmjeha, držanja za ruke, toplih prijateljskih zagrljaja.
Svijet treba malo usporiti: izgubio se čovjek, izgubila se ljubav, izgubili se iskrenost poštenje vjera suosjećanje.
Kotrljamo se u bezumlju postojanja i glumimo da nam je fino, da smo posve cool.
Većina ljudi štuje pravila sotone pod krinkom uživanja u životu.
A u svojoj nutrini sve smo prazniji, izgubljeniji, nesretniji, tužniji, usamljeniji.
Uspori malo svijete, ljudi smo, osluhnimo srca, vratimo se sami sebi.
U treptaju oka prođe život a život ne postoji da kroz njega prolazimo neosjetljivi i neispunjeni, život postoji da ga živimo u svoj njegovoj punini i ljepoti izazova koje nam nudi.
Tuga se ne prenosi zagrljajem.
Ni bol.
Ni starost.
Ni suze.
Zagrljajem se prenosi sreća.
I osmjeh.
I sjaj u oku.
I suosjećanje.
I ljubav.
Zato ja obožavam zagrljaje.
“Najgora je činjenica da živimo u zagađenom moralnom okolišu.
Moralno smo bolesni jer smo naučili govoriti jedno a misliti drugo.
Naučili smo ni u što vjerovati, ne primjećivati jedni druge i brinuti samo o sebi.
Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje, izgubili su svoj dubinski smisao i većini nas nisu ništa osim pukih psiholoških kategorija; ili nam se pak čine kao izgubljeni pozdravi iz davnina, pomalo smiješni u vremenu kompjutera i sve veće otuđenosti jednih od drugih.”
~V. Havel~
Renata Janc
HOP -portal na telegramu
