Izvorno napisao: Miroslav ĆOSOVIĆ
Mit je da je Karađorđe Petrović porijeklom iz Vasojevića
Mitropolija crnogorsko-primorska Srpska pravoslavna crkva prigodno je obilježila 200. godišnjicu stradanja Karađorđa u Hramu Hristovog Vaskrsenja. U Crnoj Gori se desetljećima podgrijavao mit da je Karađorđe porijeklom iz Vasojevića. Portal Analitika objavljuje tekst publiciste Miroslava Ćosovića koji se bavi povijesnim izvorima i predajama na ovu temu. Je li Karađorđe zaista bio Vasojević?
Mitove u Crnoj Gori besramno promoviraju čak i poznati povjesničari, ljudi koji su u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti primljeni kao znanstvenici, a ne kao književnici. Jedan takav koji, po mom mišljenju, mitove predstavlja kao povijest je akademik CANU Miomir Dašić. U nastavku teksta objavit ćemo što je o toj temi napisao Dašić, a što govore povijesni izvori. Pa vi procijenite tko je u pravu.
Mit da je Karađorđe porijeklom iz Vasojevića otvorio je niko drugi do Njegošev učitelj Sima Milutinović iz Sarajeva. Vuk je dao savremenim Srbima jezik po uzoru na jezik Crnogoraca, Dubrovnika i Hercegovine, npr. slovo/glas h Vuk je prvi put štampao na Cetinju 1836. godine i dao ga Srbima, o tome sam objavio članak na Analitici 2. 11. 2016.
Vuk je svakako najveći (novo)srbin. U čitavoj istoriji suvremenih i srednjovjekovnih Srba jedino je Sveti Sava značajnija ličnost od Vuka jer je Sveti Sava osamostalio Srpsku Crkvu od Carigrada i tako stvorio “fabriku” za proizvodnju novih Srba. Kako je Albanac, Cincarin, Bugarin ili Makedonac, Rom, Morlak, Crnogorac… ušao u srpsku crkvu – tako se postao Srbin.
No, suvremena srpska nacionalna ideologija dobrim je dijelom djelo Sime Sarajlije. Kultove Karađorđa, Obilića, Dušana širio je Sima Sarajlija, a posebno je za Srbiju bilo važno što je sve te kultove i mitove upoznao sa svojim učenikom Petrom II Petrovićem Njegošem. Mitovi i bajke koje je dobio od Sarajlije Njegoša raširili su se među Crnogorcima, predstavljajući ih kao povijesne činjenice.
Tako u pjesmi “Srbijanka” (Leipzig, 1826), u pjesmi Čestitost, Sima Sarajlija pjeva: “Rodi Vasoević – sin / ljubimca srpskog Petra Nape / i Marica nimfa Artemida;
Sima Milutinović Sarajlija je i autor bajke (koju je prenio i Njegošu), da su Crnogorci zapravo neki Srbi koji su izbjegli u Crnu Goru. Davne 1826. godine, prije nego što je i došao u Crnu Goru, u pjesmi Srbijanka Simo je pjevao: „Crna Gora je naš Olimp, / Crna Gora, utočište Srba!… / I malo vas je, ali možete mnogo… / Crnogorci! Očevi Srbi čine…”
I tako je Njegoš, dobivši iz Sarajeva pjesničku bajku da je Karađorđe iz Vasojevića decembra 1840. godine, izdao potvrdu Karađorđevom sinu Aleksandru da su Karađorđevići porijeklom iz Vasojevića.
Pročitao sam nekoliko knjiga akademika, mogu reći da je knjiga “Vasojevići od pomena do 1860. godine” temeljno urađena i korisna, daje dosta podataka. No, Dašić je tu knjigu objavio 1986., a u CANA-u je primljen 1991. godine.
Nastavak mita
Dašić je 1996. godine objavio knjigu “Karađorđevići iz Vasojevića” (Stupovi, Andrijevica), u kojoj svoje tvrdnje temelji gotovo isključivo na predajama, a ne na povijesnim izvorima (dokumentima). Povjesničari navode predaje samo u slučaju kada ne postoje povijesni izvori o nekom događaju, a predaje iz 20. stoljeća koje razbijaju stare predaje su novonastale predaje, ili – bajke. Akademik koji savršeno poznaje metodologiju pisanja povijesnih knjiga ne bi smio ni pomisliti, a kamoli objaviti knjigu poput one koju je objavio 1996. godine.
