Izraelski zločini
i poslanje cionizma
Ono što ne govore sramotni zapadni mediji
“Ali ako Izraelci ne žele biti optuženi da su poput nacista, jednostavno se moraju prestati ponašati kao nacisti.”
[Norman G. Finkelstein, židovski intelektualac čiji su roditelji bili žrtve holokausta]
“Krajem pedesetih mi je onaj veliki tračer i povjesničar amater John F. Kennedy rekao da su 1948. Harryja Trumana, baš kad se predstavio kao kandidat na predsjedničkim izborima, praktički svi napustili. Tada ga je u izbornom vlaku posjetio američki cionist i predao mu aktovku s dva milijuna dolara u gotovini. Zato su Sjedinjene Države odmah priznale državu Izrael”.
Više od 60 godina muči se mali pojas zemlje dug oko 45 i širok 10 kilometara na kojem živi milijun i pol Palestinaca.
Tsahal, ponosna izraelska vojska tjednima doslovno istrebljuje bespomoćno stanovništvo, kao posljedica je to kako kažu, raketnih lansiranja Hamasa na izraelski teritorij.
Rakete koje bi uzrokovale smrt 5 vojnika (još 4 ubijena su “prijateljskom vatrom”, tj. od strane samih vojnika), dok bi u redovima Arapa ubijenih od strane demokratske države Izrael bilo preko 900 uz nekoliko tisuća ranjenih.Ali izvor nastavlja rekavši da “ima nešto fosfora u municiji”.
I ne samo to, već se, prema svjedočenjima liječnika, u Gazi koristi i oružje velike eksplozivne moći poput onih na bazi legure volframa.
Ukratko, “okupirana područja” su izvrsno “bojno polje” za desetkovanje arapskog stanovništva s jedne strane i za eksperimentiranje s novim oružjem s druge strane.
Zašto takav rat?
Neki tvrde da je ovaj zločinački vojni napad Izraela bio iz inata zbog lošeg dojma koji je ostavio na Hezbollah u Libanonu 2006.
Nažalost, to nije razlog: to je jasan i linearan projekt koji cionisti provode više od jednog stoljeća.
Trenutačni napad zapravo je pripremljen 6 mjeseci unaprijed, dakle mnogo prije nego što je Hamas lansirao rakete!
To potvrđuju službeni kanali poput CNN-a i novine poput britanskog The Guardiana.
Televizijski kanal CNN izvijestio je da je primirje između Hamasa i Izraela počelo kolebati početkom studenog, kada je izraelski komandos ubio šest članova Hamasa tijekom upada, što je izazvalo očitu reakciju.
Novine Guardian 5. studenog također su potvrdile vijest.
Dakle, postoje dokazi da nije Hamas prekršio primirje, nego država Izrael u studenom 2008.!
(1864.–1926.), ugledni član cionističkog društva «Drevni red Makabejaca» (1891.) i osnivač šaljivog časopisa «Ariel». U “Balfurovoj deklaraciji”, koju ćemo vidjeti kasnije, on je za sve Židove svijeta zatražio neotuđivo pravo na kolonizaciju zemlje Izrael.
Službeni “cionizam”, da tako kažemo, rođen je 1897. tijekom prvog “cionističkog kongresa” u Baselu u Švicarskoj.
Međutim, 1895./96. prvi se put pojavljuje «Der Juden Staat» (»Država Židova«), manifest koji je napisao sam Theodor Herzl.
Više od manifesta, to je prava knjiga “napisana u nekoliko tjedana, u nekoj vrsti delirija pomiješanog s mističnim žarom i praktičnim razmatranjima”, u kojoj je izložen vrlo specifičan plan za globalnu židovsku organizaciju.
Vrlo precizan i potpun plan uklanjanja cjelokupnog arapskog, tj. nežidovskog stanovništva iz buduće cionističke države: “oslobođenog Jeruzalema” (tj. “oslobođenog” od goja, pogana, “pod-ljudi”, Arapi).
Kako provesti ovaj nemilosrdni i kriminalni projekt?
