Izraelska naselja u Palestini, od svog podrijetla do današnjeg dana
L’Osservatore Romano priča o jednom od ključnih pitanja krize na Bliskom istoku
Beatrice Guarrera
Osim izraelske crte razdvajanja, koja je duga više od sedam stotina kilometara, unutar palestinskog teritorija, između arapskih sela i maslina, kvadratne urbane aglommeracije s modernom arhitekturom ističu se oku promatrača.
To su izraelska naselja, od kojih su neka izričito odobrena od strane izraelske vlade, a druga tolerirana. Opremljena školama, trgovinama, posebnim cestama, kojima se mogu voziti samo sa izraelskim registarskim tablicama, iako se takva pravila smatraju nezakonitim od strane palestinske vlade i međunarodnog prava, uz neke kontroverze ipak se provode.
“Naselja su očito kršenje međunarodnog prava. Oni predstavljaju ozbiljnu prepreku ostvarenju održivog rješenja s dvije države i pravednog, trajnog i sveobuhvatnog mira”. Farhan Haq, zamjenik glasnogovornika glavnog tajnika UN-a António Guterres, izjavio je 19. lipnja, izvještavajući Guterresovo razmišljanje nakon odluke Izraela o izgradnji novih stambenih jedinica u Palestini.
Jasno je stajalište UN-a koji je nakon više od mjesec dana i nakon početka rata s Izraelom optužen za nova značenja ovih naselja.
Da bismo razumjeli zašto je pitanje izraelskih naselja u Palestini tako trnovito, moramo premotati vrpcu povijesti i vratiti se 1948. i rat koji je uslijedio rezoluciju 181 (29. studenog 1947.) za podjelu Mandatory Palestine u dvije države.
Za Izraelce je to godina proglašenja države Izrael; Palestinci, s druge strane, pamte je kao “nakba”, “katastrofu”, a time i uništenja i depopulacije oko 400 sela (s tragedijom preko sedam stotina tisuća palestinskih izbjeglica). Zemlja je stoga ključno pitanje u izraelsko-palestinskom sukobu, koji se od svog podrijetla do danas igra na nekoliko centimetara teritorija.
Prema Amnesty International, tri glavna djela zakona su formirala jezgru izraelskog kopnenog režima i igrala su važnu ulogu u tom procesu: Britanska uredba o zemljištu iz 1943. godine (javna stjecanje), kojom je ministru financija omogućio ekspropria zemljište u bilo koju javnu svrhu; Zakon o nezakonitoj imovini iz 1950. godine i Zakon o stjecanju zemljišta. 1953., koja je retroaktivno “legalizirala” eksproprizaciju zemlje koju su država i izraelska vojska preuzeli kontrolu, koristeći hitne propise nakon sukoba 1947.-49.
Nakon rata 1967. godine, scenarij je postao još kompliciraniji. Nakon što je proglasio pobjedu, Izrael je produžio svoju administraciju nad cijelim Sinajskim poluotokom (kasnije se vratio u Egipat 1978.), Pojas Gaze, teritorije Palestine (uključujući Istočni Jeruzalema), uzeto iz Jordana i Golanske visine na sjeveroistoku (prvi teritorij Sirije). U to vrijeme su rođena prva naselja, također poznata kao “kolonije”. Pionir ove operacije bio je rabin Moshe Levinger koji je, sa skupinom ultravjerskih Židova, odlučio 1968. godine održati uskršnjeg sedera u hotelu Park u Hebronu. Nakon šest tjedana u hotelu Park, vlada je odlučila premjestiti ovu skupinu u zgradu vojne uprave Hebron i nakon više od godinu dana postala je osnivačka jezgra izraelskog naselja Kiryat Arba. Važnost Hebrona, svetih Židovima jer čuva ono što se smatra grobnicom patrijarha (Abraham, Izaac, Jakov, Sarah, Rebecca i Leah), grad je napravio mjesto svakodnevnih tvrdnji i nasilja koji se nastavljaju i danas.
