Talijanske sile izazivaju Njemačku u ime Marija Draghija
Afera Unicredit-Commerzabank ponovno nam pokazuje da talijanske sile žele euro i ujedinjenu Europu.
Kada se dugi niz godina, od ulaska u euro – kako bi se osigurao posao i olakšala patnja Talijana – bilo potrebno sukobljavati s diktatima o proračunskim politikama (koje su očito nametnule vlade u Berlinu), tisak i političari u jednoglasno nisu zastali na trenutak da nam kažu da se ništa ne može učiniti protiv ružnih i zlih Nijemaca i nepovredivih ugovora, potpisanih pod okriljem mraka, od strane vlada u službi istih dubokih sila koje su danas spremne za barikade kako bi poduzeli one temeljne korake koje je ukazao Draghi, a koji služe isključivo održavanju na životu predatorskog, elitističkog projekta temeljenog na valuti euro.
Pa, oni koji su oduvijek vjerovali u ovu bajku danas imaju sve razloge promijeniti mišljenje. Svaki element dokazan činjenicama – počevši od evidentnog i masivnog uzlaznog smjera poduzetog posljednjih godina, od tokova novca koji su proširili društvenu ljestvicu zemlje do točke pucanja, da završi s onima koji se mogu pratiti unatrag do danas čarke o napadu UniCredita na Commerzbank – pokazuju nam kako zadržati euro unutra, sigurno nisu europske sile s Nijemcima na čelu, nego Talijani.
Uostalom, dovoljno je shvatiti kamo vodi Draghijevo izvješće , koje bez zadrške podupire cijeli talijanski stranački sustav, da bude krajnje jasno da našoj dubokoj državi ni najmanje ne pada na pamet da izađe iz kaveza eura. Doista, za razliku od drugih europskih zemalja s Njemačkom na čelu, najsnažniji poticaj tim konačnim prijenosima suvereniteta, koje je Draghi crno na bijelo stavio, dolazi od glavnih predstavnika naših glavnih institucija.
Odjednom, nakon godina propagande o divljoj kupovini Francuza i Nijemaca našom imovinom u našim medijima – sugeriranja zemlje na rasprodaji kako bi potreba za strogim mjerama bila vjerodostojna Talijanima, suza i krvi – nekoliko dana vjetar u leđa prekrasna zemlja izgleda definitivno promijenjena.
Čitali smo o opetovanim napadima jedne od naših primarnih bankarskih grupa na jednu od najvažnijih njemačkih banaka.
Što se promijenilo?
Je li nas možda zapljusnuo gospodarski procvat toliko velik, iznenadan i prolazan da ga talijanski džepovi nisu ni primijetili?
Ništa od ovoga!
Talijanima su džepovi sve prazniji,ali nikakav gospodarski bum nije prešao zemlju, unatoč propagandi koja već nekoliko mjeseci predstavlja poluotok kao novu “lokomotivu” Europe za nula zarez nula rasta našeg BDP-a u usporedbi s Njemačkom koja ulazi u taj tunel zvani recesija u kojem sad smo već godinama smješteni.
Pa što se događa?
Događa se da su danas talijanskim silama i euru neprijatelji broj jedan upravo njemačke sile i ta Njemačka koja nas je, kako bi se reklo u mainstream vijestima , držala čvrsto u ovom kavezu.
Sada, ako su Nijemci, koji su se snažno protivili Draghijevom planu za postizanje Sjedinjenih Država Europe, napustili euro; ti dobro razumiješ kako bi sva ta priča nama Talijanima desetljećima pala u vodu.
I tako, suočeni s likvidacijom Draghijevog plana od strane berlinske vlade, Rim i Bruxelles odlučili su upotrijebiti silna sredstva kako bi pokušali pokoriti one njemačke sile koje svoju budućnost vide puno svjetlijom s plinom Putinom koji je unutar zajedničkog duga ove katastrofalne monetarna unija.
Da počnemo natjerati Nijemce na razmišljanje, talijanska ruka i ruka tog zapadnog svijeta kojem pripadaju naša bratstva bila je odmah teška. Unicreditov izravan napad na kapital Commerzbanka prvi je čin provedbe jedne od temeljnih točaka sadržanih u izvješću Maria Draghija.
Štoviše, da bismo shvatili da napad na Njemačku dolazi izravno od one zapadne sile koja je stvorila euro i ujedinila Europu da pljačka ljude i nacije, dovoljno je pogledati tko posjeduje važne udjele u dioničkom kapitalu dviju bankarskih grupacija:
U oba se ističe glomazna prisutnost dvaju američkih divova svjetskih financija, Blackrocka i Vanguard Groupa, s istim udjelom sudjelovanja.
Teško je zamisliti da Unicreditova inicijativa za dobivanjem tako značajnog udjela kapitala u Commerzbank nije “blagoslovljena” iz inozemstva.
Vrijedno je spomenuti da Blackrock i Vanguard, zajedno sa State Street Corporationom, također kontroliraju ključni sektor rejting agencija.