Stoga ishodište vrlo ozbiljnog “izraelsko-palestinskog” sukoba ne nalazimo u 21. stoljeću, već s kraja 19. stoljeća. Upravo je tih godina začet nemilosrdni projekt protjerivanja svih Arapa iz Palestine, bez iznimke, dakle dobrih pedeset godina prije samog rođenja Države Izrael i više od stoljeća prije još jednog i konačnog državnog masakra koji smo ovih dana nemoćno svjedoče.
Afera Dreyfus
Povijesno razdoblje kada je Theodor Herzl napisao “Der Juden Staat” bilo je vrlo vruće jer su prošle samo dvije godine od “afere Dreyfus”.
Vrlo delikatna afera jer se ticala optužbi (izmišljenih ad hoc kako bi se posebno oslobodio antisemitizam…) za veleizdaju protiv židovskog topničkog kapetana (kasnije ga je sud vratio u vojsku), Francuza Alfreda Dreyfusa: optuženog za izdaju tajnih podataka za njemačku vojsku.
Drugi cionizam, onaj “socijalistički” i “afera Dreyfus” imaju zajednički nazivnik u Francuskoj: upravo je u Parizu Moses Hess, duhovni otac “cionističkog socijalizma”, radio kao dopisnik nekih socijalističkih novina u Njemačkoj. Moses Hess također je zapamćen po svom cjelokupnom djelu: «Rim i Jeruzalem», koje se smatra klasikom cionističke teorije, a objavljeno je u Njemačkoj 1862. godine.
Univerzalni izraelski savez
Također, u glavnom gradu Francuske rođena je jedna od glavnih međunarodnih organizacija koja promiče židovsko učenje i kulturu: «Univerzalni izraelski savez» («Alliance Israélite Universelle»).
Utemeljitelji ovog «Saveza» bili su «17» mladih ljudi koji su «17.» svibnja 1860., zahvaljujući sredstvima Sir Mosesa Haïma Montefiorea i Lorda Rothschilda, organizirali politički manifest sažimajući masonske ideje «Francuske revolucije» 1789. (moto: «Liberté-Egalité-Fraternité» napisano je u francuskim masonskim ložama 50 godina prije revolucije) i načela judaizma.
Cionizam je, da tako kažemo, vrlo složen “pokret”, ali s jednostavnim ciljevima, rođen potkraj 19. stoljeća ovdje u Europi.
«The Israelite Alliance» promovirao je rađanje prve židovske kolonije «Mikweh ili Mikiveh Israel» 1870. godine u Jaffi (Palestina). Ali izgradnja u Palestini je počela davno prije: bolnica «Misgav Ladach» je bolnica izgrađena 1854. godine i čiji je izvorni naziv bio «Rothschild Hospital».
Lako je razumjeti da cionizam nije jednostavan politički i/ili vjerski pokret, kao što oni žele da vjerujemo, već istinski opasan pokret čiji je cilj osloboditi, svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, “obećanu zemlju” od strane Arapi (goy) da ga predaju u ruke izabranog naroda.
Sve dok se čeka dolazak Mesije…
Tursko-osmanska dominacija
Krajem 19. stoljeća Palestina je bila u rukama Tursko-Osmanskog Carstva.
Godine 1915. britanska vlada je od šerifa Meke Huseina zatražila vojnu pomoć (postoje pisma s potpisom Thomasa Edwarda od Arabije, slavnog Lawrencea od Arabije, koja to potvrđuju) da protjera tursko-njemačke iz regije.
U zamjenu je obećao stvaranje neovisne arapske države!
Ovo je ključna točka: obećanje vlade Njegovog Veličanstva Arapima o neovisnoj arapskoj državi, u zamjenu za pomoć.
Arapi su, s obzirom na važno obećanje, masovno sudjelovali i mnogi su izgubili živote u borbama upravo iz tog razloga: oslobađanje Palestine zajedno s engleskim trupama.
Britanska vojska je, unatoč Velikom ratu koji je bio u tijeku, prebacila milijun vojnika da ih odvede u Svetu zemlju. Mora postojati izvrstan razlog za premještanje, odnosno uklanjanje svih tih vojnika s europske fronte?
