PROVJERIVAČI ČINJENICA
To nije novinarstvo, to nije moderiranje sadržaja: provjera činjenica je fenomen jednako star u svojoj povijesti kao i nedavnog komercijalnog uspjeha, a danas ga financiraju velike digitalne platforme bez ikakvog oblika transparentnosti ili izvješćivanja: što se ne zbraja na poslovni model i pravila angažmana.
Od oko pedeset u 2014., na kraju 2019. bilo je već više od 195 aktivnih organizacija za provjeru činjenica, prema istraživanju Reporters Laba Sveučilišta Duke citiranom u članku u Columbia Journalism Review.
U takvom kontekstu koji se brzo razvija, granice industrije provjere činjenica sve su manje definirane, neprestano se šire zbog rastućeg protoka financiranja koje osiguravaju velike globalne digitalne platforme koje su sklopile sporazume o suradnji s glavnim igračima u sektoru.
Neprofitne organizacije, tradicionalne izdavačke grupe i digitalno izvorne tvrtke specijalizirane za usluge provjere činjenica danas su sve traženije i potrebnije, ali njihov poslovni model i pravila angažmana i nadzora u otvorenom sukobu interesa bacaju daleko više od sjene na njihovu budućnost.
Provjeravače činjenica danas i sutra sve više financiraju tvrtke poput Googlea i Facebooka, zainteresirane za obranu od optužbi za prenošenje neodređenog broja lažnih vijesti i kampanja dezinformacija putem svojih digitalnih platformi i različitih algoritama. Za razliku od novinara, provjeravači činjenica nemaju cilj objavljivati neobjavljene vijesti, već provjeravati vijesti i informacije koje su objavili drugi, a već su ih naširoko proširili i komentirali korisnici društvenih medija i drugih globalnih digitalnih platformi. Fact-checkeri su, barem na papiru, stručnjaci stručnjaci za provjeru izvora i ispravljanje lažnih, djelomično lažnih ili izmanipuliranih informacija, a angažirani su ili surađuju sa specijaliziranom organizacijom koja je sklopila komercijalne ugovore s Facebookom ili drugim tehnološkim tvrtkama kako bi provjerite njegov sadržaj nakon uplate unaprijed definiranog iznosa.
Do danas nitko ne zna ukupnu vrijednost komercijalnih ugovora sklopljenih između digitalnih platformi i organizacija za provjeru činjenica i nitko ne može s apsolutnom sigurnošću reći može li aktivnost provjere činjenica biti ekonomski održiva i dugoročno isplativa. Prema samom Columbia Journalism Reviewu, bivša organizacija za provjeru činjenica poput Snopesa, koja je prekinula odnose s Facebookom 2019., zaradila bi od Facebooka 100 tisuća dolara u 2017. i 600 tisuća u 2019., dok bi oni iznosili 188 tisuća dolara u 2018. godini i 242 tisuće dolara u 2019. prihodi koje je objavio FactCheck.org. Prema izvješću Poslovne škole NYU Stern, posebno posvećenom Facebookovom programu provjere činjenica koji uključuje ne manje od 80 organizacija diljem svijeta, plaćanje za aktivnost provjere činjenica bilo bi proporcionalno broju stvarno pregledanih vijesti do unaprijed definiranu maksimalnu vrijednost: Lead Stories of Los Angeles, u ovom kontekstu, zaradio bi više od 359 tisuća dolara u 2019. zapošljavajući samo šest honorarnih provjerivača činjenica.
S obzirom na ovaj sustav financiranja, koji daje prednost količini pregledanog sadržaja, a ne kvaliteti analize i relevantnosti vijesti, važno je naglasiti kako se čini da je operativni kapacitet tvrtki za provjeru činjenica premalen u usporedbi s potrebe: prema istom izvješću Poslovne škole NYU Stern, zapravo, priznata organizacija za provjeru činjenica poput PolitiFacta ne bi mogla provjeriti više od 20 potencijalno lažnih vijesti tjedno, u usporedbi s ukupnim brojem od 2000 sadržaja koje je Facebook prijavio svojim osobama koje provjeravaju činjenice putem posebne interne platforme. Stoga nije pogrešno pretpostaviti da su margine rasta za daljnje igrače i profesionalce u sektoru još uvijek vrlo velike u usporedbi s potrebama korisnika platformi i samih digitalnih platformi, barem dok potonji ne budu zainteresirani za ulaganje povećanje iznosa za eksternalizaciju usluge koju njihovi moderatori sadržaja ne uspijevaju ili ne mogu izvršiti.
