Razgovor milosrdnoga Boga s očajnom dušom
Isus: Dušo, zabludjela u tminama, ne očajavaj jer nije još sve izgubljeno. Razgovaraj sa svojim Bogom koji je milosrđe i ljubav sama.
Ali duša ostaje gluha na glas Božjega poziva i još dublje tone u tamu.
Isus ponovno zove: Dušo, poslušaj glas svoga milosrdnog Oca.
Duša kao da cijedi odgovor: ,,Za me više nema milosrđa .” I duša pada u još veći mrak, u očaj koji ima svojevrstan predokus pakla i čini je potpuno nesposobnom približiti se Bogu.
Isus zove dušu i treći put, ali duša je gluha i slijepa i počinje se sve više zatvarati u svoju okorjelost i očaj. Tada se počinju buditi snage nutrina Božjega milosrđa i bez ikakve suradnje duše, Bog joj pruža svoju posljednju milost.
Ako duša i nju prezre, onda je Bog ostavlja u stanju u kojem želi ostati za vječnost. Ta milost izlazi iz Isusova milosrdnoga Srca i dotiče dušu svojim svjetlom. Duša počinje osjećati Božje napore. Obraćanje [Bogu] ovisi sada samo o njoj. Ona zna da je to posljednja milost i ako pokaže samo mrvu dobre volje makar i najmanje Božje će milosrđe učinit ostatak.
[Isus:] Ovdje djeluje svemoć moga milosrđa . Blago duši koja iskoristi ovu milost.
Isus: Moje srce se ispunilo velikom radošću kada si se vratila k meni. Vidim da si jako slaba, stoga ću te uzeti na svoje ruke i ponijeti u dom Oca svoga.
Duša, kao iza sna: ,,Zar je moguće da za me još postoji milosrđe ?” – pita se sva zabrinuta.
Isus: Upravo ti, dijete moje, imaš povlašteno pravo na moje milosrđe . Dopusti da moje milosrđe djeluje u tebi, u tvojoj bijednoj duši. Dopusti zrakama milosti da prodru u tvoju
dušu, one će unijeti svjetlost, toplinu i život.
Duša: „Spopada me silan strah od same pomisli na moje grijehe. Ta užasna uznemirenost budi u meni nepovjerenje u Tvoju dobrotu.”Isus: Znaj, dušo, da mi svi tvoji grijesi nisu tako bolno ranili srce kao tvoje nepouzdanje; usprkos tolikom trudu moje ljubavi i milosrđa , ti ne vjeruješ u moju dobrotu.
Duša: „O Gospodine, spasi me, jer pogiboh! Budi mi Spasitelj! O Gospodine, drugo ne mogu ni reći, rastrgano je moje bijedno srce, ali Ti, Gospodine…”
Isus duši nije ni dopustio da dovrši te riječi, nego je podiže sa zemlje, iz ponora bijede i u hipu uvodi u stan Svoga Srca. Svi su grijesi nestali u trenu, sažgao ih oganj ljubavi.
Isus: Evo Ti, dušo, sva blaga moga srca, uzmi iz njega sve što ti treba.
Duša: ,,O Gospodine, osjećam se preplavljena Tvojom milošću, osjećam kako je u mene ušao novi život, iznad svega osjećam Tvoju ljubav, i to mi je dovoljno. O Gospodine, čitavu vječnost slavit ću svemoć Tvoga milosrđa ; ohrabrena Tvojom dobrotom, reći ću Ti svu bol svoga srca.”
Isus: Reci, dijete, sve bez zadrške jer sluša te moje srce puno ljubavi, srce najboljeg prijatelja.
Duša: ,,O Gospodine, sada vidim svu svoju nezahvalnost i svu Tvoju dobrotu. Pratio si me svojom milošću, a ja sam priječila sve Tvoje napore. Vidim, zaslužila sam sâm ponor pakleni jer sam rasipala Tvoje milosti.” Isus prekida govor duše i kaže: Neka ti misli ne zamara vlastita bijeda, preslaba si da bi govorila. Radije gledaj u moje srce puno dobrote i misli na moje osjećaje i budi blaga i ponizna.Budi milosrdna prema drugima kao što sam ja prema tebi, a kada osjetiš da ti snage malakšu, dođi k izvoru milosrđa i okrijepi dušu svoju i nećeš posustati na putu.
Duša: ,,Sada razumijem Tvoje milosrđe koje me čuva kao sjajan oblak i vodi u dom Oca mojega i štiti me od strašnoga pakla koje sam, ne jednom, već tisuće puta zaslužila. O Gospodine, neće biti dovoljna vječnost da iskažem svu slavu Tvomu neizmjernom milosrđu, Tvome smilovanju koje si iskazao meni.
Iz Dnevnika Svete Faustine Kowalske
HOP -portal na Telegramu
