Svjetiljka se ne stavlja pod stol jer treba da svijetli svima.
Sama svjetiljka od tog nema neke koristi. Štoviše prijeti joj opasnost da prestane postojat ako određene stvari u i na njoj ne štimaju… ako žice nisu ispravno izolirane, nemaju odgovarajući presjek, jačinu … itd. Jednako tako i mi ukoliko želimo ispuniti svrhu u životu nije dovoljno biti samo talentiran nego i biti (svetim) čovjekom. Problem dakle nije samo u tome da nam se dopusti da radimo ono na sto smo pozvani nego i budemo ono na sto smo pozvani.
A pozvani smo na svetost, biti djeca Božja. “Talenti” su tu tek samo sredstva, tj. alati kojima operiramo. Zato je potrebno odrediti prioritete. Fokus mora na “biti”, a potom na imati i djelovati. Prvo dakle poziv na svetost, a potom evangelizacija.
Svakoj aktivnosti mora prethoditi duhovnost zajedništva. U protivnom je farsa, krinka – reci će papa I.Pavao II “Na ulasku u novo tisućljeće” pokazujući kako je duhovnost zajedništva prvi evangelizacijski iskorak … kad svijet vidi i kaže: “Gle, kako se ljube!”
Prvo dakle Bible scholl, škola učeništva u kojoj se razvija vjera, nada i ljubav … Prvo duhovna, dogmatska i praktična formacija (u školi karizmi), a potom biti radnik u vinogradu s “alatima” jer bez alata nema ni zanata. Nerijetko se međutim prioriteti zamijene pa se želi “imati” prije nego “biti”. Ništa ne nastaje preko noći, no svejedno zna se dogoditi da se preskaču faze u odrastanju (formaciji). Htjeli bi nastupati u ime Isusovo i činiti sto i on, a njegove rijeci ne stanuju u nama. Tek kada se kuca uruši jer nije izgrađena na Stijeni, nego na pijesku postanemo svjesni zamjene prioriteta.
Da bi bili svjedoci u svijetu ne može se u isti zakoračiti s duhom ovog svijeta u srcu. Ljudi od svijeta će ga odmah prepoznati i prokazati kao nevjerodostojnog svjedoka, tj. kao jednog od njih koji je tek deklarativno evanđeoski. Oni takve “gaze” po svojim putevima.
Mi kršćani smo pozvani biti u svijetu, no ne i od svijeta. Da bi bili vjerodostojni svjedoci trebamo u “školi učeništva” razviti vjeru, nadu i ljubav. Na prvom dakle mjestu biti u obitelji onaj koji se zna nositi s teškoćama, nevoljama i protivstinama tako sto će ih vjerom nadvladavati, biti čovjek nade koji će svjedočiti radošću uskrsnu pobjedu Života nad kulturom smrti i bezuvjetno ljubiti služeći u poniznosti i zahvalnosti, te tako sto će znati i opraštati i tražiti oprost. On će u svojoj obitelji biti onaj koji je PREDANJE Bogu stavio ispred USPJEHA. Ono sto je u svijetu uspjeh, to je za kršćanina predanje. U svijetu vazi pravilo: “Imati znaci uspjeti!”, dok je kršćanin onaj koji prvo nastoji biti, a potom se tim “imati” na ispravan način sluziti.
Isus reče kako ćemo u svijetu imati muku, a tu muku treba znati podnositi. Sto budemo istinitiji svjedoci to će se ona pojačavati jer će nas ljudi vođeni “imati umjesto biti” htjeti oboriti i prikazati kao licemjere, te potom sa svom zluradosti po nama gaziti. U tom smislu zauzetiji angažman u svijetu mora biti obrnuto proporcionalan većem predanju Bogu. Sto si ukorijenili u Bogu to možeš vise muke podnijeti i tako u svijet unijeti svjetla. Ono po čemu će te svijet pamtiti jest način na koji si odgovarao na njegove provokacije svaki put kad si ili riječju ili primjerom prokazao zlo. To je ono sto je okorjelog razbojnika Dizmu obratilo u zadnjim trenucima života. Iz naranče, limuna ili sipka pod presom ne može izići drugi sadržaj nego jest u njemu. Tako i Dizma u trenucima Isusove najveće agonije vidi nepatvorenu ljubav, vidi Isusa kako oprašta mučiteljima i izrugivačima, vidi ga kako moli za njih … , kako Ivanu daje svoju Majku da bude i njegova, te njoj Ivana za sina. Ono sto Dizma vidi jest nepatvorenost, istinsku i cistu ljubav. Isusov primjer predanja Bogu i vjernosti u trenucima najveće agonije biva svjetlo koje obraća i najokorjelijeg grešnika.
M. Bušič
HOP -portal na telegramu
HOP