Definitivno je postojao razlog!
Sporazum Sikes-Picot
Nakon sukoba s tursko-osmanskom vojskom, 1916. Rusija, Francuska i Engleska potpisale su sporazum Sikes-Picot, saveznički plan podjele raspadajućeg Osmanskog Carstva.
Prema sporazumu, Palestina je trebala ostati internacionalizirana pod upravom sva tri.
Izdaja arapskog naroda
Prava izdaja arapskog naroda dogodila se 2. studenoga 1917. s “Balfourovom deklaracijom”: pismom koje je Arthur Balfour, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, poslao čelniku Cionističke federacije, Lordu Rothschildu, gdje je Njegovo Veličanstvo službeno priznalo Cionisti pravo na formiranje neovisne države u Palestini.
Vrlo važno pismo jer je ozakonilo i priznalo međunarodno pravo cionista da stvore “nacionalni dom židovskog naroda…” u Palestini.
Ovu su deklaraciju potpisali Pichon za Francusku, Wilson za Sjedinjene Države i Sonnino za Italiju.
Međutim, malo tko se sjeća kako je ova „Deklaracija“, tj. povijesna izdaja cjelokupnog arapskog stanovništva Palestine od strane Engleza, također precizirala da se za postizanje cilja: „ništa ne smije činiti na štetu građanskih i vjerskih prava ne- Židovske zajednice koje postoje u Palestini…”.
Dogodilo se upravo suprotno.
Godine 1919. Englezi su zauzeli Svetu Zemlju, a od 1920. sa sporazumima iz Sèvresa službeno je počelo useljavanje Židova.
Ugovor iz Sèvresa
Godine 1920. Sporazum iz Sèvresa odobrio je podjelu bliskoistočnog područja prema kojem je Sirija pripala Francuskoj, a Palestina Velikoj Britaniji.
Godine 1922. Engleska je od Lige naroda dobila mandat za upravljanje Palestinom, pod čijim je pokroviteljstvom rođena Židovska agencija za promicanje židovskog gospodarstva na tom području.
Upravo je u ovoj točki otac cionizma, Theodor Herzl, rekao da želi: “gurnuti [palestinsko] stanovništvo u siromaštvo izvan granica”
Cilj od 1895. do danas uvijek je bio takav kako ga je Herzl izrazio.
Izvješće Peela, bijela knjiga i “rješenje s dvije države”
U godinama od 1936. do 1947. stvoreni su temelji za povijesni arapsko-izraelski rat 1948. godine.
Zapravo, počinju prijedlozi za formiranje dviju zasebnih država.
Englezi objavljuju Peel Report (1936.) koji predviđa odvajanje Židova i Arapa prema tadašnjoj demografskoj podjeli. Prijedlog ne zadovoljava teritorijalne ambicije cionista, a ne prihvaćaju ga ni Arapi jer traže zaustavljanje useljavanja i spriječavanje daljnjeg stjecanja zemlje.
Britanci također objavljuju Bijelu knjigu o Palestini 1939., u kojoj pristaju ograničiti useljavanje Židova i kupnju zemlje te obećavaju transakciju budućoj palestinskoj vladi. Samo i uvijek obećanja poput onog koje je iznevjerila Balfourova deklaracija iz 1917.
Terorizam u Svetoj zemlji
Prije britanske intervencije, Arapi i osmanski Židovi (Židovi potčinjeni turskom Otomanskom Carstvu) koegzistirali su u stoljetnom miru, s usponima i padovima, ali ipak miru.
Kad je počelo useljavanje Židova, odnosno kad su cionisti počeli kupovati zemlju, a posebno nakon vrlo ozbiljne izdaje Balfourove deklaracije, bilo je gotovo zadano da će početi sukobi između Arapa i Židova.
Što se zapravo i dogodilo od 1920. nadalje.
Godine 1921., primjerice, žestoke sukobe Arapa i Židova (u Jaffi je poginulo 200 Židova i 120 Arapa) Englezi su protumačili kao “spontane sukobe”, no očito nije bilo tako.