Knjiga “Karađorđevići iz Vasojevića” po svemu liči na bratovštinske i plemenske monografije koje su masovno pisali umirovljenici – ekonomisti, pravnici, inženjeri… U većini ovih umirovljeničkih monografija nastalih u 20. vijeku govori se o porijeklu bratstva (plemena). ) ovako se objašnjava na početku ): “Prema predaji (ili – kažu) naš je predak došao poslije Bitka na Kosovu 1389. godine…” Ona predanja koja su zapisana u 19. stoljeću ili početkom 20. stoljeća danas su masovno pretvorena u novokomponirana predanja, točnije rečeno – u bajke.
Akademik Dašić je bez zadrške objavio i knjigu u kojoj se stalno poziva na tradiciju, zapravo na bajke, ovako piše:
[02. 11. 18:24] Igor DRENJANCEVIC: “U Vasojevićima, a i u drugim krajevima Crne Gore, postoji, međutim, dosta uvjerljivo živo predanje, pa i pisani tragovi, da su Karađorđevići porijeklom iz Vasojevića, a da su se Karađorđev djed Jovan i otac Petar doselili iz doline Lima u Šumadiju. , najvjerojatnije oko 1740. godine. Tako prema predaji koju je prije šezdesetak godina u Lijevoj Rijeci zabilježio dr. Radoslav Vešović od Jovana Aleksina, M. Paunova i drugih Lijevčana, koji su se pozivali na raniju izreku o ‘priznatom pametnom’. čovjek’ Muša Bajov – predak Karađorđev porijeklom je iz sela Lopata u Lavovu.” (str. 35)“
Pa gospodin Dašić na istoj stranici piše da neki drugi Vasojevići misle da on nije iz Lopata, opet vasojevićka “tradicija”, ali sada drugačije:
“U selu Kraljima, nedaleko od Andrijevice, Vasojevi, bratstvo Đurišići tvrde da je Karađorđev djed njihov brat iseljenik, da je iz Kralja ‘otišao’ u Srbiju. (str. 35)”
Karađorđe je vasojevićki kobajaga, ali se ni sami Vasojevići ne mogu složiti iz kojeg je kraja Vasojevića.
Drugi izvještaj je od 14. srpnja 1811. godine, Karađorđe je još bio živ i na čelu Srba, u jednom pismu Merijaž kaže: “Karađorđev je rod iz Klimenta, visoke Crne Gore, čija su plemena pod njegovim utjecajem.” (stranica 622)
Pa opet, Dašić donosi neke priče i legende, zapravo – novokomponovane bajke:
“Pop Miloš Velimirović, čija je porodica dugo živjela u Kraljima (Velimirovići su iz Zagarčana, a od ove poznate porodice, koja je do druge polovine 19. stoljeća, ali se ne zna od kada, živjela u Vasojevićima, vladika Nikolaj Velimirović) u svojim bilješkama sačuvao je predanje kako je čuo predanje da su Karađorđevi preci bili “ispod Berana, od Bihora, od sela Crnča, od Vasojevića Srbljaka”, gdje su do preseljenja u Šumadiju živjeli kao vlastelinstva bega Đorđevića. Tu verziju legende on zna da je malo bratstvo Gurešići, iz Bihora, s ponosom isticalo ‘da su rođaci čelnika’ (slave sv. Klimenta) i da je navodno i sam Karađorđe vjerovao u to srodstvo s Gurešićima.” (str. 35)”
(Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, I tom, Srbi u XVIII veku, Beograd 1986, strana 160), 1739. godine 300 katoličkih porodica iz Klimenata otišlo je sa Kosova u Zbijeg. Većina se preselila u Nikince i Hrtkovce, u današnju Vojvodinu, ali neki su se naselili ispod planine Rudnik u Šumadiji, među njima i Karađorđev djed.
