U Starom Zavjetu posebno pomazanje Duhom Svetim imali su kraljevi, svećenici i proroci.
Kraljevsko, svećeničko i proročko pomazanje u Novom Zavjetu su pak zadobili svi kršteni. Rod smo dakle izabrani, kraljevsko svećenstvo o kojem sv.Pavao kaže kako bi volio da svi naučimo prorokovati.
Zbog pomanjkanja znanja ono što Sveto Pismo kaže i Crkva uči mnogi ne razlikuju pojmove prorokovati i proricati. Prorokovati ne znači proricati budućnost, nego prije svega unositi svjetlo istine u konkretne životne situacije, bilo osobne, bilo da su Crkvene ili društvene.
Ono može biti potaknuto nadahnućem Duha Božjeg ili pak direktnim Božjim nalogom: “Reci im!” Teološko poznavanje objavljenih istina vjere o Bogu, čovjeku i svemu stvorenom također jednog znanstvenika teologa okreće u proroka, no ono što ga čini autentičnim nije namaknuto knjižno znanje nego spoj istog s teologijom koja izvire iz kontemplacije nad Riječju Božjom.
Manje više, sva veća teološka pera do uvida u otajstva Božja došli su “sjedenjem do Isusovih nogu” i motrenjem Riječi čija skrivena značenja, a koja većini vjerničkog puka zvuče paradoksalna, Duh im je otkrivao.
Duh Sveti je taj koji od Isusa uzima i nama daje. Bez te duboke prožetosti Duhom Svetim nemoguće je biti istinski teolog.
Može se biti pismoznanac, no ne nužno i onaj koji prepoznaje znakove vremena i ono što se od čovjeka ili naroda očekuje u sadašnjem trenutku u odnosu na volju Božju.
Potrebno je biti otvoren poticajima Duha u sadašnjem povijesnom trenutku, u konkretnim životnim situacijama. Traži se dakle razlikovanje duhova, njihovo rasuđivanje i navještaj Riječi, unošenje svjetla Istine, pokazivanje Puta i uvođenja u Život onih koji su bili su u zabludi zavedeni duhom laži i načinima dolaska do ostvarenja odredbenih ciljeva koji su krivi ili nećudoredni.
Onaj tko nastupa proročki, a sam nije s vjerom združi krepost (2Pt1), a njome osigurao spoznaju uz pomoć koje je ušao u trajni proces metanoje, tj. što za njega osobno znači “uskrsavati s Kristom”, teško može doći do bratoljublja i istinskih, živih djela ljubavi.
On može sve svoje snage upregnuti u poznavanje učiteljstva Crkve, a svejedno ostati suh i besplodan u sebi. Biblijskim rječnikom rečeno može biti pismoznanac koji do u tančine poznaje “Zakon i Proroke”, ali ne i duh Pisama, odnosno može biti slijep pored očiju.
Ne treba nas stoga čuditi ako se u medijskom prostoru pojavljuju tekstovi iz određenih svećeničkih pera koji govore protiv molitve “U Ime Isusovo”. U većini slučajeva radi se “moralistima” koji pokazuju pravac kretanja, a sami tamo još nisu bili. Zato je bitno upoznati se što o ovoj temi govore i neka druga, hajmo tako reći, jača pera koja znaju na duhovan način razložiti duhovno.
Za osnovu ovom svom osvrtu uzeo sam proročko dostojanstvo krštenih kako bih pristupio problematici kraljevskog dostojanstva koja je pak osnova za moljenje ove molitve. Istina je da se ono prije svega tiče posvetne milosti i uspostavljanja vlasti nad svojom nutrinom, no tiče se i vlasti koja nam je darovana nad svim prirodnim i natprirodnim silama.
Po krštenju nas Gospodin osobno osposobljava i delegira biti navjestitelji Riječi, proroci, ali i biti kraljevi i svećenici.
To dostojanstvo jer DAR koji se prima vjerom. Ono je darovano od Boga, a ne ustupak koji omogućavaju službenici Crkve. Onaj tko je iščitavao Dokumente Drugog Vatikanskog Sabora zna da su se i na njemu lomila koplja oko toga treba li u Dokumente unositi obrazloženje zbog čega su i laici “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo”. Struja koja se tomu protivila bila je predvođena biskupom Ruffinijem za kojeg se ispostavilo da još prije Drugog Vatikanskog u svojoj biskupiji “ugasio” karizmatska duhovna doganjanja. Struja predvođena belgijskim biskupom Suenensom je prevagnula uz obrazloženje da je u tom vremenskom trenutku, kad masonerija gazi krupnim koracima zauzimajući strukture društva, jako je bitno posvijestiti važnost dostojanstva na koji je uzdignut SVAKI kršteni.
