Telepatija – shvaćena kao sposobnost prijenosa, opažanja i dijeljenja emocija na daljinu – jedan je od najkontroverznijih anomalnih fenomena. Kao i obično, kada postoje dokazi i još su ‘znanstveni’, skeptici više ne znaju što bi izmislili da negiraju dokaze… Telepatija je jedan od onih fenomena koji se prihvaćaju kao mogućnost ili stvarnost ili kao nešto bespredmetno što predstavlja vješti iluzionist. U biti se radi o tome mogu li se odvojeni umovi povezati preko udaljenosti ili okolnosti. Pitanje je vrlo kontroverzno. S jedne strane realnost ovog fenomena se prihvaća, as druge strane se a priori odbacuje. Prošle godine Britansko udruženje za znanost stvorilo je zasebnu sekciju u sklopu svog “Godišnjeg festivala znanosti” kako bi omogućilo znanstveniku (u ovom slučaju Rupertu Sheldrakeu) da analizira telefonsku telepatiju, fenomen koji smo svi iskusili ili barem većina mi: odjednom pomislimo na osobu, zazvoni telefon i to je osoba na koju smo pomislili. Analiza ovog fenomena bila je u središtu goleme kontroverze.
Profesor Peter Atkins komentirao je u radijskom intervjuu da su korišteni primjeri nedosljedni, da su učinci statistički beznačajni i da eksperimenti nisu provedeni na ‘znanstveni’ način.
Atkins je također retrospektivno priznao da zapravo nije vidio zaključke eksperimenta, ali to ništa nije promijenilo u odnosu na ono što je izjavio, dodajući da nema ozbiljnog razloga vjerovati u učinke telepatije. Ne slažu se svi znanstvenici s Atkinsom, kao što ćemo vidjeti. Kritika upućena Britanskom udruženju proizlazi iz pokušaja da se ocijeni je li pretpostavka o telefonskoj telepatiji stvarna. Eksperimente telefonske telepatije izveo je dr. Rupert Sheldrake koji je godinama ispitivao ovaj fenomen. Navodi da je osoba koja telefonira prirodno već razmišljala o osobi koju zove. To je ono što osoba s druge strane fizički detektira prije nego telefon zazvoni. Sheldrake je pozvao stotine volontera, od kojih je svaki nominirao četiri prijatelja. Ždrijebom je izvučen jedan od ove četvorice da telefonira prijatelju primatelju. Potonji prije nego što se javi na telefon mora reći tko ga od četiri prijatelja zove.
Statistički, sama vjerojatnost diktira da bi 1 od 4 puta ili 25% vremena odgovori bili točni Rezultat je pokazao da su ljudi u 42% slučajeva pogodili tko ih zove. Skeptici smatraju da se njihovo gledište opetovano dovodi u pitanje.
Drugi test poznat većini ljudi je ganzfieldov test u kojem osoba mora pogoditi oblik nacrtan na okrenutoj karti. Kombinirana analiza ovih testova (3000 obavljenih do 2004.) nedavno je dovršena. Opet je stopa uspješnosti trebala biti jednaka 25%. Rezultati su umjesto toga pokazali da je ukupna stopa uspješnosti bila 32%: mali, ali statistički značajan broj. Skeptici i dalje odbijaju prihvatiti nalaze, govoreći da su analize pogrešne.
Novi koraci naprijed Britanski i američki znanstvenici pružaju dokaze koji još više dovode u pitanje ovaj iracionalni skepticizam. Mozgovi ljudi sada se prate tijekom eksperimenata. Rezultati takvih eksperimenata detaljno se spominju u znanstvenim časopisima i pokazuju da se zaista događa nešto nesvakidašnje. Uz dostupnost visoke tehnologije i naknadne tehničke analize, valjanost ovih eksperimenata ne može se lako poreći. Dr. Mario Kittenis sa Sveučilišta u Edinburghu koristi EEG (elektroencefalogram) tehnike kako bi pružio valjane dokaze o postojanju telepatije. Ljudi s jakim međusobnim vezama odlučuju tko je ‘pošiljatelj’, a tko ‘primatelj’. Zatim se odvode u zasebne prostorije i povezuju s EEG opremom koja prati aktivnosti određenih dijelova mozga. Kad jednom uđu u te prostorije, subjekti su podvrgnuti ritmičkom zvuku bubnja kako bi se njihova razina svijesti dovela u slično stanje. Jednom u tom stanju, nasumični bljeskovi svjetla prenose se do ‘pošiljatelja’. To pokreće aktivnost u vidnom korteksu mozga (područje koje se aktivira signalima koji se prenose iz očiju). Iznenađujuće otkriće sastoji se u činjenici da vizualni korteks ‘primatelja’ reagira na sličan način, unatoč činjenici da on nije bio izložen nikakvom bljesku svjetla.
Skepticima je sve teže poricati ove nalaze, ali tvrde da nužno mora postojati neka nepoznata greška u eksperimentu koja uzrokuje ovakve rezultate. U Americi je Todd Richards sa Sveučilišta Washington izveo slične eksperimente sa sofisticiranijim tehnikama kao što je FMRI (Functional Magnetic Resonance Imaging) koje mogu detaljnije proučavati aktivnost mozga. Dobiveni rezultati bili su isti kao i oni dobiveni pomoću EEG strojeva, odnosno da ‘pošiljatelj’ koji je izložen nasumičnim bljeskovima svjetlosti, pokreće istu reakciju u vidnom korteksu ‘primatelja’. Proveden je značajan broj ovih eksperimenata koji su svaki put dali iste iznenađujuće rezultate. Oba tima Dr. Sheldrake i Dr. Richards je rekao da je potrebno provesti još mnogo eksperimenata prije nego što se mogu izvući bilo kakvi bitni zaključci. Ali čak iu ovim ranim fazama, oba tima vide ove nalaze kao posljedicu anomalnog fenomena.
Nema sumnje da će skeptici uvijek nastaviti davati iste odgovore. Godinama su tražili dokaze, a kada su ih dobili, tvrdili su da nisu ‘znanstveni’. Sada kada postoje znanstveni dokazi, bez sumnje će osporiti metode kao što su učinili sa Sheldrakeom prošle godine. Ponekad se pitam kako možemo napredovati kad toliko ljudi provodi toliko vremena odbijajući prihvatiti ono što toliko ljudi sada prihvaća kao činjenicu. Bit će nastavak ovog članka u vezi s pokusima koji su nedavno provedeni u Italiji koji su pokazali kako živčane stanice nastavljaju djelovati jedna s drugom čak i kada su odvojene i izolirane jedna od druge. Kao što svjetlosni signali uzrokuju ‘primatelja’ da odgovori unatoč udaljenosti, tako i ove živčane stanice djeluju na isti način čak i kada je samo jedan set izložen svjetlu.
Coscienza izvor
HOP