Na službenim stranicama obitelji Karađorđević stoji da su slavili Svetog Klementa Rimskog “Prije nego što su počeli slaviti Andriju, obitelj Karađorđević slavila je Svetog Klementa (što je u crkvenom kalendaru 8. prosinca po novi, odnosno 25. studenoga po starom kalendaru) kao krsno ime. .“
Miomir Dašić u CANA-u nije primljen kao pisac bajki i pripovjedaka, nego kao književnik, nego kao povjesničar. Kao povjesničar savršeno poznaje dokumente iz pariških arhiva koji su objavljeni prije više od 100 godina. No, akademik Dašić, opijen slašću Srbije, te je vjerodostojne povijesne izvore u svojoj knjizi iz 1996. godine jednostavno prešutio.
Godine 1936. Andrija Luburić je u jednom tekstu savjetovao kraljevski dom Karađorđevića “Kako pridobiti Karađorđa Klimentea za srpsku stvar”. U tom velikosrpskom planu (jednom od mnogih) Luburić je zapisao: “Najpoznatije i najvažnije arbansko pleme Klimenti srpskog je podrijetla i ono je dalo besmrtnog vožda Karađorđa.” (str. 42)
Tako imamo dva pisma koja je vladi u Parizu poslao s Balkana francuski general Merijaz, u pismima se jasno ukazuje da je Karađorđe porijeklom Klimentovac. Srpska kraljevska akademija izdala je 1904. godine knjigu „Ispisi iz pariških arhiva“, u kojoj se nalaze Merijaževi izvještaji vladi u Parizu. Merijaz je 21. veljače 1810. između ostalog zapisao:
Tvrđava Klimenat je rodno mjesto Crnog Đorđa i tu živi najveći broj njegovih rođaka koji su poglavari ovoga kraja. (stranica 522)”
Kraljevski dom Karađorđevića poziva u audijenciju Andriju Luburića.
Ova dva pisma spomenuta su iu listu “Dan”, u rubrici Feljton, 8. januara 2006. godine. Merijaž je pod Visokom Crnom Gorom smatrao ono što se u našoj istoriji zvalo Brda i Brđani. Francuz se pravilno postavlja. Brda su bili: Piperi, Vasojevići, Moračani, Kuči, Rovčani, Bratonožići i Bjelopavlići, a u Brđane su do 19. stoljeća spadala i arbanska plemena Klimenti, Hoti, Grude… Naša riječ Brđanin i albanska riječ malësor imaju isto značenje. .
Merijaž je dobio informaciju da je Karađorđe Kliment obaviješten od Karađorđevog izaslanika: Merijaž je dobio informaciju da je Karađorđe porijeklom od Klimenta od Rada Vučinića, Karađorđevog izaslanika. Evo što stoji u predgovoru knjige, koji je napisao dr. Mihailo Gavrilović (Gavrilović je prikupljao i dokumente iz pariških arhiva): “Nakon Napoleonova ulaska u Beč 1809. Merijaž je postavljen za zapovjednika austrijske prijestolnice.
Pa ubrzo, njegov tajnik genij uhvaćen je u izdaji i strijeljan, sam Merijaž bi bio izveden pred sud, ali je oslobođen kao nevin. Zbog te je afere neko vrijeme izbivao s dužnosti. Tada je propala misija Rada Vučinića, kojega je Karađorđe poslao da zamoli Napoleona za pomoć. i zaštite. Ministar vanjskih poslova naredio je Merijažu, da stupi u pregovore sa srpskim poslanikom (okt. 1809.), a zatim mu je naređeno da ide u Ljubljanu, gdje će voditi dalje pregovore sa Srbima. Dolaskom Rada Vučinića u Pariz (svibanj 1810.) Merijaževa uloga u Ljubljani u srpskom pitanju postala je beznačajna.” (str. XIX)
Stoga, budući da je Merijaž u listopadu 1809. dobio naredbu da vodi pregovore sa Srbima, sastao se sa srpskim izaslanicima u Ljubljani, a već u veljači 1810. isti Merijaž šalje u Pariz izvješće da je Karađorđe podrijetlom iz Klimenta, kako sami Karađorđevi pričaju. mu. delegati predvođeni Radom Vučinićem.
Povjesničar Dašić te povijesne dokumente nije uvrstio u knjigu o porijeklu Karađorđevića. Sada neka čitatelji Analitike sami prosude je li povjesničar Dašić napisao znanstvenu knjigu ili knjigu bajki.
