Alberto Bradanini, bivši diplomat, među obnašanim dužnostima bio je talijanski veleposlanik u Teheranu (kolovoz 2008. – siječanj 2013.) i u Pekingu (siječanj 2013. – svibanj 2015.). Autor je članaka i eseja, napisao je “Kina, s onu stranu Kineskog zida, Bocconi Ed, 2018.; “Kina, neodoljivi uspon”, ur. Sandro Teti, 2022.; “Od Nennijevog humanizma do izazova multipolarnog svijeta”, Anteo Ed., 2023. Predsjednik je Centra za studije suvremene Kine.
Moć bolesnog carstva koja stvara otpad, napada naše živote poput roja muha u zahodu, koristeći gomilu batlera – zgodno dostupnih, nažalost, na političkoj/birokratskoj, medijskoj i akademskoj pozornici – koji u zamjenu za počasti, karijere i novac, imaju zadaću zabaviti plebs umrtvljen konzumerizmom i komodifikacijom, ili tjeskobom popuštanja u nemilosrdnom društvu, dok medijsko smeće čak prkosi zakonu gravitacije.
Piše: Dr Alberto Bradanini/ liberopensare
Moraju biti logična iskrivljenja, čak i prije etičkih, kojima prodavači smrti u Kraljevstvu dobra i demokracije (prodani poluobrazovanom plebsu kao Vlasti naroda) pokušavaju opravdati zlodjela kojima prljaju svoju savjest. opisan kao besramano. Intelektualno poštenje rijetka je roba u distopijskom svijetu koji nas okružuje, a jasno je kao dan da sve što čujemo ili pročitamo na mainstream pozornici (ali baš sve!) onemogućuje bilo kakvo hipotetsko približavanje tijeka istine onom u stvarnosti.
Stoga nije gubitak vremena vraćati se unatrag i razmišljati o svemu tome, tim više što je, prema mudracima iz prošlosti, repetita iuvant. Samo obrazovan um – tvrdio je Aristotel – može razumjeti misao različitu od svoje vlastite, a da je ne mora prihvatiti. Zapadni lažljivi stroj sada je čudovište s tisuću glava, stvara vijesti po mjeri poput krojača prošlosti, onemogućuje nam da događajima damo smisao i potiskuje svaki trzaj one kritičke edukacije koju je Aristotel predlagao kao idealnu kombinaciju pristojnost, slušanje i intelektualni razvoj.
Moć bolesnog carstva koja stvara otpad napada naše živote poput roja muha u zahodu, koristeći gomilu batlera – zgodno dostupnih, nažalost, na političkoj/birokratskoj, medijskoj i akademskoj pozornici – koji u zamjenu za počasti, karijere i novac, ima zadaću zabaviti plebs umrtvljen konzumerizmom i komodifikacijom, ili tjeskobom popuštanja u nemilosrdnom društvu, dok medijsko smeće čak prkosi zakonu gravitacije.
Ako umetanje sideralne udaljenosti između nas i sve to ne rješava problem, samo se po sebi razumije, dopušta nam da održimo na životu vječne ideale koji daju smisao postojanju, kako bi uznemirili savjest tlačitelja i pospanost nekih subjekti , kao i (a to nije mala stvar!) da ih se ne smatra imbecilima. Kad govorimo o imbecilnosti, postoji mnogo tipova, neki individualni ili tako reći spontani, drugi društveno strukturirani od strane moći uvjerene da sakriju svoj profil u neprobojnim labirintima, koji to ipak nisu. Sada, izražavajući duboku ogorčenost prema novinskim piscima i televizijskim izgovarateljima izmišljenih i nesuvislih misli, ipak imamo ljudskog razumijevanja prema njima, jer su oni uglavnom prekarni radnici, stanje koje druge kategorije konobara ne doživljavaju, iako su sve vrlo štetne i antisocijalan.
