Dana 20. srpnja (stari stil) 1903. godine makedonski Bugari su se naoružali kako bi ispravili povijesnu nepravdu koju je prouzročio Berlinski kongres 1878. godine, odnosno cijepanje bugarske etničke zemlje na tri dijela.
Nakon završetka Rusko-turskog oslobodilačkog rata stvorena je tributarna Kneževina Bugarska, autonomna oblast Istočna Rumelija, a cijela Makedonija i Odrinska Trakija ostale su pod osmanskom vlašću. Kao rezultat ovakvog ishoda formiran je nacionalni ideal, zbog kojeg je Bugarska u 20. stoljeću vodila tri rata za ujedinjenje svih etničkih Bugara unutar jedne države.
Jedna od rijetkih nada za makedonske Bugare, u ovom teškom trenutku, ostaje članak 23. Berlinskog kongresa, koji obećava reforme koje bi trebale jamčiti ljudska prava i slobode Bugarima koji su ostali pod žezlom osmanskog sultana. Nakon što je Visoka Porta 15 godina odbijala ispuniti svoje međunarodne obveze, makedonski Bugari odlučili su uzeti sudbinu u svoje ruke. U listopadu 1893. Damjan Gruev, na čelu s još 5 suzavjerenika, osniva organizaciju koja će 1903. reći: “Dosta” je despotske osmanske vlasti, suzbijajući razvoj kršćanskih naroda koji su patili pod njezinim jarmom.
U siječnju 1903. godine u Solunu se sastao Centralni komitet (CK) Unutrašnje makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije (VMORO) koji je odlučio da u ljeto iste godine strukture organizacije podignu opći ustanak u Makedoniji i Odrini. Odluka je donesena u pozadini povećane želje revolucionarnih aktivista za odlučnim sukobom s 5-stoljetnim porobljivačem. Isti ti heroji vodili su krvavu borbu protiv osmanskog zuluma dugih 10 godina i uvjerili se da se zaželjeni cilj – autonomija Makedonije i Odrinskog – može postići samo putem revolucije.
Iako je odluka o dizanju ustanka izazvala nesuglasice u redovima do tada monolitne revolucionarne organizacije, ždrijeb je bačen i povratka više nema! Čak se i Goce Delčev, jedan od najžešćih protivnika preuranjenog ustanka, punim žarom bacio na pripremu predstojeće pobune porobljenih Bugara. Nažalost, upravo u pripremama za ustanak, metak je pogodio Delčevo srce i apostol makedonskih Bugara otišao je u besmrtnost, kod sela Banica 21. travnja(stari stil), jedva 31. godinu.
Strategija VMORO-a za buduću pobunu je dekoncentracija ogromnih sposobnosti osmanske vojske u različitim dijelovima Makedonije i Odrinskog. Stoga je odlučeno da se ustanak podigne: 20. srpnja (Ilinden) u Bitoljskom revolucionarnom okrugu; 6. kolovoza (Preobraženje) u revolucionarnom okrugu Edirne i 14. rujna (Krastovdan) u revolucionarnom okrugu Serian – Pirinska Makedonija.
Usmeški kongres, održan 19. travnja, izabrao je Glavni štab ustanka u sastavu: Anastas Lozančev (predsednik Okružnog revolucionarnog komiteta u Bitoli), Boris Sarafov (koji je izvršio veliki deo vojno-strateškog dela pobune). na leđima) i osnivač VMORO Damjan Gruev. Upravo je u Gruevljevom rodnom selu – Smilevu – 20. srpnja 1903. godine 200 četnika opkolilo lokalnog turskog vojnika u zgradi vojarne i uspjelo ga uništiti.
Ustanak se brzo rasplamsao i zahvatio Demirhisarsku, Kostursku, Resensku, Lerinsku, Ohridsku i Kičevsku okolinu. U svim navedenim kotarevima ustanici su presjekli telegrafske žice, vršili diverzantske akcije duž važnijih željezničkih pravaca i rušili strateške mostove. U Kosturskom se ustanici nisu ograničili samo na obrambenu taktiku, već su pod vodstvom vojvoda kao što su Vasil Čekalarov, Pando Kljašev, Mitre Vlaha i Ivan Popov poduzeli uspješne ofanzive i tako su revolucionarne snage uspjele zauzeti vlaški grad Klisuru.
Desetogodišnje pripreme VMORO-a dale su rezultate i pobunjenici su za 2 tjedna uspjeli ostvariti prevlast nad vojskom od 80.000 vojnika koja je određena da se nosi s pobunom Ruždi-paše. Neuspjesi osmanskog vođe iziskivali su njegovu zamjenu s Nazar-pašom. To je ujedno i prekretnica u ustanku, budući da su pod zapovjedništvom Nazar-paše osmanske snage uspjele slomiti otpor u najjačim gnijezdima bugarske nacionalne revolucije.