Nakon 1967. godine, Izrael je započeo proces stjecanja nekih palestinskih teritorija, koji su u početku motivirani “vojnim svrhama”. Međutim, 1979. godine skupina Palestinca odlučila se žaliti Izraelskom Visokom sudu pravde (HCJ) da zaustavi naredbu o osvajanju privatnog palestinskog zemljišta u blizini Nabusa, čiji je cilj uspostavljanja izraelskog naselja Elon Moreh. Suci su odlučili da je zaplijena zemljišta odlučna služiti građanskoj svrhi (nagodba), a ne vojnoj, te stoga je prekršio međunarodno pravo. Izrael je stoga planirao nova naselja samo na proglašenom državnom vlasništvu. Nakon toga je uveo novu interpretaciju Osmanskog zakona o zemljištu (koji regulira vlasništvo zemljišta), kako bi se proglasio državno vlasništvo, također ono što se, pod britanskom, a zatim jordanskom vladavinom, smatra privatnim ili kolektivnom palestinskom imovinom. Jedan od zahtjeva Palestinca, kao preduvjet za stjecanje imovinskih prava na određenom poljoprivrednom zemljištu, bio je, primjerice, dokazati da su redovito korištena.
Usporedno istraživanje koje je provela izraelska organizacija za ljudska prava B’Tselem na području Ramallaha, otkrilo je ogromne razlike između količine zemljišta koje je Jordan nazvao vladinom imovinom i količine zemlje koju je Izrael proglasio državnom zemljom, u područjima koja Jordanci nisu uspjeli snimiti prije 1967. godine.
Nakon primjera prvih doseljenika u Hebronu, tisuće izraelskih civila iz različitih ultravjerskih ili krajnje desničarskih militantnih skupina i dalje postavljaju male ispostave u Palestini svake godine. Naselja su obično okružena snažnim ogradama i često ih brane sami doseljenici, vatrenim oružjem. Ti naoružani civili noću zauzimaju teritorije, sprječavaju prolaz Palestinca, kontroliraju vodne resurse, a zatim grade kuće i ceste, u nadi da će ih izraelska vlada prepoznati kao naselja. Naselja zapravo stvaraju ono što Izraelci nazivaju “novim činjenicama na terenu”, koje temelje korijene židovske zajednice na palestinskom teritoriju.
Ti doseljenici su ponekad motivirani vjerskim argumentima, kao što je vjerovanje da se zemlja, koju je Bog obećao Židovima u Torji, proteže na cijeli teritorij drevne zemlje Izraela. Prema nekim Izraelcima, prisutnost naselja bila bi instrument za osiguravanje stalne kontrole nad teritorijom i time veću sigurnost. Drugi tvrde kako bi gospodarska pogodnost potaknula Židove da se nagode u naseljima, s obzirom na znatne državne poticaje.
Postojanje naselja, zajedno s izgradnjom izraelske razdvajane, tijekom godina dovelo je do fragmentacije palestinskog teritorija, koncentriranog 165 “otoka”. Ova se fragmentacija preklapala s teritorijalnom podjelom nakon sporazuma iz Osla, što je dovelo do uspostave tri područja: područja A, koje je upravljala palestinska vlada, područje B, pod palestinskom civilnom kontrolom i zajedničke izraelsko-palestinske sigurnosne kontrole, te područje C, pod izraelskom upravom.
U tom složenom kontekstu, svakodnevni život u Palestini, na mjestima gdje se nalaze kolonije, nažalost se razlikuje od neprijateljske klime, koja ponekad dovodi do djela nasilja od strane doseljenika. Ovo nasilje se dramatično povećalo od 7. listopada.
Danas, prema podacima koje je objavila izraelska nevladina udruga Peace Now, u Palestini postoji 146 izraelskih naselja, dok se u Palestini uspostavljena 144 izraelska naselja u Palestini bez odobrenja vlade.
U Palestini živi 464.400 doseljenika, odnosno 14% stanovništva živi na palestinskom teritoriju (osim Gaze i Istočnog Jeruzalema).
Osim toga, u istočnom Jeruzalemu, okupiranom od strane Izraela nakon 1967. godine, ima 14 potpuno izraelskih četvrti, ukupno 230.000 stanovnika.
Prema izvješću o izraelskom naseljima u okupiranim palestinskim teritorijima iz 2022. godine, uključujući Istočni Jeruzalema, koje je izradilo zastupljenost Europske unije u Palestini, u 2022. godine registrirano je 28.208 stambenih jedinica (uključujući Istočni Jeruzalem), u usporedbi s 22.030 u 2021. godini, što je povećanje od gotovo 30%.
VATICAN NEWS
HOP -portal na Telegramu
HOP