Sličnosti između provjerivača činjenica i moderatora sadržaja, u tom smislu, previše je da bi se više zanemarivale: i jedni i drugi rade za digitalne platforme, ali ih uglavnom angažiraju specijalizirane agencije treće strane i kojima platforme podugovaraju aktivnosti pregleda; obje su nevidljive i nedostupne većini korisnika koji bi imali interes izravno komunicirati s njima; obje ovise o platformama koje odlučuju koji sadržaj pregledati, a koji zanemariti; oboje su pozvani dati prednost količini sadržaja koji se pregledava ili moderira, a ne kvaliteti i dubini analize; oboje, konačno, nadzire ista digitalna tvrtka čiji bi sadržaj, teoretski, trebao u potpunosti ograničiti ili cenzurirati. Govoriti o stvarnom sukobu interesa ne čini se pretjeranim u tom smislu: istraga FastCompanyja na tu temu izazvala je sumnju da “Facebook i danas rješava problem dezinformacija kao čisto korporativno pitanje ugleda, a ne kao sistemski problem uzrokovan poslovni model.”
U tom smislu, konačno, korisno je prisjetiti se izbora Facebooka da ažurira svoja pravila kako bi uklonio posebno izuzeće dodijeljeno političarima diljem svijeta u pogledu pravila moderiranja sadržaja. Slijedeći preporuke svog Nadzornog odbora, koji je i sam izravna emanacija Facebooka, iako neovisan na papiru, Facebook je odlučio podvrgnuti sadržaje koje objavljuju političari istim pravilima koja se primjenjuju na bilo kojeg drugog korisnika platforme, nakon što je primijenio dva standarda i dvostruko standardi: isti sadržaji, kao što među ostalima podsjeća Wired[1], međutim neće biti podvrgnuti pregledu osoba koje provjeravaju činjenice, već samo pregledu moderatora. Ipak, prema istraživanju koje je proveo Iconsulting [2], političari su glavni širitelji lažnih vijesti o pandemiji: žigosanje položaja predsjedničkog kandidata ili izabranog predsjednika kao “lažnog” ili “djelomično lažnog”, međutim, moglo bi . predstavljaju točku s koje nema povratka za društvene medije Menlo Park u njihovim institucionalnim odnosima, kao što je pokazao slučaj Twittera, koji je pod sve većim pritiskom u Indiji nakon što je tweet vladinog ministra označio kao “lažan”.
Ako su digitalne platforme do sada dio svoje usluge moderiranja sadržaja i provjere činjenica mogle prepustiti organizacijama trećim stranama, do prije nekoliko godina nepoznatim i gotovo nepostojećim, to je također posljedica izbora mnogih korisnika. i zajednice koje “izbor” o tome što je istina, a što laž prepuštaju samim platformama. “Ove smo odluke prepustili privatnim tvrtkama i korporacijama”, rekao je Andrew Dessler, jedan od provjeravača činjenica koje je intervjuirao FastCompany i profesor na teksaškom sveučilištu A&M. rješenje? To bi moglo biti uklanjanje ovlasti s platformi da dodjeljuju ili uklanjaju oznake lažnim, provjerenim ili djelomično lažnim informacijama i vraćaju ih de facto neovisnim organizacijama: rješenje je već testirano u nekim zemljama diljem svijeta, poput Ukrajine, gdje web-lokacija debunking web koji su pokrenuli studenti, profesori i alumni Fakulteta novinarstva Kvyv Mohyla omogućio je provjeru više od 1000 lažnih vijesti koje su širili ruski mediji tijekom rata u Donbasu, kako je objavljeno u knjizi “Computational Propaganda” (Oxford University Press, 2018. ) . Rijedak, ali ne i jedinstven slučaj masovne i lokalne mobilizacije u usporedbi s vertikalnim i globalnim modelom koji je Facebook nametnuo organizacijama za provjeru činjenica diljem svijeta.
U tom kontekstu, još uvijek ima puno toga za napraviti kako bi se s dužnom preciznošću uokvirile konture industrije provjere činjenica i njezin ekonomski, kulturni i društveni učinak. Koliko su sadržaja do danas pregledali stručnjaci za provjeru činjenica? Tko provjerava stručne vještine provjerivača činjenica i nepostojanje sukoba interesa sa sadržajima koje moraju pregledati? Na temelju kojih kriterija Facebook i druge digitalne platforme odlučuju poslati određeni potencijalno lažni sadržaj umjesto drugih? A koje su kazne dodijeljene onima koji opetovano šire lažne vijesti i pogrešne informacije, osim generičkog “smanjenja vidljivosti” u feedovima vijesti korisnika? Kao osoba koja proučava i proučavala je dinamiku moderiranja sadržaja, predviđanje je da će većina ovih pitanja još dugo ostati bez odgovora, dok će potreba za postavljanjem ograničenja i na dezinformacije i na pretjeranu moć digitalnih platformi biti sve veća. predodređen da raste u svim društvima i na svim razinama stanovništva. Srećom, kao što ukrajinski slučaj pokazuje, rješenja nam nisu daleko od dosega.
Agendadigitale izvor
HOP – na Telegramu