Takva dimenzionalnost, gdje premještanje ulaganja iz jednog sektora u drugi, ili jednostavno mogućnost utjecaja na agenciju za ocjenjivanje da donese presudu o državnom dugu države, može godinama utjecati na bilo koje regulirano globalno tržište dionica. I više nije tajna ta moć, ona prava, ona koja može odrediti spreadove , inflaciju itd. danas više nije u rukama politike, već je ugovoreno s ovim trima tvrtkama za koje, nije slučajno što govorimo o The Spectre of Giant Three .
Dvaput se, ne mareći za sukob interesa, Mario Draghi tijekom svog mandata u Frankfurtu obratio Blackrocku za konzultantske poslove: 2014. pozvao je BlackRock Solutions za izradu programa kupnje garantiranih vrijednosnih papira (ABS), a 2016. za pripremu testove otpornosti na stres 39 europskih sistemskih banaka, banaka čiji je BlackRock često značajan dioničar.
Nit koja stoga povezuje EU i Draghija s tim centrima moći više je nego očita, kao što je jednako očito da put koji je trasiran da se centralizira ne samo novac nego i vlasništvo nad tvrtkama i strateškom imovinom u vrlo malo ruku, dolazi izravno od njih samih.
Draghi, u svom nedavnom izvješću predstavljenom europskim institucijama, poziva na pomak prema većoj integraciji opskrbnog lanca, konsolidaciji i, u budućnosti, prekograničnom spajanju velikih grupa u strateškim sektorima. Činjenica koja je u europskom bankarskom svijetu bila vrlo rijetka, a najviše vezana uz preuzimanja manjih institucija od strane velikih banaka (kako uči aktivnost Credit Agricole u Italiji).
Naravno, postoji potpora konsolidaciji od strane Europske središnje banke kako bi se potaknula spajanje aktivnosti i stvaranje ekonomije razmjera, a Draghi, bivši predsjednik ECB-a, intervenira u kontekstu koji je već obilježen raznim istraživanjima kao što je Eurotower dokument iz 2021., Banka spajanja i akvizicije u europodručju: pokretači i implikacije na uspješnost banaka , što zahtijeva izgradnju procesa spajanja radi povećanja prihoda. To je proces koji već neko vrijeme vidimo na djelu u Italiji .
Nakon što je Unicredit objavio da je od ECB-a zatražio odobrenje da sa sadašnjih 9 posto može povećati na 29,9 posto kapitala frankfurtske banke te da je već potpisao opcije da može doseći 21 posto Kao što se i logično moglo zamisliti, kategorički stav stigao je iz Ureda berlinskog kancelara, s obzirom da je Olaf Scholz, kao i Giorgia Meloni, bio u New Yorku na Generalnoj skupštini UN-a:
“neprijateljski napadi, neprijateljska preuzimanja nikad nisu dobra stvar za banke”
Jasno je da su Draghi i sile koje žele doći do USE-a što je prije moguće željeli odmah pokazati Njemačkoj što će joj se dogoditi ako odluči ostati izvan tekućeg projekta fiskalne i bankarske unije, nastavivši zajedno koristiti euro s onim zemljama koje bi po mišljenju bivšeg guvernera ECB-a bile ograničene na “podsustav” država članica EU.
Prava prijetnja, koja dotiče srž onoga što njemački kapitalistički sustav jest, koju karakterizira snažna sklonost nacionalnom zapošljavanju i proizvodnim prioritetima u usporedbi s financijskim avanturizmom koji karakterizira tu moć koja danas vlada u Europi, a čiji je Draghi glavni glasnogovornik.
U prošlosti, kako možemo zaboraviti da je Njemačka najmanje tri puta podigla zid svojih političkih moći kako bi utjecala na industrijski proces koji je utjecao na njezinu strukturu. Godine 1990. Helmuth Kohl bio je taj koji je pogurao zaustavljanje spajanja između talijanskog Pirellija i proizvođača guma Continentala , kojemu se milanska tvrtka nadala da će izgraditi europskog prvaka sposobnog izazvati Bridgestone, Michelin i Goodyear.
Čak je i Angela Merkel , proeuropska kancelarka par excellence, u prošlosti promovirala zaustavljanje dviju konsolidacija: 2012. prekinula je proces spajanja između francusko-njemačkog aeronautičkog i obrambenog diva Airbusa i britanskog BAE-a (bivši British Aerospace), bojeći se da će vidjeti Berlinova težina se razrijedila u njemu. A 2017. je intervenirao na francuski PSA , koji se kasnije utopio u Stellantis, kako bi kupnju Opela od General Motorsa podredio zaštiti proizvodnje u Njemačkoj.
Hoće li Europa koju želi Draghi biti ostvarena ako i samo ako Njemačka to dopusti ili će Nijemci naposljetku odustati, a g. Britania će nastaviti davati život planu određenih sila koje se slažu?
Odgovor na događaje… ali u međuvremenu očekujemo druge snažne inicijative koje će pokušati savladati ovlasti stacionirane u Berlinu.
Izvor autora Megasa Alexandrosa