Treba uvijek bdjeti nad vlastitom percepcijom da nam bližnji ne postane objekt kojeg ćemo u jednom trenutku iskoristiti, a u drugom maknuti u stranu (ili ne daj Boze “eliminirati”) ako stoji kao prepreka interesu (u ovom slučaju “strasti”).
Riječ žudnja po defoultu ide za imanjem nečeg čega nemamo, a kad se to nešto postigne gubi se interes za istim, te se pažnja usmjerava na “novi” izvor žudnje. Ako je bližnji objekt žudnje tad neminovno nakon nekog vremena drugi netko postaje predmet zanimanja. Neki ni nakon 4-5 brakova ne shvate da je problem u njima samima, a ne onima koje zamjenjuju drugim partnerom (dok ne pronađu “odgovarajućeg”).
Potrebno je stoga vlastitu percepciju “depersonalizirati”, tj ne promatrati bližnjeg u odnosu na sebe, nego u odnosu na Boga.
Volim katkad kad sjedim na terasi kafića ili dok hodam ulicom i srećem mnoge nepoznate osobe promatrati ih i doživljavati kao sliku Božju tj dušu koja je veća i bogatija od cijelog stvorenog svemira, i koja se u svojoj savjesti “hrve s Bogom”, trudi se pronaći Put i imati Život u sebi; biti ispunjen Bogom, biti putnik koji traži “izgubljeni raj”.
Razvijam poštovanje prema istoj priznajući joj darovano dostojanstvo i nastojim imati sućuti s istom s obzirom na teškoće, nevolje, protiv istine … s kojima se suočava.
U tom smislu kao jedinstven i neponovljiva je misterij koji ima svoje dubine, te ni u kojem slušaju nije “objekt” koji mogu imati ili nemati. Kao takva je uvijek nova i zanimljiva.
Ne bismo je smjeli smjestiti u već predvidljiv stereotip, imati predrasudu. Ne poznamo mi niti sebe, a kamoli drugog. Kako za drugog, ako je na Putu i koraca s Bogom, reci: Znam ja tebe! Predvidiv si!
M. Bušić
HOP
HOP -portal na Telegramu