Godine 1940. Židovi su dosegli 33% stanovništva u Palestini, a cionisti, već organizirani u gerilske skupine, započeli su terorističke napade na Britance i palestinske civile.
Najpoznatije skupine bile su Irgun, Haganah i Stern.
Ovaj posljednji, nazvan “Banda Stern” rođen je 1942. godine zahvaljujući poljskom Židovu Abrahamu Sternu.
Banda koja je utjelovila najnasilniju i najterorističkiju varijantu cionističkog pokreta.
Njihova najsenzacionalnija akcija bio je napad na sjedište britanske administracije u Hotelu King David u Jeruzalemu u srpnju 1946., gdje je cijelo jedno krilo dignuto u zrak, a broj mrtvih je oko 200!
Među čelnicima zapovjedništva bio je izvjesni Menachem Begin, koji je bio izraelski premijer i dobitnik Nobelove nagrade za mir s egipatskim predsjednikom Sadatom…
Nakon ovog i drugih upozorenja Britanci su se 1947. odrekli mandata i predali ga UN-u.
Organizacija Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 181 predlaže još jednu podjelu na zasebne države, Arapi to odbijaju i opet ne bez razloga: 54% zemlje bi otišlo Židovima čak i da su bili samo 30% tamošnje populacije u to doba.
U proljeće 1947. godine započeli su vojni sukobi između Arapa i Židova, u kojima su se cionističke terorističke skupine istaknule dugim nizom gnusnih zločina: pokoljima, atentatima i etničkim čišćenjima dokumentiranim bez sumnje.
Naime, u tom se razdoblju dogodio masakr 200 Palestinaca u Deir Yassinu, masakr (palestinskih civila) koji je ušao u povijest, a počinjen pod izravnom odgovornošću Menahema Begina.
Rođenje države Izrael.
Nakon Drugog svjetskog rata i Rata za neovisnost (1948.-49.), Država Izrael službeno je rođena 14. svibnja 1948. s “Deklaracijom o neovisnosti” koju je potpisao premijer David Ben-Gurion, a prethodila joj je rezolucija UN-a, broj 181 od 29. studenoga 1947. kojim je odlučena podjela (koja nije uvažavala tadašnju demografiju) teritorija.
Nepotrebno je isticati da je ta teritorijalna podjela pojačala sukobe među stanovništvom, jer umjesto podjele možemo govoriti o pravoj pljački: 73% Palestine postalo je židovsko područje, s preko 750.000 palestinskih izbjeglica.
Nakon samo 2 godine, 1950., Izrael je donio Zakon o imovini odsutnih (5710-1950), sraman zakon koji je izvlastio zemlju svih izbjeglica koje su pobjegle tijekom rata.
Palestincima je oduzeto sve: domovi, zemlja i poslovi.
U potpunom kršenju Rezolucije UN-a 194 (12/1948) koja utvrđuje pravo izbjeglica na povratak i naknadu od Tel Aviva. Ne samo da do obeštećenja nikada nije došlo, nego su izbjeglice lišene svojih domova.
Neovisna arapska zemlja ostaje neispunjeno obećanje!
Rat 1947./48. predvidio je predsjednik (od 1926.) Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, Judah Magnes, koji je izjavio da će stvaranje židovske države u Palestini dovesti do “rata protiv Arapa”.
Judah Magnes je mislio na “Biltmoreov program” koji je u New Yorku u svibnju 1942. godine u istoimenom hotelu Biltmore izradila skupina američkih cionista koju podržavaju i američki demokrati i republikanci.
Ovaj program iz 1942. godine (znatno prije kraja Drugog svjetskog rata) bio je još jedan dio postavljen na pravo mjesto za stvaranje židovske države na palestinskoj zemlji!
Između 1917. i 1948., odnosno između „Balfourove deklaracije“, „Biltmoreovog programa“ i „Deklaracije o neovisnosti“, događa se nešto što će imati odjeka u cijelom svijetu, a prije svega u židovskoj stvari: Drugi svjetski rat s holokaust i masovna imigracija.
