Gabrijela Vrbanić

DA SE NE ZABORAVI

Baranja (ni)je šapatom pala…

Bilo je to na današnji dan prije 32 godine, u nekom totalno prošlom životu.

Tata je rekao da brat i ja idemo na more i da imamo sat vremena da se spremimo. Mama je uporno pokušavala utrpati zimske jakne i moje ganc nove jesenske cipele (dva mjeseca prije ovog događaja sam si u „Borovu“, od svog džeparca, prvi puta u životu kupila one cipele koje su mi se sviđale, a ne one za koje je mama imala novaca…) u neku ogromnu sportsku torbu, a ja sam ih uporno vadila van, jer se vraćam doma za dva tjedna…

Sat vremena nakon toga, jedna petnaestogodišnjakinja (ja), njen dvije godine mlađi brat i njihova trogodišnja sestrična, (koju mi je uplakana tetka doslovno utrpala u krilo), ušli smo u dupke pun autobus Crvenog križa i krenuli put Makarske.

Nikad neću zaboraviti ulazak u Osijek – na cesti koja je vodila iz Tvrđe, stajalo je oklopno vozilo tzv. JNA i vojnici su nam mahali… Mlađi brat moje prijateljice (Dalibor Petak) im je pokazao srednji prst, a ja samo znam da sam pomislila kako je to užasno nepristojno.

Doma se naravno nisam vratila za dva tjedna. Čak ni za dvije godine. Ma koliko god jaka želja bila za rodnom grudom (kao što to reče gđa. Anja Šimpraga).

Vratila sam se nakon 7 godina. Nakon 2557 dana.

Nakon 61367 sati.

Nakon pet različitih adresa u pet različitih mjesta i 4 različite županije. U tuđim cipelama i tuđoj garderobi.

Kuću smo obnovili sami. Sa svojih 10 prstiju: moj tata, moja mama, moji sestra, brat i ja.

Ne znaš postavljati skelu?

Naučit ćeš.

Ne znaš postavljat lamperiju? Naučit ćeš.

Ne znaš šalovati, raditi na miješalici, betonirati?

Naučit ćeš.

I naučili smo. I imali smo (a imamo i danas) milijun puta ljepšu i sretniju kuću od onih koji su je opljačkali.

I ne, ovo nije jedan od onih statusa koji pozivaju na mržnju. Ne mrzim ja nikoga. Samo me malo uhvatila nostalgija…