Međutim, peta moći bila bi manje teška da ne može računati na usluge ovih ljudi, koji – bez predrasuda prema neizbježnim, nevažnim iznimkama – moraju sebe smatrati pripadnicima loze lišene svake ljudske empatije, lišene osobnog morala i kolektivna etika. S druge strane, budući da proces stjecanja svijesti ostaje dug i bolan, ova razmišljanja moraju s popustljivošću dočekati oni koji imaju malo vremena za pobjedu u svakodnevnoj borbi protiv laži, nemaju dovoljno alata ili ga moraju rezervirati za rad vlastite energije .
Za otkrivanje nekih pitanja o zamršenom scenariju potrebna je jasnoća, težak teren, naravno. No, agregacija sastavnica prizme koja je pred nama pomaže prepoznati glavne neprijatelje našeg građanskog života: na ekonomskoj razini to su nezasitni, globalistički i ratnohuškački neoliberalizam, na vrijednosnoj komodifikacija društvo, na političkoj razini demokratski sustav koji je sve samo ne demokratski, na filozofskoj razini narcisoidni nihilizam, na društvenoj razini dominacija plutokracije bez ograničenja i na geopolitičkoj razini najmilitariziranije carstvo koje je povijest zabilježila, Sjedinjene Države Amerike, zemlje koja prijeti opstanku čovječanstva.
Nažalost, rijetki u našem društvu koji se bore protiv ovih patologija su podijeljeni, ponekad plijen solipsističkih impulsa ili besmislenih disocijacija. Kobna greška.
Kad se promišlja o nedaćama i turbulencijama na međunarodnoj sceni, uobičajeno je skrivati ime onih koji su ih proizveli, SAD, i to ne zbog nepažnje ili slabog pamćenja, već zbog korupcije, moralne ili materijalne.
Mora se reći i ponoviti da pod Sjedinjenim Državama ne mislimo na američki narod, na onih 335 milijuna stanovnika koji su također stisnuti i podjarmljeni, već na onih 0,1% koji poput hobotnice svuda bacaju svoju proždrljivu sjenu.
800 vojnih baza u 145 država diljem svijeta notorno je odgovorno za pomaganje starijim ženama da prijeđu ulicu ili, en passant, štite američku sigurnost 10.000 kilometara daleko: ponor laži čija je polovica dovoljna da opije um. Samo nas neshvatljiva sljepoća društva i nekoć vladajuće klase Europe, odavno ponižene i devitalizirane dominantnom propagandom, sprječava da uočimo tu metastazu.
. Dobra duša H. Kissingera – jednog od najvećih organizatora državnih udara u povijesti – podrugljivim je tonom izjavila da “Biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti prijatelj je kobno.” Nakon što je preminuo, a prije svega u svjetlu dubokih promjena koje su u tijeku na planetarnoj sceni, čini se da je došlo vrijeme da se suprotstavi ovom nepristojnom ruganju, distancira se od carstva i provjeri pouzdanost okultne prijetnje skupog otišao. To je izjavio W. Churchill, a ne K. Marx nisu neprijatelji kojih se moramo bojati. Oni su ispred nas i gledamo ih u lice, ali lažni prijatelji, obično iza naših leđa i s bodežom u ruci.
Suočena s opasnošću da bude uništena u sukobima koje planira carstvo u raspadanju, zemlja podanik i izložena odmazdi poput Italije (ostavimo ostale Europljane po strani) uživala bi dragocjenu priliku da povrati malo prostora autonomije, raskine nametnute tajne paktove na nas 1943/45 (stoljeće prije!), protjerivanje imperijalnih trupa s našeg teritorija, bez obzira da li nose oznake NATO-a ili SAD-a (nitko nam ne prijeti!), aktualiziranje pojma atlantizma/europejstva, koji su postati vjerske dogme o kojima se svako promišljanje ocjenjuje zločinom i prekinuti propadanje zemlje, koja bi se tako postupno vratila u kraljicu onoga mora koje smo nekoć zvali Nostrum. U ovom trenutku, čitatelj je pristojno pozvan da obuzda smijeh ili porugu. Sanjati, međutim, ostaje jedna od privilegija pisanja. 3. Vraćajući se na poantu, mora se smatrati teškim grijehom svjedočiti, a da ništa ne učiniti, uništavanju naših kultura od strane svejednog carstva, koje je također etički i politički nepismeno.