Godine 1956. Izrael je, u skladu sa strateškim ciljevima i gospodarskim interesima Velike Britanije i Francuske, napao Egipat (koji je stjecajem okolnosti nacionalizirao Sueski kanal), osvojio Gazu i Sinaj, ali su Sjedinjene Države prisilile Tel Aviv na povlačenje.
Godine 1964. arapske države su stvorile PLO (Palestinsku oslobodilačku organizaciju), a ubrzo je ova skupina započela gerilske akcije protiv Izraela.
Godine 1966. Sirija je dopustila palestinskim gerilcima da djeluju na njezinom teritoriju. Izrael je očito zaprijetio odmazdom pa je Sirija sklopila obrambeni pakt s Egiptom. Nakon izraelske odmazde na Zapadnoj obali, Kairo zauzima ratoboran stav, ali ne ide dalje.
U svibnju 1967. Nasser, egipatski predsjednik, potpisao je obrambeni pakt s Jordanom, koji je izgleda ciljao samo na strateško jačanje, a ne na stvarni napad na Izrael.
Izrael nije čekao i u lipnju 1967. napao je Egipat, dobro znajući da će pobijediti za nekoliko dana.
Izrael je u trenu nelegitimno okupirao Zapadnu obalu, Gazu, istočni Jeruzalem, Golansku visoravan i Sinaj (kasnije vraćen Egiptu) i nikada se više nije povukao unatoč brojnim rezolucijama UN-a (do danas ih je oko 70).
U studenom iste godine Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je osvajanje teritorija Rezolucijom 242, nalažući trenutačno povlačenje s okupiranih područja.
Izrael će prihvatiti ovu Rezoluciju 3 godine kasnije bez evakuacije teritorija, prkoseći Vijeću sigurnosti.
Ostalo je povijest…
Povijest je ponašanje Izraela koje je Komisija UN-a za ljudska prava tri puta nazvala “uvredom za čovječanstvo” (1977., 1985. i 2000.).
Povijest je i Rezolucija UN-a A7RES/37/133 koja je u prosincu 1982. masakr u Sabri i Shatili pod “osobnom odgovornošću Ariela Sharona” definirala kao “čin genocida”
Riječ je o 1700 civila koje su mačetama masakrirali kršćani-falangisti dva dana u izbjegličkim kampovima pod zaštitom izraelske vojske.
Popis bi se mogao nastaviti unedogled.
Druga stvar koju treba znati, a koju ne znaju svi, je pokret “Kršćanskih cionista”.
Dapače, najčešće su se kršćani (poput Georgea Walkera Busha mlađeg na primjer) pokazali najsnažnijim zagovornicima povratka Židova u Jeruzalem.
Teologija fundamentalističkih kršćana Amerike ispovijeda i čeka drugi Kristov dolazak s posljedičnim krajem svijeta, prema tumačenju Biblije (…)”.
“Ali taj će događaj biti moguć tek kada Židovi uspostave židovsku državu u cijeloj Palestini, odnosno daleko izvan današnjih granica Izraela.”
«Međunarodna kršćanska ambasada Jeruzalem» do danas je održala najmanje četiri međunarodna kršćanska cionistička kongresa: jedan u Baselu i tri u Jeruzalemu (majčinom gradu vjerskog cionizma).
Stoga cionizam nije samo židovski fenomen, nego i katolički; to nije samo židovski politički pokret, nego i zapadnjački.
Snažna cionistička struja postoji čak i među članovima jučerašnje i današnje američke administracije.
Dovoljno je pažljivo pročitati imena tima koje je “izabrao” budući predsjednik Obama da bi se to shvatilo.
Uzmite u obzir da je 1978. godine američki Zastupnički dom proglasio “Education Day USA”, odnosno “dan obrazovanja”. Pomični blagdan koji jedne godine pada 24. ožujka, druge 2. travnja, 13. travnja itd. Ovaj datum nije fiksan jer slijedi judeo-babilonski kalendar umjesto klasičnog Julijanskog. Datum se podudara s obljetnicom rabina Menachema Mendela Scheersona, takozvanog “rebbea”, kojeg asidska sekta Lubavitchera smatra pravim “Mesijom”.
