Povijest treba uzeti s rezervom, jer se ona neprestano razvija, kako u istraživačkom i bilješkom, tako i u paleoznanstvenom smislu.
Analiza govori koliko je pogrešno povlačiti granice, koliko je to apsurdno i kontraproduktivno.
Odluka stvaranja izraelske države je rođena između 2 svjetska rata, koja se sada mogu definirati i kao jedan 1914.-1945., i od tada dogovorima kojima su pobjednici iscrtavali granice u Africi, Europi i Bliskom istoku.
Svima je poznat primjer: Versajski ugovor, koji su sklopili umovi niži od divlje svinje, povlačeći linije nasumce i iz kazne i inata, ne računajući očite posljedice, dijeleći populacije tu i tamo nasumično. Iz tog apsurdnog moda, dogodio se da se dva tipa okupe u sobi i odluče “jednostrano” o stvaranju Države Izrael, koju je James Balfour predložio lordu Lionelu Walteru Rothschildu, švicarskom bankaru i cionističkom aktivistu, članu Engleske Cionističkog pokreta.
Prije su u tim zemljama zapovijedali Englezi i Francuzi. Početkom 1915. engleska je vlada, posebno pod pritiskom Winstona Churchilla, odlučila organizirati anglo-francuske ekspedicione snage, uz sudjelovanje australskih i novozelandskih trupa, koje će zauzeti tjesnac Dardanele s ciljem osvajanja Carigrada.
Ekspedicione snage iskrcale su se na poluotok Gallipoli 25. travnja, ali je turska vojska, potpomognuta njemačkim vojnim stručnjacima i ukopana na brdima iznad plaže, uspjela blokirati Anglo-Francuze više mjeseci, nanoseći im velike gubitke, sve dok sila saveznika nije odlučila da napuste pothvat i povuku se s poluotoka početkom 1916. 1917., jer nisu svi Židovi bili složni.
U tom trenutku bitnost sastanak s budućim prvi predsjednikom Izraela Chaim Weizmanom je prevladala. Balfour i Weizmann već su se susreli 1906., a na Balfourovo pitanje zašto cionisti žele izgraditi nacionalni dom u Palestini Weizmann je odgovorio pitanjem:
«Gospodine Balfour, ako bih vam predložio da odete iz Londona u Pariz, što bi odgovorilii?»a Balfour je odgovorio:
“Ali mi imamo London!” a Weizmann je zaključio: “Istina, ali imali smo mi Jeruzalem kad je London bio močvara.”.
Šteta što je ova odluka bila jednostrana, bez Arapa, jer u to vrijeme počeli su beskrajni sukobi, od prvog arapskog rata, pa sve do danas.
Još je ozbiljnije što je UN još jedno beskorisno tijelo, gdje sudjeluju sve zemlje svijeta, ali samo 5 ima pravo veta i ako samo jedna od njih digne ruku – ništa se ne događa,
(Za one, ali uvijek ih ima, koji lupaju gluposti i niti se ne svađaju i stave tzv. “svoju” geografsku kartu, ova koju sam ja postavio je iz najčitanije Enciklopedije na svijetu).
Za one koji religiju koriste kao povijest i politiku, Salomonovo kraljevstvo nikada nije postojalo, prema iskapanjima, kako međunarodnim tako i izraelskim. Drama Židova je svima poznata, ali čovjek je pun nedostataka i u nekim slučajevima ih koristi sve zajedno, bez imalo straha.
Da ne počinjemo od pleistocena, Palestina je nekoć bila dio Otomanskog carstva, ali je nakon Prvog svjetskog rata (potpunim raspadom carstva) stavljena pod britansku kontrolu.
Godine 1916. Francuska i Velika Britanija definirale su svoje sfere utjecaja na područjima bivšeg Osmanskog Carstva.
Velikoj Britaniji je povjeren teritorij koji se proteže od Bagdada preko Amana do Tel-Aviva, nazvan Palestina. Ovo područje zemljopisno je podijeljeno duž linije Jordana, čineći “Transjordan”, ili “arapsku Palestinu”, i “židovsku Palestinu”, gdje su bile koncentrirane židovske zajednice i stoga predodređene da čine područje budućeg ustroja “židovske narodni dom”.
Pokušaji postizanja kompromisa oko podjele Palestine uobličeni su Peelovom komisijom (1936.-1937.), koja je predvidjela dodjelu teritorija Židovima
što odgovara Galileji i malom obalnom koridoru, dok bi Samarija, Judeja i Negev ostali u arapskim rukama. Arapsko odbacivanje i pobune doveli su do zastoja
pregovora sve do poslijeratnog razdoblja, kada je 1947. Ujedinjenim narodima predložen Plan podjele Palestine, koji je umjesto toga uzeo u obzir etničku distribuciju na teritoriju.
Od 1943. do 1948. bio je masakr kako bi se ubili ili otjerali Palestinci, kroz tri naoružane skupine koje su se kasnije spojile u regularne oružane snage.
Zatim užasna djela Palestinaca, tijekom godina i obrnuto, u beskrajnom kontinuitetu.
Godine 1937. britanska Peelova komisija zatražila je od stranaka da se dogovore o podjeli Palestine na dvije države, jednu arapsku i jednu izraelsku, s jasnom “etničkom” odvojenošću: Palestinci su bili smješteni u južnom dijelu, Židovi u sjevernom dijelu. .
