U jesen 1914. u europskim je zemljama bila u tijeku bjesomučna utrka za stvaranjem oružja i razdvajanjem gospodarstava. Dok su se ratni pokliči s obje strane pojačavali, mladi Albert Einstein, zajedno s astronomom Wilhelmom Foersterom, fiziologom Georgom Friedrichom Nicolaijem i filozofom Ottom Buekom, potpisao je Manifest Europljanima, pozivajući znanstvenike i umjetnike, “one od kojih se takvo što može očekivati uvjerenja”, govoriti protiv eskalacije, razmišljati u okvirima zajedničke kulture, nadilaziti nacionalističke strasti i pozivati na “uniju Europljana” kako bi se spriječilo da Europa strada u “bratoubilačkom ratu”. Malo ih je ljudi slušalo. Europa je potonula u katastrofe dvaju svjetskih ratova, što je dovelo do kraja njezine premoći.
Sada smo u sličnoj situaciji. Ovoga puta cijeli je planet na kocki, koji visi između prosperiteta i katastrofe. Svijet se promijenio od 1914.: ekonomska i kulturna dominacija Zapada blijedi. Brz i dobrodošao globalni razvoj redistribuira moć. Glavni izazovi su globalni. Mogućnosti su također globalne, otvorene tehnološkim razvojem koji je stvorio opće blagostanje i izvukao stotine milijuna iz bijede.
Ipak, ponovno ulazimo u bjesomučnu utrku za stvaranjem oružja i ograničavanjem međunarodne trgovine. Pokreću se proxy ratovi. Suprotne strane jedna drugu demoniziraju kao užasne, grabežljive, necivilizirane – baš kao što su to radile Francuska i Njemačka uoči Prvog svjetskog rata. Za dlaku izbjegnut tijekom hladnog rata, nazire se globalni sukob s nuklearnim rizicima. Podrška ovoj težnji prema razvoju više naoružanja i odvajanju gotovo je jednoglasna u našim medijima i politici.
To je mnogo manje u društvu općenito, a rijetko u svijetu koji najbolje poznajem, akademskoj zajednici. Intelektualni svijet zazire od ove ratobornosti ne toliko zato što znanje treba ignorirati granice da bi raslo (u mojoj istraživačkoj grupi imam kolege iz Irana i Kine), već zato što šira perspektiva koju intelektualci pokušavaju imati na afere pokazuje da odabir sukoba umjesto suradnja je neracionalna.
Zabrinutost seže daleko izvan akademske zajednice. Mnogi mladi ljudi razmišljaju u okvirima zajedničkog svijeta; zabrinuti su za budućnost planeta u cjelini. Mudri političari upozoravaju nas na rizike trenutnog smjera – Kevin Rudd, na primjer, bivši premijer Australije, to čini u svojoj knjizi The Avoidable War: The Dangers of a Catastrophic Conflict between the US and Xi Jinping’s China. Lideri digitalne ekonomije koji su zainteresirani za globalnu stabilnost izražavaju sličnu zabrinutost. Čak su i oni koji su prije nekoliko godina osporavali globalizaciju sada uplašeni globalnim rascjepom. Unatoč konsenzusu političke klase, ankete pokazuju neuobičajeno veliku i rastuću razliku između izbora vlada i javnog mnijenja, čak iu SAD-u.
Ipak, malo toga neslaganja pojavljuje se u glavnom tisku ili prožima europski ili američki politički diskurs. Ovdje dominiraju pozivi na ograničavanje međunarodne suradnje i trgovine, te povećanje ratobornosti. Globalni vojni rashodi porasli su za 3,7% u realnom iznosu u 2022. dosegnuvši novu najvišu razinu od 2240 milijardi dolara. U Europi je zabilježio najveći međugodišnji porast u više od 30 godina.
Ova situacija zapad suočava s egzistencijalnim izborom: ili nametnuti globalnu dominaciju isključivo vojnom silom, kao što pokušavamo učiniti, ili prihvatiti ideju da je demokracija koju propovijedamo zapravo iskrena: svijetom se mora upravljati zajedno sa svima drugima. Ovo je, mislim, izbor.
Od mladih ljudi na ulicama koji demonstriraju za klimatske akcije do političkih filozofa kao što su Zhao Tingyang na istoku i Lorenzo Marsili na zapadu; od vodstva UN-a do Dalaj Lame i pape; a zatim bezbrojni ljudi diljem svijeta – svi oni traže od vođa da prepoznaju da je naša domovina svijet.
Mogu li ovi glasovi govoriti glasnije? Mogu li “oni od kojih treba očekivati takva uvjerenja” govoriti protiv eskalacije, vidjeti čovječanstvo u cjelini kao relevantan politički subjekt, spriječiti propast planeta u “bratoubilačkom ratu”? Mogu li mediji, molim vas, poslušati? Može li politika slušati?
Ili će sve ovo pasti na usta, kao Einsteinov manifest iz 1914.? Ovaj put ne riskiramo smrt 20 milijuna ljudi: riskiramo potpunu nuklearnu zimu.
The Guardian