Pročitavši naslov ”Zar je i Mate srpsko ime?” (HT, 19. rujna, 2024.) od Domagoja Vidovića, shvatio sam da mi uopće ne poznajemo naš izvorni hrvatski jezik i njegove promjene kroz više milenijsku povijest.
Izvorno, to je bio slogovni jezik čije riječi su se sastojale od dva sloga, a svaki slog se sastojao od suglasnika i polusloga A, primjerice, hara, vača, tama, nara, mara i tako redom. Taj jezik se danas naziva sanskrit kao i njegovo pismo.
No, ovdje neću ulaziti u tako davnu prošlost nego ću početi sa knezom Branimirom jer sve do njegovog dolaska na vlast u Krajini ili Cervenoj ili Dioklecijanovoj Dalmaciji je vladao Bizant, što znači da je Hrvatima kršćanstvo nametnuo Bizant pa su Hrvati postali vazali Bizanta. U to vrijeme ne postoje ni Srbi ni Srbini, a još manje postoje Bosanci jer Bosna je bila dio hrvatskog kraljevstva zajedno sa prostorom Srbije zapadno od rijeke Morave.
Kad je Rim početkom 10. stoljeća sve Hrvate nazvao Slavenima, tada na Balkanu postoje samo dvije jezične redakcije crkvenoa staro slavenskog jezika – hrvatska i bugarska. Naime, to je bio umjetni jezik u koji je ušlo više riječi iz različitih dijalekata. Ni tada ne postoje ni Srbi ni Srbini. Ovo je bitna spoznaja jer cijela srbinska (srbijanska) povijest je izmišljotina i laž.
Ne možemo reći da je Raška bila Srbija jer nema nikakve etimologijske povezanosti Između njih, a oni to uporno tvrde. Pravoslavlje u Rašku su donijeli Bugari, a najmanje Srbini koji ni tada nisu postojali. Raška liturgija je napisana bugarskim jezikom jer srbijanski jezik nije postojao.
Riječi bela i vela su nastale od imena bogova, ali hrvatski etimologičari to ne mogu povezati jer navodno prije Baščanske ploče ne postoji zapisani hrvatski jezik. Međutim, postoji zapisani dvoslogovni hrvatski jezik koji se danas naziva sanskrit. Značenja tih riječi su ista kao i danas ili su današnje riječi sačuvale barem istu simboliku, primjerice, VADA ili ADA, VEDA ili EDA, VIDA ili IDA, VUDA ili UDA, i najnovija semitska inačica VODA ili ODA. U ovim riječima problem je slovo V koje ispuštano jer ga semitska pisma nisu imala.
Slično su nazivi ČABELA i ČAVELA, odnosno, ČABARA I ČAVARA postala ABELA i AVELA, odnosno, ABARA i AVARA. Ovo nam pokazuje odakle etnici OBAR I AVAR i božanstva ABEL(A) i AVEL(A). Kako vidimo semitsko slovo L je zamjenjivalo arijsko ili haravačko slova R. Svi ovi nazivi su nastali od etnika HARAVAČA i njegovim obrnutim čitanjem kao ČAVARAHA. Kako su ROMANI u jednom trenutku odlučili da riječi ne mogu početi vokalima pa ABELA i AVELA postaju BELA i VELA, a riječi ABARA i AVARA postaju BARA I VARA. Do ovih promjena je došlo zato što semitska pisma nisu imala slova H,V i Č. Ova slova su zamjenjivana ili ispuštana. Tako su nastajali novi dijalekti koji su postali jezici.
Kad je knez Branimir došao na vlast 879, on se priklanja Rimu i sva hrvatska muška imena dobivaju sufiks MIR, što na semitskom čitanju stoji za RIM. Međutim, neki hrvatski pravoslavci su zadržali bizantsku liturgiju, ali su priznali Papu i tako postali unijati ili grkokatolici. Oni sebe nikada nisu zvali Serbi, a katolici su ih zvali RIŠĆANI jer bizantsko pismo nije imalo slova H, V i Č. Od naziva PAPA nastaje riječ POP koja je duboko ukorijenjena u Krajini ili Cervenoj među katolicima i današnjim pravoslavcima.
Početkom 10. stoljeća Rim Hrvate naziva Slaveni na temelju ranijeg romanskog naziva Claveni. Nakon toga se izvornim hrvatskim imenima dodaje sufiks slav. Tako su Hrvati postali Slavi. Kako su Romani Hrvate zvali Cerveni, koji pod kršćanstvom postaju Cervi ispuštanjem slova N koje je stalo za riječ JANA ili ANA što je označavalo prijašnju religiju Haravača. Oni su vjerovali u reinkarnaciju duha. Kako Bizant nije imao slovo za glas V, on su zamijenili slovom B i etnik Servi postaje Serbi. Nema nikakve sumnje da je etnik Serb u Bizantu označavao Hrvate.
Etnik SRB se prvi put spominje 1799. godine još dok su današnji Srbi bili pod Osmanlijama. Srbija je postala kneževina tek 1882. godine Berlinskim dogovorom. Sve drugo su bili i ostale laži. Ni tada nije postojala SPC, a to postaje kasnije prevarom jer bi se trebala zvati JPC. Kako je mogla postojati SPC ako nije postojala država Srbija.
Rašanima su pravoslavlje nametnuli Bugari jer raška liturgija je napisana bugarskim jezikom. Prije Bugara Raškom je vladao veliki župan, Stefan Namanja od 1168. do 1196. godine. Otkada su župa, župan i županija srbijanski nazivi? I ovdje se skriva srbinska laž. Njegov sin Stefan Prvovjenčani je okrunjen od Pape.
Tko su onda Srbi u Hrvatskoj i Vojvodini? Nisu li oni Hrvati grkokatoličke vjere koji su pobjegli iz Bosne pred nasiljem Osmanlija? Ako pogledamo gdje danas žive Srbi u Hrvatskoj, to su područja gdje žive hrvatski grkokatolici. Šešelj je jednom izjavio da su to Žumbrerčani Srbi jer oni imaju bizantsku liturgiju i običaje. Dakle, današnji Srbi u Hrvatskoj i Vojvodini nisu prije nastanka Jugoslavije bili Srbi. Srbi u Bosni su također bili Hrvati grko katolici. Sve ovo nam potvrđuju prezimena i njihovi govori.
Na koncu mislim da hrvatski jezik treba odvojiti od hrvatskih iliraca jer ih je Vuk Karadžić olako predriblao. Nije ni čudo. Umjesto da sebe nazovu Harvačima, oni su sebe nazvali Ilirima. Današnji hrvatski jezik je kompliciran i za Hrvate, a kako onda neće biti kompliciran za strance? Da bi stranci učili hrvatski jezik moramo ga pojednostavit. Mnoge stvari treba u njega vratiti. On mora biti utemeljen na sanskrtskom slogovnom jeziku te na suglasničkoj akavici, ekavici i ikavici. Iz njega treba izbaciti sve izmišljotine hrvatskih vukovaca. Moramo sačuvati i hrvatsku ukavicu koju je često zamjenjivala bizantska okavica.
Neka mi netko sada dokaže da je NikolaTesla bio Srb ili da je to bio Mihailo Pupin. Pupin je bio ikavac jer ima sufiks IN u prezimenu. Međutim, Srbi ni ne završavaju sa Teslom i Pupinom nego hoće još Ruđera Boškovića i cijelu dubrovačku književnost. Je li nas sram što smo toliki ignoranti?
Srećko Radović
HOP -portal na Telegramu
