Advent je vrijeme intenzivne duhovne pripreme i mnogi će poći na sakrament ispovijedi. Kolika je svijest među vjernicima da su horoskop i ezoterija grijeh?
DR. O. BLAŽEVIĆ: Suvremeni čovjek ima ozbiljnih poteškoća s percepcijom grijeha. Prevladava ona: »Crkva kaže, ali ja mislim…« Pravi se razlika između Boga i Crkve te Crkve i sebe. Ali takav vjernik nije lišen proturječja u sebi. Priznaje da nešto ne smatra grijehom, ali ipak ima potrebu to eksplicitno priznati u ispovijedi. To je dobar pokazatelj da njegova savjest nije anestezirana, nego samo deformirana. Ljudi traže svećenika koji bi ih primio na razgovor ili dao savjet, ali naš je svećenički grijeh što premalo vremena nalazimo za ljude i njihove probleme. Više je ljudi koji žele doći na ispovijed ili traže razgovor nego što smo ih mi spremni primiti. Takozvane »velike ispovjedi«, mislim na one za Božić i Uskrs, nažalost, ne dopuštaju svećeniku da više vremena posveti osobi koja pristupa sakramentu, zbog dugih redova, a baš je tim »godišnjacima« najpotrebnije posvetiti vrijeme i uprisutniti im Božje milosrđe. Češće treba ljude ohrabriti i poučiti, a za to je potrebno vrijeme.
Svi grijesi izviru iz povrede prve Božje zapovijedi, svi su grijesi na ovaj ili onaj način »otpadništvo od vjere«, skretanje s cilja, stranputica. Drugo je pitanje koliko su pojedinci toga svjesni, a često sam se osvjedočio da i nisu. Slaba je vjera današnjega čovjeka. Sekularizam je poharao mnoge duše. I svećeničke. Zato premalo govorimo o đavolskim strategijama. Vjerovanje u Sotonino djelovanje nitko ne će zanijekati, moglo bi ga se optužiti da je heretik, ali kako Sotona djeluje malo tko još danas ljude poučava. Problem je i što nitko svećenike ne priprema kako će pastoralno postupati s osobama koje su se iskustveno susrele s djelovanjem zlih sila i traže pomoć Crkve. Najlakše ih je poslati psihijatru, ali sam susreo psihijatara vjernika koji ponizno priznaju da u određenim slučajevima oni zaista prepoznaju dijaboličke indikacije. Tu završava posao psihijatra. A svećenik nije pripremljen za nastavak.
“Ako se, naime, jednom ukloni istina o čovjeku, puka je iluzija nastojanje da ga učinimo slobodnim. Jer istina i sloboda su ili skupa povezane ili skupa međusobno nesretno propadaju.” Ivan Pavao II, Fides et ratio.
Ovo vrijeme Adventa jest vrijeme Priprave za rođenje Isusovo u našim srcima. No, uskoro, nakon otajstava koja slavimo pod nazivima Tri Kralja, Svjećnica i Krštenje Isusovo na Jordanu slijedi vrijeme Vazma, tj središte Radosne Vijesti (Muka i Uskrsnuće), koje završava (nakon Isusovog Uzašašća) na Duhove. Ostatak Liturgijske godine potom ide k svom završetku. S vremena na vrijeme prožeto je nekom većom svetkovinom ili blagdanom, poput stupova na kojima stoji. Ono međutim što želim reći jeste da postoji ne-mali broj vjernika koji se ispovijede samo uoči Božića i Uskrsa, a ostatak crkvene godine se zapuste, te ne dođu do potpunog predanja u ruke Božje. Želja za većim profitom, požude tijela i slava svijeta tako uzmu svoj danak, a da čovjek ne iskusi dubinu istinske radosti Duha Božjeg. I onda dogodine opet isto. Malo s Bogom, a puno više s vragom. Nikako se izdići iznad zavodljivosti grijeha i zla. Dobro netko kaza da smo mi kršćani današnjice poput kokošiju koja jedva da par puta zaklepeću krilima u pokušaju da polete i onda opet glavu i kljun u prašinu u potrazi za otpacima i surogatima prizemnih ljubavi. Zato je evo ovaj Advent prilika da donesemo ne samo neke kratkoročne odluke, nego i da možda uradimo svoju životnu ispovijed, ako nismo do sad, tako da bi ona bila znak jednog dubljeg i odlučnijeg predanja u ruke Božje koje bi se nastavilo i nakon Božića ponirući tako u otajstva Vazma još na samom njegovu početku, a ne tamo pred Uskrs čekajući u dugačkim redovima za Ispovijed. Prednost Velike životne ispovijedi je u tome da Bog tada, s obzirom na iskrenost i poniznost izručenja u Njegove ruke, mogu slobodno tako reći, čini SVE ostalo. Iskustvo oslobođenja i nerijetko nekog iscjeljenja čovjeka tada dovodi do spoznanja da je uistinu otkrio, pronašao hrid, Stijenu svog života na kojoj dalje može graditi. Sve tada dobija svoj smisao. To otkriće ravno je spadanju ljuski kod slabovidnog čovjeka. Pred njim se tada otvaraju neslućeni horizonti za koje do tad nije znao. U njemu se tako pojavljuje glad i žeđ za Riječju Božjom. Iznenada otkriva njezino novo i posve shvatljivo značenje, a želja za poniranjem u nju raste iz dana u dan. No, ono najbitnije nije u onome što on poduzima koliko ono što je Gospodin izrekao u trenutku tog predanja i obnove saveza. Gospodinova radost zbog povratka izgubljenog sina kući je takva da će On osobno biti inicijator mnogih novih susreta. Njegov Amen , Neka bude, od tog dana trasirati će “program” obnove, rasta i sazrijevanja, dajući mu se iznova svaki dan na nov i drugačiji način, održavajući postojeći i paleći veći plamen u njemu, prodirući u njegovu dušu sve više i izvodeći ga na svoje pašnjake. I tako će hod kroz crkvenu liturgijsku godinu postati duhovna obnova koja će trajati svo vrijeme, a ispovijedi uoči Božića ili Uskrsa tek jedne u nizu a koje će se obavljati barem jednom mjesečno. … I za kraj, malo matematike: Za sve te mjesečne ispovijedi skupa ne treba odvojiti više vremena od onog kojeg se odvoji pred Božić i Uskrs dok se satima čeka u dugačkim redovima.
M. Bušić
HOP
HOP -portal na Telegramu