Ono malo Indijanaca koji su preživjeli masakre dobro znaju kakav je spasonosan ishod asimilatorske prakse te velike demokracije – koju iz nemara nazivamo Amerikom (neka nam oproste plemeniti stanovnici tog velikog kontinenta!).
Suočeni s vrijednosnim rušilačkim, sociološkim, antropološkim, pa i lingvističkim procesom koji prijeti svim državana svijeta, ponajprije europskim vazalima, sada lakim plijenom samodestruktivne spirale, bila bi povijesna dužnost podići primjerene barikade, ako postojala je svijest o tome, dodao bi netko i bio bi u pravu.
Amerikanistička sklonost vojno-političkom i ekonomsko-kulturnom gutanju (o čemu je nespretan dokaz upotreba i zlouporaba engleskog jezika) predstavlja patologiju koja se može izliječiti samo palingenezom američkog društva kojoj se, međutim, ne vidi sjena. , ili s pojavom na međunarodnoj sceni političko-ekonomske i vojne ravnoteže koja drži pod kontrolom bijesne amerikanske oligarhije, nadajući se da u međuvremenu neće nastupiti pakao. S tim u vezi, čini skandaloznu bezbožnost da su osvetnička istrebljenja – ona daleka u vremenu, Hirošime i Nagasakija, zatim Tokija, Dresdena, Hamburga, Münchena i tako dalje, te nedavna u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu, Siriji, Libija, – koji su zajedno prouzročili 25/30 milijuna žrtava – kroz sukobe, vođene pobune, ciljana ubojstva, etičke masakre, pustošenja, pokušaje i/ili uspješne državne udare [1] itd. – ne sagledavaju se u cijelosti. Davanje pravog imena događajima, kao što je Konfucije predložio već prije 25 stoljeća, nužnost je koja omogućuje ljudima da izbjegnu nesporazume i da budu u stanju komunicirati s većom preciznošću, ponekad pojednostavljujući, ali s prednošću jasnog pozicioniranja. Lažna četverogodišnja dijalektika kojom se bira privremeni stanar Bijele kuće zapravo ima za cilj zabaviti televizijski omamljeni narod, kao da bi ishod ove izborne galame mogao napraviti razliku, dok je pravi cilj zaštita/proširenje privilegija onih koji sjede na vrhu piramide.
Moćna propaganda poricanja sprječava nas da se prisjetimo zločina koje su tijekom vremena počinile razne američke vlade, tako da – nikada! – nakon što su od povijesti zatražili oprost, oni ga čuvaju za budućnost, ovjekovječujući obranu vlastite vlasti da izdaju univerzalne potvrde o poštivanju ili na drugi način ljudskih prava, naravno u amerikanističkoj verziji, tj. formi (građanskih sloboda) , ali ne supstancija (sloboda od potreba).
Ova razmišljanja imaju za cilj uhvatiti razlog zašto su društva Kraljevstva dobra stvorila interpretativnu mistiku dvaju ratova čija bi eskalacija izazvala apokalipsu, ratova koje hrani američki vojno-industrijski kompleks. U Palestini je scenarij jasan čak i kamenju drevne Judeje, ali ispiranje mozga sprječava podanike zapadnih demokracija da daju ime onome što se događa. Nakon što su bacili rastreseni pogled na izmučenu zemlju Gaze, medijski batleri trgaju svoju odjeću nad leksikonom kako bi upotrijebili: ono što Izrael čini ne može se klasificirati kao genocid, kao da bi to bilo nazivanje masakrima, masovnim ubojstvima, neselektivnim bombardiranjem ili bilo čime drugim za Palestince neka razlika. Kakva šteta! Izrael je sada izvan suvremene civilizacije, pravne i vrijednosne, i treba ga tako tretirati. Teroristička država, koja čak opravdava i silovanje palestinskih zatvorenica – što 46% Izraelaca smatra legitimnim, dok 67% smatra da vlada premalo čini protiv Palestinaca, kao što su bombe na škole i bolnice (onih malo preostalih), i na ljudska bića, žene i djecu, bespomoćne i nevine – zaslužilo bi izopćenje od strane zajednice naroda. Čudi da se to još nije dogodilo.