Možda je najherojskiji otpor u Kruševu, koje su ustanici zauzeli već za Ilinden. 30. srpnja grad je opkolila vojska od 20.000, a samo 1.200 junaka branilo je svoj rodni grad. Legendarne su bitke na području “Mečkinog kamena”, gdje se vojvoda Pitu Guli, na čelu sa 370 četnika, borio do posljednjeg čovjeka. Usred bitke, Gully je smrtno ranjen, a njegove posljednje riječi su: „Ne bojte se, momci! Turska će pasti.”
13. kolovoza palo je i Smilevo, unatoč hrabrom otporu 600 četnika, koje je osobno vodio D. Gruev. Buna je ugušena iu ostalim dijelovima Bitoljskog revolucionarnog okruga – Resenskom, Kosturskom, Lerinskom, Ohridskom i Kičevskom.
Borba ustanika iz druga dva okruga – Odrinskog i Serskog – nije bila ništa manje nesebična. U isto vrijeme, međutim, sudbina ova dva okruga jednako je tragična kao i sudbina njihovih parnjaka u Bitoli.
Hristo Silyanov – jedan od kroničara narodnooslobodilačke borbe makedonskih Bugara – i Mihail Gerdžikov – još jedan veliki akter VMORO-a, borili su se u Odrinskom. Unatoč naporima takvih legendi i drugih heroja, kao što su slavno pali Panyo Angelov i Nikola Ravashola, strateški položaj okruga Edirne prisilio je osmanske vlasti da poduzmu drakonske mjere i ustanak nije smio dostići razmjere Bitolske pobune .
U Pirinskoj Makedoniji akcije vojvode Jane Sandanskog podržavaju članovi Vrhovnog komiteta. U ovom dijelu Makedonije ustanak je izbio najkasnije (Krastovden), ali je nesumnjivo i najherojski završio. Početkom listopada Bugari iz razloških sela povučeni su u slobodnu Kneževinu Bugarsku. Sela Banya i Belitsa su gorjela, u tom trenutku vojvoda Radon Todev učinio je nezamislivo povevši cijeli svoj odred na crkvu sv. Trojice“ u rodnom Banskom. Tamo lokalni svećenik opjeva žive heroje, jer su heroji odlučni voditi posljednju bitku na Godlevskom Balkanu, s jasnom spoznajom da nitko od njih neće preživjeti.
Bašibozuk pokolje cijelu četu, zajedno s vojvodom, ali ustanici uspijevaju prekriti put majkama s djecom koje bježe u slobodnu Bugarsku.
Kao iu Aprilskom ustanku, 27 godina ranije, u kronologiji ilindenske epopeje neraskidivo su isprepleteni junaštvo i tragedija. Ubijeno je blizu 5.000 bugarskih civila, silovano preko 3.000 djevojaka i žena, spaljeno preko 12.000 kuća, a blizu 1.000 ustanika položilo je svoje kosti pred oltar domovine. Unatoč tim ogromnim gubicima, duh makedonskog Bugarina nije slomljen i on se nastavlja boriti za svoje pravo da živi u jednoj zemlji sa svojom slobodnom braćom još 4 desetljeća.
Iako se u 21. stoljeću vode umjetni sporovi o nacionalnom karakteru Ilindensko-Preobraženskog ustanka, izvori tog razdoblja pružaju nedvosmislene potvrde objektivne povijesne istine.
Hristo Matov i Hristo Tatarčev, prekomorski predstavnici VMORO-a, koji su bili na tom položaju tijekom ustanka, traže pomoć od bugarskog princa Ferdinanda I. i bugarskog premijera Rača Petrova. Čelnici bugarske države suosjećali su s idejom svoje porobljene braće, ali su im čvrsto izjavili da Bugarska u ovom trenutku ne može objaviti rat Osmanskom Carstvu, zbog složenosti geopolitičke situacije.
Pod snažnim utjecajem Goce Delčeva i Borisa Sarafova, stotine Bugara, među kojima i mnogi časnici, iz slobodnih dijelova bugarske domovine napuštaju imovinu i obitelji da bi otišli u porobljenu Makedoniju i Odrinsko i pridružili se nadolazećem ustanku..
Kad Glavni stožer ustanka naslućuje strašni kraj pobune, obraća se za pomoć ne Srbiji ili Grčkoj, već Bugarskoj. Gruev, Sarafov i Lozanchev pozivaju bugarsku vladu da objavi rat Osmanskom Carstvu i prisili ga da zaustavi pokolje bugarskog stanovništva u Makedoniji i Odri.
Bez obzira na današnje tračeve i interese političara u Sofiji i Skoplju, povijesna istina se ne može promijeniti, a ona je samo jedna. U ljeto 1903. 26.000 Bugara ustalo je u očajničkom pokušaju da uništi sustav ravnoteže snaga koji je uspostavljen u Europi nakon Napoleonovih ratova. 26.000 Bugara odbilo je pokoriti se interesima velikih sila i željelo je živjeti u jedinstvenoj domovini sa svojom krvnom braćom. 26.000 Bugara bilo je spremno umrijeti, ali za ostvarenje ideala slobode, jednakosti i bratstva, koji su zapovijedali Rakovski, Levski, Delčev i Gruev.
Izvor Bg nes
HOP
HOP -portal na telegramu