Ruffinijeva struja je smatrala da će laike zbuniti činjenica da su i oni svećenici. Htjeli su tu istinu vjere zamračiti, a ne je osvijetliti. Nemojmo se stoga čuditi onima koji ni dan danas u Pokretima Duha ne prepoznaju znak vremena, tj. razloge nade za izlazak Crkve iz krize o kojima su sve pape nakon Drugog Vatikanskog govorile i pisale, a na poseban način papa Benedikt XVI dok Karizmatski Pokret stavlja na prvo mjesto, poimenice nabraja i ostale (Neokatekumeni, Fokolari, Kursiljo, Communion et Liberation i dr.).
Oni koji su svoju veću vrijednost gradili na užitku negiranja lagano silaze sa scene, a novo koje je raslo i sazrijevalo na marginama Crkvenog života, polagano i nezaustavljivo izlazi na površinu. A nezaustavljivo je jer je Gospodin taj koji osobno pokreće te Pokrete i čini od njih prikladno oružje evangelizacije.
Papa Franjo reče kako je zadaća Karizmatskog Pokreta da obnova krštenja u Duhu dopre do svih staleža u Crkvi. Drugim riječima da se ispuni Pavlova želja da sav narod bude prorok, proročki narod koji će znati biti znak, sakramenat ponuđen svijetu u ovim teškim i turbulentnim vremenima. Da bi se vizija slijedila ona mora biti dovoljno velika, ali i onaj tko iz nje izvlači ciljeve i ide prema njima svjestan da ju je moguće ostvariti. Njezino ispunjenje ne ovisi o našim ljudskim snagama, nego o poslušnosti vjere s jedne strane i s druge o Božjoj svemogućnosti. Traži se otvorenost poticajima Duha i poslušnost, tj. povjerenje i pouzdanje u Božju svemoć i njegovo milosrdne.
Da bi Crkva, odnosno njezin vjerni ostatak, mogla proći kroz predstojeći Vazam, mora biti opremljena kroz Drugu Pedesetnicu poput prvih kršćana, a koji nisu na raspolaganju imali niti uređen Kanon Pisama, niti čvrsto uređene strukture, ali zato jesu živu vjeru koja je iznikla na slušanju naviještene Rijeci i utvrđenu silom i snagom Duha Svetog.
Napasti legalizma, racionalizma, pelagijanizma kojima podliježu današnji “pismoznanci” u ona vremena bila su nadiđena svjedočanstvom onih koji su bili otvoreni Duhom Svetim. Tako je bilo nekoć, tako će biti i u periodu koji je pred nama jer je to djelo Gospodnje, a ne naše.
Nakon izljeva Duha na “sva plemena zemaljska” sve će svima biti jasno. I onima koji odbiju poniziti se nakon spoznaje svojih grijeha viđenim Božjim ocima i otvoriti se milosrđu Božjem, ali na poseban način i onima koji nakon skršenosti svih natruha u svom duhu se s raskajanim srcem otvore do kraja i dopuste Gospodinu da ih oslobodi, čisti, iscijeli i okrijepi novom snagom s pomoću koje će biti u stanju ici do kraja, vjerni i u žrtvi svog života ako bude (a hoće) potrebno.
U tom smislu Karizmatska Obnova Crkve koja se doganja u Crkvi zadnjih pedesetak godina jest Priprava Crkve, pripravljanje Puta Drugom Kristovom dolasku, tj. Drugoj Pedesetnici i Djelima koja će potom uslijediti. Živimo dakle u vremenu razvrstavanja i pripreme za Sud u malom, nakon čega će biti uništeni Bezakonik i svi koji ga u njegovoj Obmani slijede.
Molitva U Ime Isusovo u sebi sadrži i zagovornike molitvene elemente, ali i uzimanje vlasti nad svim silama, i nad naravnim i nadnaravnim protivnim Bogu, te zapovjedni čin otklanjanja istih od nas samih, naših obitelji, domovine, pokretne i nepokretne imovine … Strukturno je slična molitvi otklanjanja koju nam je ostavio blaženi Stepinac.
M. Bušić
HOP -portal na Telegramu