TEISTI ZAVJERE STARIH VREMENA
Sokrat, najveći filozof svih vremena, zapravo je bio najomraženiji čovjek u Ateni. Optuživali su ga za bezbožnost i kvarenje mladih. Narodni sud, Eliea, osudio ga je na smrt: a Sokrat, jedan od najbriljantnijih umova u povijesti, umro je pijuckajući šalicu kukute. Ali čemu toliki bijes? Očito Sokrat nije činio ništa opasno: postavljao je pitanja, razgovarao je s bilo kim, s plemićima, običnim građanima, mladima. Ali sama su njegova pitanja, u svojoj iskrenosti, u svojoj jednostavnosti, rušila sigurnost njegovih sugovornika, tjerala ih da se tješe prazninom vlastite sigurnosti, nepovezanošću vlastitog promišljanja. Naučili su nas sumnjati. Sokrat je bio lik kojemu su sumnje koje je ulijevao bile previše neugodne. Imao je hrabrosti razotkriti korumpirane političare i lažne učitelje koji su, vjerujući da znaju, širili lažne istine i lažno znanje. Zbog toga je osuđen na smrt. Bio je prijetnja statusu quo, opasnost koju je trebalo eliminirati. Tijekom suđenja Sokrat se nije htio pokajati niti moliti za pomilovanje. Čak je odbio pribjeći i pomoći govornika (preteče naših odvjetnika). Zašto? Jer prema Sokratu: “Ne možete koristiti svoju retoričku umjetnost igrajući se riječima, očaravajući gomilu, možda lažući, čak ni ako je vaš život u pitanju.” Inteligencija je nezgodna, tome nas uči proces protiv Sokrata. Mase žele iluzije a ne istine, ukratko žele im se laskati. Inteligentni ljudi su na stupu.
Zabranjivani su, izopćeni, prezirani, jer uznemiruju san masama, dovode u pitanje autoritet, otkrivaju obmane institucija.
HOP
HOP -portal na Telegramu