Zbog zanimanja o čemu ću sutra govoriti na OTVu, u prilogu su dva dokumenta poslana kao “radni materijali”, Kratka obiteljska biografija i Godina opasnog življenje ili kako sam postao „državni neprijatelj“ (nije prošlo zbog dužine teksta, ponoviti ću u drugoj objavi).
Razgovor, na koji me je nagovorio g. Zoran Škugor, vjerojatno biti biografske prirode (usput, Škugor me nagovara me i da napišem knjigu o mom “suživotu” s Hrvatskom. Da, dobro ste pročitali).
1. Kratka obiteljska biografija
Kad se osvrnem na povijest obitelji, mnogi su zbog puta ispravnosti trpjeli. Zapravo svi smo trpjeli, ali ne sjećam se da smo zbog toga bili nesretni. Nije bilo upitno kojim putem treba ići.
Očevi korijeni su iz Vodica, preko djeda Karmela i bake Lucije Čičin-Šain. Mjesto je nazvano po izvorima vode odmah uz morsku obalu gdje su se još rimski brodovi opskrbljivali slatkom vodom. Sladoljevi dan danas nastanjuju dio Vodica uz izvore koji se zove Dulcin (od lat. dulcis, slatko) pa se drži da prezime izravno vodi od rimskog doba, od starosjedilaca koji su opskrbljivali rimsko brodovlje slatkom vodom, a vremenom se pohrvatili. U zaleđu Vodica, oko poznate cisterne gdje su se vodom opskrbljivale rimske legije, danas se nalaze maslinici u vlasništvu Sladoljevih.
Majka je rođena Sirišćević i to je jedna od najstarijih splitskih obitelji.
Pradjed Jakov Siriščević bio je profesor na splitskoj „realci“, jedan od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik kulturnog društva Zvonimir. Njegov sin, djed Slavko Siriščević, bio je sveučilišni profesor i jedan od osnivača Splitske filharmonije 1918. godine. Tijekom studija u Beču upoznao se s sa skladateljem Ivom Tijardovićem. S Jakovom Gotovcem i nešto starijim Josipom Hatzeom činili su splitski kulturni krug.
Slavko se oženio Varošankom Ankom Mitrović, kćerkom drugog pradjeda, poznatog splitskog graditelje Pjera Mitrovića koji je npr. izgradio kompleks zdanja kod starog Hajdukovog igrališta, splitsku vizuru gdje su smješteni Sjemenište, Katolička gimnazija, Tehnička škola strojarstva i Arheološki muzej. Izgradio je i poznatu crkvu u Dugopolju. U splitskoj Varoši ispod Marjana i danas se kuća u kojoj smo živjeli do 60-ih godina naziva „Kuća Mitrović“.
Druga Pjerova kćer, Katja, udala se za skladatelja Jakova Gotovca koji je postao moj krsni kum. Često sam ga znao posjetiti u domu u Zagrebu u Pierottijevoj ulici. Sjećam se koliko je bio nesretan jer su mu vlasti priječile praizvedbu opere „Petar Svačić“. Treća kćer, Vjeka, udala se za bratića Josipa Hatzea.
Život cijele obitelji iznimno je obilježio komunistički režim. Djed Slavko je kao ekonomist i vrstan govornik svih glavnih europskih jezika postavljen je nakon 2. svjetskog rata za zamjenika direktora UNRA-e. Kada je odbio špijunirati za UDBA-u, jednostavno je „nestao“, ali tek nakon što je izdao sveučilišnu skriptu „Ekonomika pomorstva“ i održao sve ispite. Obitelj je mjesecima šikanirana dnevnonoćnim vojnopolicijskim premetačinama uz izliku da traže djeda. Kada se pojavila i tjeralica s njegovom slikom, a baka postavila pitanje izvora, djeda su brzo „našli“ u samici policijske uprave ispod Savske ceste. Presudom vojnog suda, koju nikada nismo dobili uz cinično obrazloženje „da nije u interesu obitelji“(!), djed je osuđen na 20 godina kao špijun CIA-e, a sva imovina je konfiscirana. Po povratku iz logora (Lonjsko polje i Stara Gradiška), bilo mu je zabranjeno vratiti se na Sveučilište. Njegove skripte pretiskane su pod drugim imenom. U 80-oj godini života postao je prvi doktor znanosti Sveučilišta u Splitu obranivši tezu Ekonomika naših pomorskih luka gdje je priložio dokaze i izveo zaključke kako Bar nije ekonomska već politička luka (velikosrpske ekspanzionističke politike, naravno). U komisiji mu je bio bivši student, kasnije potpredsjednik SIV-a i predsjednik HAZU, dr Jakov Sirotković.