I neka ozbiljna pitanja o vrijednostima treba postaviti uspavanoj populaciji ako: a) ministar rata, Yoan Gallant, izjavljuje da su Palestinci životinje [2]); b) Kongres SAD-a zadržava 58 stojećih ovacija za šefa terorističke vlade, Benjamina Netanyahua, koji je trebao zateći FBI da ga čeka, a ne pozivnicu za govor u Kongresu, demonstrirajući snagu proizraelskih lobija; c) ako medijski megafon jedinu demokraciju na Bliskom istoku nazove državom aparthejda; d) ako se stalna izraelska bombardiranja Gaze, Libanona i Sirije (dvije suverene države) nazivaju preventivnim vojnim operacijama; e) ako prihvatimo kao normalno da su cionističke bombe ubile 40.000 ljudi, broj četrdeset puta veći od žrtava Hamasa prošlog 7. listopada, od kojih su mnogi potom ubijeni prijateljskom vatrom (kojima se mora dodati najmanje 100.000 ranjenih, nestalih noga, ruka ili oko): da bi njihov broj doista bio puno veći prema Lancetu [3], koji govori o 186.000 žrtava, zatrpanih pod ruševinama ili zanemarenih u brojanju [4]; e) ako informacije o Palestincima silovanim, mučenim, skidanim do gola, ostavljenim bez vode i hrane zaslužuju samo medijski bljesak; f) ako zanemarimo činjenicu da bi svi ovi zločini koje je počinio Izrael odjednom prestali kada bi Sjedinjene Države – čiju strategiju vodi Aipac [5], koji novcem i karijerama kontrolira američku politiku – prestale transferirati oružje i resurse židovskoj državi . I još mnogo “ako” bi se moglo dodati!
Funkcija istrebljivanja nedužnih ljudskih bića koju si je pripisala cionistička ideologija paralelna je s patološkim uvjerenjem o pripadnosti izabranom narodu, onom od Boga odabranom, prema takozvanim svetim spisima, kojemu je tajanstvena, ali opća zadaća bila bi im povjerena važnost u usporedbi s neizabranim narodima. U stvarnosti, niti jedan sposoban um nije uspio razumjeti razlog zašto bi taj bog izabrao upravo i samo židovski narod, koji bi štoviše, u svjetlu pretrpljene patnje kroz stoljeća, imao poteškoća definirati taj božanski izbor kao privilegija biti ponosan. U konačnici, neka se kaže en passant, to što smo bili diskriminirani bila je prava sreća za nas pogane. Na ovom mjestu, budući da rizik od neopravdanih optužbi uvijek vreba, važno je istaknuti da prethodna promišljanja nemaju nikakve veze s antisemitizmom, terminom koji bi trebalo zamijeniti – budući da su i Arapi Semiti, prema gore navedenom svetim spisima – s antijudaizmom ili antijudaizmom, ovisno o tome odnosi li se optužba za diskriminaciju na vjeru ili rasu. Doista, neizreciva patnja koju je stoljećima pretrpio židovski narod, osobito u 20. stoljeću od strane njemačkih nacista, urezana je u našim srcima. Ono što se događa u Palestini zapravo ima veze samo s cionističkom politikom države Izrael, odnosno brutalne ideologije, protiv koje se legitimno i potrebno boriti.
Quanto alla guerra in Ucraina, anche i più ignari (ma non la macchina della cosiddetta Verità!) hanno forse compreso che il conflitto non è certo iniziato il 22 febbraio 2022, ma pianificato fin dal lontano 1991-92, al momento dell’implosione del comunismo sovietico, dai circoli imperialistici neoconservatori, noti al mondo con l’acronimo semplificato di neocon. Costoro appartengono a una potente cerchia di sociopatici – trasversale ai due partiti che si differenziano solo nel nome – che esercita un ferreo dominio tramite la finanza (Wall Street e City di Londra, tra loro intrecciate), il controllo sull’informazione (tranne la rete, per ora sfuggita di mano), lo stato permanente/profondo, beneficiario di un bilancio annuale di oltre 1000 miliardi di dollari (quello che la neo-lingua orwelliana chiama Difesa, in realtà della Guerra, che genera il 60 % del Pil americano). Solo l’avvento di un evento imprevedibile, il cosiddetto cigno nero, potrebbe cambiare la scena.