Unatoč pokušajima da se uguše pobune lokalnog stanovništva, između 1936. i 1939. godine došlo je do niza ustanaka poznatih kao Veliki arapski ustanak itd… koji traju do danas, na obje strane.
Kad se vjera koristi u političke svrhe, osim što čini greške, svaki je narod nomadski; i Palestinci i Židovi, kršćani i muslimani. Za religije ne postoje meridijani ili paralele i ne može se koristiti kao granična politika.
Stoga je ekonomski i društveni jaz između doseljenika iz Europe (koji uglavnom pripadaju buržoaziji Njemačke, Rusije i Poljske) i Palestinaca stvorio ogromnu neravnotežu unutar zemlje, toliko da je doveo do prve arapske pobune protiv Židova.
Jesu li koristili olovku u dobroj ili lošoj vjeri za crtanje granica? Ne znam, ali “Map out your future, but do it in pencil” fraza je iz [Map out your future, but do it in pencil] Johna Bon Jovija.
Englezi, preko MC Mahona, dogovorili su s Sharīfom (trad: šerif ili plemić Meke) Bi Ali Al Hashimijem, da imaju pomoć u rušenju Otomanskog Carstva u zamjenu za stvaranje velike arapske države priznata od svih.
Englezi i Francuzi su dogovorili još jedan sporazum o podjeli područja: Sykes-Picotov sporazum, koji je bio samo generička izjava o namjerama između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva i sadržavao je jednako općenito obećanje neovisnosti nekim arapskim plemenskim vođama u zamjenu za oružanu pobunu protiv Otomanskog Carstva, koje je u to vrijeme kontroliralo ono što je sada Bliski istok.
U tekstu sporazuma nije bilo zemljovida država s njihovim granicama, već samo “područja utjecaja” koja su trebala pripadati jednoj, a ne drugoj zemlji.
Sporazum Sykes-Picot, svjetski rat završio je na drugi način, više nije bio samo generička deklaracija namjere između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, već sudbina Bliskog istoka, bez ikakvog obzira prema interesima Bliskog istoka. naroda, o vjerskom, jezičnom i kulturnom sastavu od gotovo 50 milijuna ljudi u to vrijeme uopće nije uzeto u obzir.
Priča o užasima i pogreškama počinjenim u Africi prije nekoliko desetljeća.
Sporazum MC Mahona sa Sharīf Bi Ali Al Hashimijem Englezi više nisu priznavali. No, Arapi to, s druge strane, jako dobro pamte, toliko da je 2014. šef ISIS-a Al Bagdadi rekao da neće stati dok se ne zabije i posljednji čavao u lijes Sykes-Picotove zavjere.
Sporazum Sykes-Picot, nastavlja se pojavljivati kada je ISIS izbrisao dio granice između Sirije i Iraka i upotrijebio istu retoriku kako je stavio točku na te sporazume i obnovio drevno jedinstvo muslimanske zajednice.
Sporazum Sykes-Picot izašao je na vidjelo samo zato što je boljševički vođa Lenjin nakon Listopadske revolucije objavio primjerak koji se čuvao u carskom arhivu. Tada je to bio veliki skandal, jer je sporazum do tada bio tajna, dok su se Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo javno obvezale da neće dijeliti ono što je ostalo od Osmanskog Carstva prije zaključenja rata i konzultacija s lokalnim stanovništvom.
Kaotična situacija u Siriji, situacija šijita (a samim time i rat u Iraku) jedan je od primjera koji najbolje objašnjava kako nas sporazumi potpisani nakon Prvog svjetskog rata, Sykes-Picot i Balfour – Weizmannova deklaracija tjeraju da shvatimo kao čitanje datuma na Wikipediji, ili starih zavjeta, biblija i evanđelja, nema koristi za razumijevanje povijesti,
Na arheološkim ostacima postoje međunarodna i židovska iskapanja, koja nisu pronašla baš ništa o Starom zavjetu. Dakle, zaboravite na vjeru, kao što sam već napisao u tekstu. Tko mi se sviđa ili ne, to je njegova stvar i može biti za jednog ili za nikoga. Ne računa se. Isto vrijedi i za one koji žele odrediti granice u Ukrajini, na Krimu, preko punomoći, tuđom krvlju.
Da je NATO htio, bilo bi dovoljno da se formalno udruži s Kijevom, a ne posredstvom i rat nikad ne bi ni počeo, nego pregovori odmah, jer mi ne idemo u globalni nuklearni rat za Donbas. Znaju to dobro Amerikanci, koji zapravo to rade posredstvom i često ušutkaju Kijev kad digne veliku frku; ali, u međuvremenu, oni dobiju ono što žele, ne riskirajući ništa. A što je uzrokovalo tu suludu NATO strategiju? Uvoz oružja od strane Kijeva na Bliskom istoku i prva federacija u svijetu anti-NATO država, koje se prije nisu mogle podnijeti: Rusija, Kina, Indija, Sjeverna Koreja, Iran, Saudijska Arabija itd.
Toliko da se čini da iza palestinskog napada stoji Iran i oružje koje stiže iz Europe, jer novac nema boju, pravdu i domovinu, već miris. Jeste li ikada vidjeli državu koja bez razloga poklanja oružje vrijedno milijarde dolara? Nikad .
V.M.
HOP