Još kao student, djed je u Beču spalio mađarsku zastavu. Začetnik je turizma kod nas. Osnovao je „Putnik“, prvu turističku agenciju na području jugoistočne Europe i izdao prvi turistički vodič. Ideja „ravničarske pruge“ Zagreb – Split radi snažnijeg ekonomskog povezivanja južne i kontinentalne Hrvatske, njegova je ideja otprije 70 godina.
Majka Gordana, povijesničarka umjetnosti i arheolog, zbog oca nikada nije mogla dobiti stalan posao. Tek je povremeno radila u Gliptoteci, zatim u Leksikografskom zavodu u Zagrebu (zahvaljujući Miroslavu Krleži!), bila je kustosica Meštrovićevog muzeja i profesorica u splitskoj gimnaziji. Svoje najbolje godine posvetila je odgoju sinova. Decenijama je uređivala Kulturnu baštinu, jedini časopis koji je preživio Hrvatsko proljeće i zapravo bio obiteljski projekt. Idejni začetnik bio je djed Slavko, prvi predsjednik Jerko Čičin-Šain, brat bake Lucije (otac prvog guvernera Narodne banke Hrvatske dr Ante Čičin Šaina, utemeljitelja hrvatske monetarne suverenosti; zbog neslaganja s politikom slabljenja NBH uklonjen je s te pozicije ranih devedesetih i prebačen u diplomaciju u London), otac je bio „tehnička služba“, a mi djeca lijepili smo plakate po gradu. Zahvaljujući članstvu majke u Komisiji za dodjelu imena i trgova, splitske ulice dobivale su u komunizmu imena po znamenitim i zaslužnim hrvatskim ljudima, slikarima i piscima, a ne po kninskim prvoborcima. Po proglašenju neovisnosti, u istoj je Komisiji s istim ljudima morala braniti nazivlje koje je svjedočilo borbu dalmatinskih mladića protiv talijanskog okupatora, prvih organiziranih antifašista u okupiranoj Europi!). Majci su Talijani promijenili ime i prezime, umjesto Gordana Siriščević, preimenovali su je o Orgogliosu Sireni, ali se na to ime nije ustajala u školi. Majci je devedesetih dodijeljena nagrada grada Splita.
Otac Ante ušao je 1939. g. kao 14-godišnjak u SKOJ, ali razočaravši se u Partiju zbog proganjanja svećenstva iz nje istupio već 1946. g.. Za obje svari tada se gubila glava. Po službenoj je dužnosti poslan u Split gdje mu je kao vrsnom sucu, iako vanpartijcu, bilo povjereno voditi Komisiju za nacionalizaciju. Nakon što se dvaput oglušio da iz postupka naconalizacije izuzme nekretnine Ante Jurjevića Baje (otac je rekao da ih je imao dvanaest!), člana CK SKJ i jednog od najmoćnijih ljudi tog vremena, bez obrazloženja je istjeran sa suda.
Oba moja roditelja tako su ostala bez stalnog posla. Od odvjetničkog kruha nije se moglo živjeti, a progon se nastavio nakaznim odmjeravanjem poreznog paušala kojeg otac nije mogao platiti. Plijenili su nam pokretnine i prodavali ih na dražbi. Tako su odnijeli i moj pianino. Novčano nam je pomogao djed Karmelo Sladoljev.