I Andrija Luburić je davno prije Dašića prikupljao građu o porijeklu Karađorđevića: U arhivu Srbije čuva se zbirka Andrije Luburića koji je istraživao Karađorđevo porijeklo, a tu su zbirku pregledali Milorad Bošnjak i Slobodan Jakovljević, a dio Luburićevog spisi su predstavljeni javnosti u knjizi “Milorada Bošnjaka i Slobodana Jakovljevića: Karađorđevići – skrivena povijest” (Lio, Gornji Milanovac, 2006., poveznica na knjigu).
U Zbirci Andrije Luburića (ZAL) – “izvorni tekst pjesme ‘Vojvoda Jovan Mršić Kliment Karađorđev đed i Plavski Turci’, autora katoličkog misionara, jednog od mnogih koji su u 17. i početkom 18. st. bili misionari među plemenom Klimenat katoličke vjere, sačuvan je U istoj arhivskoj građi postoji i komentar spomenute pjesme, iz kojeg saznajemo da je izvorno ime Karađorđevog djeda po ocu bilo: ĐIN MARAŠ KLIMENTA.”
Karađorđevići – skrivena povijest”: Teorija o albanskom porijeklu obitelji vaša pisma povijest formulacija kontakt pomoć pišite nam Potomci Din Maraša Klimenta? Djed po ocu Karađorđa Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka, bio je Albanac i zvao se Din Maraš Klimenta, navodi se u knjizi “Karađorđevići – skrivena povijest”. Knjiga je izašla prošli tjedan, a autori su Milorad Bošnjak, novinar i Slobodan Jakovljević, inženjer strojarstva, koji je izravni potomak Jakova Obrenovića, polubrata srpskog kneza Miloša Obrenovića.
Kao što Dašić navodi predaje, Luburić navodi i mnoge legende i pjesme u kojima se ističe da je Karađorđev djed bio Kliment. Ako predaje ikako mogu biti pouzdane, predaje koje je Luburić zapisao pouzdanije su od Dašićevih, jer su starije od onih koje je Dašić iznio.
Prije Drugog svjetskog rata Karađorđevići su se slagali da su porijeklom Klimenti: Andrija Luburić je godinama istraživao Karađorđevo porijeklo, uporno je tvrdio da je Karađorđe porijeklom Kliment, a to je priopćio i samim Karađorđevićima. Prisutni Bošnjak i Jakovljević: “Prema dostupnoj dokumentaciji u Arhivu Srbije, Andrija Luburić je u razdoblju od 25. siječnja 1929. do 14. studenoga 1939. bio često pozivan na audijencije na dvoru Karađorđevića da raspravljaju o porijeklu Karađorđevića iz Klimenta. ….” (str. 36)
U Luburićevoj zbirci u Arhivu Srbije pronađen je ovaj zapis nastao 24. srpnja 1940. godine:
“Kralj Aleksandar rekao je jednom albanskom prvaku: ‘Ja i moj otac, Vlada i Generalštab trebamo zahvaliti za svoje živote što smo Klimenti. Jedno albansko pleme nas je htjelo pobiti, ali nisu smjeli jer im je Klimenti rekao da ne diraju svog plemića, kralja Petra, jer će osvetiti njihovu krv. Ovi su odustali’.” (str. 37)”
Godine 1936. Andrija Luburić je u jednom tekstu savjetovao kraljevski dom Karađorđevića “Kako pridobiti Karađorđa Klimentea za srpsku stvar”. U tom velikosrpskom planu (jednom od mnogih) Luburić je zapisao: “Najpoznatije i najvažnije arbansko pleme Klimenti srpskog je podrijetla i ono je dalo besmrtnog vožda Karađorđa.” (str. 42)
Nakon svih ovih tvrdnji da je Karađorđe Kliment, u kraljevskoj kući je primljen Andrija Luburić u audijenciju, pa su Karađorđevići popustili pred njegovom tvrdnjom da je Karađorđe Kliment.
Možete li zamisliti da danas Karađorđevići prime nekoga tko tvrdi da je porijeklom iz Klimenta?
U 19. stoljeću Karađorđevići su slavili Svetog Klimenta Rimskog, a ta dinastija između dva svjetska rata upuštala se u tvrdnje da je Karađorđe Kliment.”
HOP