Zašto su svi predsjednici, od Cartera do Georgea Walkera Busha, preuzeli i održavali “kulturnu” tradiciju koja je vrlo nesekularna, da ne spominjemo židovsku?
Valja reći da je Carter, neslužbeni posrednik 2008. godine u mirovnim procesima na Bliskom istoku, nedavno izjavio da je Hamas održao 6-mjesečni pakt prestankom ispaljivanja projektila, a Izrael nije!
Čudno je reći, ali Izrael nije održao mir…
Antisemitizam
Nakon ove delikatne rasprave, nužna je zagrada o antisemitizmu.
«Semiti» su: «(…) Akađani (Asirci, Babilonci), Kanaanci, Aramijci (među kojima se pojavljuju Feničani i Izraelci), konačno Arapi».
«Reći da su Židovi Semiti gotovo je isto kao reći, na primjer, da su Francuzi Europljani»
Iz ovog pojašnjenja jasno je da je vrlo malo Židova istinski Semiti i da nisu svi Semiti Židovi (zapravo Arapi su zapravo Semiti).
Kao što nisu svi Židovi cionisti, tako je zapravo vrlo malo cionista, na sreću!
Budući da danas među židovskom populacijom praktički više nema izvornih Šemovih potomaka, optužiti nekoga za antisemitizam jednako je optuživanju za antiarapizam.
Logična posljedica ove izjave je da su danas među najvećim antisemitima – ironično – vlade Izraela!
Anticionizam
Na sreću, čak ni u židovskom svijetu cionizam nije, i nije bio dobro cijenjen, evo što je rekao izraelski pisac Ettore Ovazza 1935. godine: «Najbolji saveznik rasističke politike danas je, usprkos sebi, nacionalistički cionizam. Naše je čvrsto uvjerenje da antisemitska politika nikada ne bi došla do krajnjih granica do kojih je došla da među svojim glavnim dokaznim argumentima nije imala tzv. židovski nacionalni dom. Isti židovski ideal, s čisto religioznog gledišta, propovijeda povratak na Sion kao duhovni povratak; ali budući da naša doktrina niječe prozelitizam, židovske manjine u svijetu ostaju legitimni čuvari monoteističke ideje i Mojsijevog zakona koji je osnova Biblije i moderne civilizacije. Godine 1934., želja za tumačenjem povratka na Sion u strogo teritorijalnom smislu bila je znak povijesnog i vjerskog nesporazuma. Mi po povijesnoj i građanskoj vjerskoj funkciji jesmo i moramo biti u cijelosti građani naroda u kojima stoljećima živimo i čiji smo neraskidivi i sastavni dio.
Glatko odbijamo nacionalističke cioniste koji žive poštovani u jednakim građanskim i političkim pravima sa svim ostalim građanima u nacijama Europe, a koji umjesto toga uzdišu prema Palestini; koji jednim okom gledaju Rim, a drugim Jeruzalem
Zaključujem s velikom nadom, koja se naravno tiče velikog smirivanja Palestine, odustajanja od svakog zločina i iznad svega rušenja “zida srama” koji je podignut da spriječi de facto stvaranje palestinske države.
“Čujte, vladari… kuće Izraelove, koji gradite Sion krvlju i Jeruzalem zlouporabom!” jer “zbog tebe će Sion biti preoran kao njiva i Jeruzalem će postati hrpa ruševina…”.
Anticionist i antisemit koji je ovo izjavio je prorok Mihej, podrijetlom iz Judeje i suvremenik velikog Izaije (8. pr. Kr.)
Da biste saznali više o ovoj temi, preporučujem čitanje ove dvije knjige:
– “Izdaja intelektualaca”, Paolo Barnard www.paolobarnard.info/interno_mostra_go.php?id=86
– “Nepotreban rat” Jimmy Carter www.comedonchisciotte.org/site/modules.php?name=News&file=article&sid=5453
– “Tko je prekršio primirje u Gazi?” Miguel Martinez www.comedonchisciotte.org/site/modules.php?name=News&file=article&sid=5455
http://www.disformazione.it/crimini_di_israele.htm
Slobodna Palestina Mohammad Awwad Amer
HOP
HOP -portal na Telegramu