I Karmelo je bio osuđen na šest mjeseci zatvora (uvjetno dvije godine) zbog neprijavljivanja Narodnoj vlasti par kilograma masti, čavala, nekoliko štrena vune, ali i pričanja viceva o istoj toj vlasti. Tijekom rata Karmelo je materijalno pomagao brojne siromašne zagrebačke i vodičke obitelji. Nekoliko godina nakon smrti isti su mu iskazivali zahvalnost u anonsama u Glasu Koncila. Imovina mu je nacionalizirana.
Očev bratić po majci, već spomenuti prvi guverner Narodne banke Hrvatske Dr Ante Čičin Šain, poslan je „za kaznu“ u diplomaciju kada se suprostavio politici slabljenja nezavisnost rada centralne novčarske institucije.
Brat Gordan jedan je od osnivača prve stranačke inicijative u Jugoslaviji, Hrvatskog mirotvornog pokreta. Njihov izlazak na protestni skup u prosincu 1989. godine u Splitu zbog šutnje hrvatskih komunista pred nadirućim velikosrpskim ratnim prijetnjama, iste je večeri rezultirao proglašenjem višestranačkog sustava! Gotovo dvije decenije bio je ravnatelj najuspješnije glazbene škole u Hrvatskoj J. Hatzea. Osnovao je deset područnih odjeljenja na svim većim srednjedalmatinskim otocima, Kaštelima i Trogiru dajući tako nadarenoj mladeži mogućnost da se bavi glazbom, a ne da vrijeme gube po kafićima. Osnivač je i predsjednik Splitskog filharmonijskog društva u okrilju kojega je Splitski komorni orkestar postavio nove kriterije glazbene produkcije u Splitu. Brat je više puta predlagan za Nagradu grada Splita, ali odbijajući ući u HDZ, nikad je nije dobio. Zaplotnjačkim igrama 2009. g. prvo je smijenjen s mjesta ravnatelja, a nakon toga degradiran u nastavnika učenika violine I. i II. razreda osnovne škole.
Ja sam rođen u Zagrebu, ali osnovnu i srednju školu završio sam u Splitu. Širinu i čvrste temelje iz prirodnih i društvenih znanosti stekao sam u gimnaziji Ćiro Gamulin. Usporedno sam pohađao i glazbenu školu J. Hatzea, svirao glasovir u sastavu Anima koji je njegovao duhovnu glazbu američkih crnaca, plivao u splitskom Mornaru (prvi trener bio mi je Đuro Bjedov, otac olimpijske pobjednice Đurđice Bjedov), a kasnije trenirao atletiku u spltskom ASK-u itd s Joško Alebićem i Joškom Vlašićem. Dvaput sam pobijedio na kros natjecanjima srednjih škola.
1973. g. upisao sam eksperimentalnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao sam 1978. g. i odmah dobio posao asistenta na Katedri za animalnu fiziologiju i tek osnovanoj Katedri za imunologiju kod prof. dr. Andrije Kaštelana. 1979. g. usporedno sam upisao Poslijediplomski studij iz biomedicine i redovni studij fizike zbog posebnog interesa za subatomski svijet. Do kraja godine izradio sam magistarski rad iz područja tumorske imunologije kod doc. dr. Ivana Bašića, ali ga nisam branio smatrajući da rad ne predstavlja značajan doprinos znanosti.
Početkom 1980. g. dobio sam stipendiju Deutschegesselschalt feur Strahlenforschung u okviru Euroatoma te proveo dvije godine u Institute fur Haemmatologie u Muenchenu. Imao sam sreću biti dijelom tima koji je među prvima u svijetu usvojio tehnologiju limfocitnih hibridoma za čije je otkriće nakon samo nekoliko godina dodijeljena Nobelova nagrada. Područje našeg interesa i kasnije tema moje disertacije, bilo je potiskivanje imunološke reakcije transplantirane nesrodne koštane srži u pokusnim životinjama u svrhu liječenja smrtonosne leukemije. Početkom 80-ih upotreba monoklonskih protutijela u transplantacijskoj imunologiji bio je pionirski rad, a danas je to rutinska metoda u humanoj medicini u liječenju leukemija.
