Naša pravednost nije plod naših zasluga nego je dar Božji.
Dok još bijasmo grešnici Krist umrije za nas. Milosrđe Božje je stoga najveći izraz pravednosti. A budući nas je Bog prvi ljubio dok još bijasmo u grijehu i mi smo dužni na prvom mjestu ne poistovječivati grijeh i grešnika, a potom biti oni koji drugima prvi iskoracavamo (ne čekajući da se drugi promijeni) stvarajući pretpostavke, ozračje u kojem se drugi neće smatrati pod osudom.
Kao sto je po grijehu došla smrt sa svojim plodovima jos obilatije bi izlivena milost (krv i voda) potekla iz Kristovog probodenog boka. Nema veće ljubavi od ove koja umire za svoje neprijatelje. Od nas ljudi netko bi se mozda i našao umrijeti za pravednika, no tko je taj koji je prije Krista dao život za svog neprijatelja!? A i poslije, ako prije toga nije upoznao Krista i slijedio ga (poput Stjepana prvomučenika). Mnogi nažalost i danas, pa čak i među vjernicima, misle da je kazna najveći izraz pravednosti (a osuda u srcu ispravan stav) sve dok se drugi ne pokaje. Ne moramo mi nikoga kažnjavati. Drugi je već sebe kaznio pristajući na grijeh i dragovoljno ropstvo. No, kad čovjek upadne u ropstvo Bog je taj koji uvijek traži načina da ga iz njeg izbavi. On stvara okolnosti, pretpostavke, poziva čovjeka … Čak i svjetovni sudovi imaju praksu da s vremena na vrijeme preispituju duljinu kazne pritvorenih kako bi je smanjili ako vide da dotični ima drugačiji stav od onog zbog kojeg trpi trenutne posljedice. Naš ideal je pak evanđeoski. Milosrdni otac iz Isusove prispodobe čak i ne čeka da sin dođe do kuće, nego mu ide u susret. Ne dopušta mu da dvoji na što će naići i kako će ga otac dočekati. Po svemu sudeći da ga ne dovede u napast da mulja i uljepšava svoj grijeh.
Sveto Pismo kaže kad vidiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe (ne kaže ni je li to s razlogom ili bez njeg) idi k njemu i gledaj da se izmiriš. Nemojmo se stoga zavaravati navodeći kao opravdanje što sve naš bližnji treba da uradi i koje uvijete da ispuni (ako i to želimo) da bi se izmirili s njim, dok u svom srcu gajimo osvetoljubivost. Vrlo vješto znamo povrijeđenost svog ega zakamuflirati, a nerijetko optužbi koju nosimo u srcu dodati laži i klevete samo da bi drugog više ocrnili. Druga krajnjost je poruka koju mu odašiljemo ignorancijom, a ta je da “ne postoji, da je izbrisan, da je umro” za nas. Ovo i još toliko toga znakovi su koji govore o nama kako još uvijek nismo doprli do Srca Božjeg i da imamo još puno toga poraditi na ispravljanju krive slike o Bogu. Odnos prema bližnjem uvijek je lakmus po kojem se zna, potvrđuje ili ne, kako naša svetost, tako i patologija naše duhovnosti.
U današnjem evanđeoskom ulomku imamo pouku o budnosti. Isus nas poziva da nam bokovi budu opasani istinom, te u dostupnu svjetlu i milosti Duha, tj svjetiljki upaljenih u kojima ima dovoljno ulja. Biti u nepraštanju i osudi znaci imati bokove opasane farizejskom pravednošću, odnosno krivim poimanjem kako Boga, tako i sebe i svog bližnjeg. A poniznost nije nista drugo nego poznavanje Boga i poznavanje sebe. Uzimajući pravdu u svoje ruke kao čin veće pravednosti po vlastitim zaslugama znači staviti se na mjesto Božje. Osuda, nepraštanje, neprihvaćanje, nepodnošenje i nenošenje bližnjeg (odbacivanje karakteristika crkvenosti) svoj korijen dakle vuku iz neshvaćanja pojma pravednosti kao dara i milosrđa kao njegovog najvećeg izraza kojem trebamo i mi težiti ako želimo biti i ostati budni.
U Svetom Pismu stoji kako je Bog milostiv jer može sve. Analogno tomu okrutnost i rigidnost (i svaka druga nepravda) svoj korijen imaju u osjećaju nemoći i frustriranosti. Isus međutim kaže “Sve je moguće onomu tko vjeruje!”
“Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere” (Hab 2,4).
Propada dakle onaj tko isključuje Spasitelja i dar Duha, a spašava se onaj tko dopušta da bude opravdan i okupan u milosrđu Božjem, te osobno i sam počinje slijediti Isusa tj stremiti k životnim idealima kako ih opisuju Blaženstva. Istina je da su ona za mnoge od nas apsurdna, no to je stoga jer još nemamo ispravnu sliku o Bogu, a time niti o sebi samom, niti o svom bližnjem.
Potrebno je stoga odbaciti “svoje puteve (načine)” i uzaludan trud kako sačuvati “svoj život”.
Putevi su Božji iznad naših, a Život koji nam nudi je vječni. Isplati se biti Božji.
No, ako ne odbacimo iluziju o vlastitoj pravednosti i umišljenoj veličini bez pokrića, te ne prihvatimo opravdanje po vjeri, nećemo niti saznati.
Nije li dovoljno osvrnuti se oko sebe i vidjeti da je svijet prepun ogorčenih pravednika (nismo li i mi jedni od njih) u kojima nema milosrđa, pa da potražimo istinske uzore!?
Prvi znak po kojem ćemo znati da smo se probudili iz sna jest kad se budemo pitali: Ili sam ja lud ili s ovim svijetom nešto nije u redu!? (A.deMello) A drugi kad poželimo plivati protiv struje kojom ide većina, tj kad prezremo ponudu svijeta, njegova mjerila i njegove veličine.
M. BUŠIĆ
HOP
HOP -portal na Telegramu