U Ukrajini, NATO ima za cilj produžiti rat, krvlju, uništavanjem infrastrukture drugih ljudi i na preostalu dobrobit Europljana, koje je definirati kao naivne kompliment, a sve s ludim ciljem uništenja nacije koja je Nuklearna energija od 6000 bojevih glava, ludilo! Imperijalne koristi, doista – i ovdje, repetita iuvant – su sljedeće: oživljavanje NATO-a (opasne organizacije zadužene za rješavanje problema koji ne bi bili takvi da nije postojao!), ekonomsko i vojno porobljavanje Europe, rasprodaja naoružanja napravljeno u SAD-u za dobrobit nezasitnih super-bogatih, obrana moći dolara (za koji se nadamo da je u samrtnoj grčevi) kroz sankcije, prijetnje i višegodišnje sukobe. Sve to popraćeno djetinjastom pričom o obrani slobode: u ovom trenutku naša se nutrina počinje preokretati. Prema nekim analizama američkih politologa (J. Sachs, C. Hedges, H. Schlanger i dr.) Sjedinjene Države možda su došle do kraja svoje imperijalne povijesti, boreći se s dramatičnim unutarnjim problemima (infrastruktura u raspadu, 100.000 žrtava droge svaki godine, 25% zatvorenika u svijetu, sustav zdravstvene zaštite trećeg svijeta, raširena i rastuća nesigurnost, nekontrolirani tokovi imigracije, podijeljene i diskriminirane zajednice i etničke skupine, itd.) i vanjska (skupina Brics+ i SCO grade konkretnu alternativu, financijski i ekonomski prema Zapadu,
U iščekivanju formalnog otvaranja sljedećeg kazališta krize, na Dalekom istoku protiv Kine (koja je kriva što raste bez dopuštenja gospodara svijeta) – krize koja će koincidirati s ponovnim ulaskom u Bijelu kuću njenog bivšeg stanara, iste osobe koja je postavila M. Pompea za direktora CIA-e (“lagali smo, varali smo, krali”, koja je preselila veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva u Jeruzalem (koji je za Međunarodna zajednica nije glavni grad židovske države), priznala je izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni (koja umjesto toga pripada Siriji) i legitimnost izraelskih naselja na Zapadnoj obali, koja su promicala istu ekonomiju beskrajnih ratova[7] kao i svojih prethodnika (Rep Dem malo bitan) – Zapad je prisiljen uroniti u licemjernu američku izbornu konkurenciju, gdje protivnici nisu Dems protiv Reps, ili obrnuto, već građani koji još uvijek vjeruju u građanski život i umjerenost na s jedne strane i te dvije stranke zajedno s druge strane.
Da zaključimo, u svjetlu onoga što je ilustrirano, bilo bi potrebno ponovno razmisliti o scenarijima obuzdavanja na koje je sedamdesetak godina zapadna propaganda davala nedvosmislen odgovor, prihvaćajući učeni prijedlog svog prvog i najvećeg teoretičara, Georgea Kennana, koji naznačio i načine kako takozvano carstvo zla, Sovjetski Savez, držati pod nadzorom. Danas su nacije svijeta pozvane definirati tešku, opreznu i sigurno opasnu strategiju obuzdavanja ne protiv Rusije (nasljednice Sovjetskog Saveza), Kine ili zemalja BRICS-a, SCO-a i drugih grupacija, već protiv Sjedinjenih Američkih Država.
Bio bi to program koji bi okupio narode istinski zainteresirane za mir, suverenitet, slobodu i budućnost svoje djece, kroz promicanje temeljnih ljudskih vrijednosti, koje prije svega podrazumijevaju mogućnost zajedničkog života u skladu različitosti, izvanrednu vrijednost, koju vođe svijeta u nastajanju razumiju i promiču, za razliku od onih iz Kraljevstva dobra.
HOP