Početkom 1981. g. Vojni sekretarijat zatražio je da prijevremeno prekinem stipendiju i vratim se u zemlju na odsluženje vojnog roka. Kada sam to odbio uz obrazloženje da moram dovršiti započeti posao, da je suradnju odobrila Vlada SFRJ nadređena JNA, te da ću obvezu služenja odraditi naknadno, proglašen sam vojnim bjeguncem. Po povratku 1982. g., uhićen sam i direktno s kolodvora sproveden u vojni zatvor Lora te poslan u radnu jedinicu Proleterske pješadijske brigade u Doboju. Blagu odluku vojnog tužitelja g. Mladena Bajića, savezno Vojno tužiteljstvo je pobilo i nezadovoljno trajanjem zatvorske kazne zatražilo strožu kaznu. To se nije desilo. Amnestiran sam Ukazom predsjednika Predsjedništva SFRJ.
1983. g. na inicijativu dr Stanimira Vuk-Pavlovića napustio sam Fakultet i zaposlio se na Imunološkom zavodu koji je vjerovao, da bi usvajanjem tehnologije limfocitnih hibridoma, ovaj strateški važan gospodarski subjekt ponovno mogao uhvatiti korak sa svjetskim trendovima koje je, na žalost, odlaskom akademika Ikića počeo gubiti. Iako smo tehnologiju uveli u rekordnom roku i proizveli niz komercijalno zanimljivih hibridoma (npr. protiv hormona štitnjače, krvnih grupa itd.), upravljačke strukture ponašale su se nezainteresirano i bavile jedino sobom. A da stvari pođu gore, zbog angažiranosti u Tijelima Društva u koja sam bio uvijek imenovanovan a nikad postavljan(!), Uprave ne samo da nisu pomagale već su uništavale moj profesionalni posao. Niže su dopisi upućeni bivšem i sadašnjem ministru zdravstva Hrvatske iz kojih se ukratko vidi što sam napravio ili pokušao napraviti u struci i kako je završilo, a u posebnom prilogu, Povijest privatizacije Imunološkog zavoda, opisao sam povijest korupcije u mojoj tvrtci koju uz sva nastojanja šačice hrabrih pojedinaca i mene nismo mogli spriječiti.
Posebno mjesto u mom životopisu zauzimaju dvije godine provedene u ratnoj brigadi HV-a (1992-1994), najprije u prvom ešalonu saniteta, a zatim, na prijedlog zapovjedništva, kao svojstvu izvjestitelja IPD-a i savjetnika za borbeni moral sa sklopnim činom satnika – bojnika. Prijavljivao sam se kao dragovoljac za Vukovar i Dubrovnik, ali se to nije desilo. Vjerojatno zbog toga što sam imao status kadra važnog za obranu države.
Tada je moja država još brinula o meni.
Na slici snimljenoj ispred obiteljske kuće u Splitu 1945. g. je moja majka (prva s lijeva) sa sestrom Desom i (pretpostavljam?) američkim generalom Hayem. Hay je vodio UNRAu preko koje se donirala hrana za stanovništvo jugoistočne Europu. Međutim, umjesto da podijeli narodu, JNA je hranu velikim dijelom zadržavala za sebe.
Zamjenik Haya bio je moj djed dr Slavko Siriščević.
Inače, kako to već ide, majka se zaljubila u američkog vojnika i s njim pokušala pobjeći u SAD. Sakrili su je u stražnji dio vojnog džipa ali je bila otkrivena … i tako se posrećilo meni.
SREĆKO SLADOLJEV
Čovjeka sa ovakvom biografijom narod nije izabrao u Hrvatski Sabor, čovjeka sa ovakvom biografijom Domovinski pokret stavio je na bijedno 13 mjesto svoje liste, tada i sa Radićem i sa Mlinarićem zajedno, mnogi novinari , kvazi novinari naših okupiranih medija su Srećka Sladoljeva ismijavali, a HND nije reagirao, a jedna “antivakser zvijezda” da bi sebi dala na važnosti omalovažila je njegovo zdravo rasuđivanje. Vjerojatno zbog ovakvih procjena valjamo se u blatu, ponižavajući znanje i klanjajući se lažnim autoritetima.
Uredništvo HOP
HOP
HOP -portal na Telegramu
