Dr. sc. Mihovil Biočić
Kaštela, 18. Veljače 2025.
Ivica Puljak zaboravio da je Split u Europi
U Dalmatinskom portalu je objavljena vijest da je sudskim postupkom grad Split prisiljen izbrisati naknadno dodani natpis na štandarcu (postolju za hrvatsku zastavu) u Splitu, koji se nalazi na Narodnom trgu (Pjaci), a odnosi se na nadnevak 26. listopada 1944., kada je „oslobođen“ Split.
Gradonačelnik g. Ivica Puljak je bez pristanka i pitanja akademskog kipara Kuzmu Kovačića, autora umjetničkog djela štandarca, na pritisak „antifašista“, uklesao rečeni nadnevak. Gospodin Kovačić je podnio tužbu sudu, koji je naložio skidanje natpisa, a gradonačelnik je pristao skinuti natpis i stvar je završena.
Međutim, gradonačelnik ima „lijek“! Uklonit će taj štandarac i postaviti drugi (ne mora biti umjetničko djelo) na kojem će napisati što hoće. Bivši predsjednik HDZ-a u Splitu, g. Petar Škorić i splitski Hrvatski časnički zbor (HČZ) usprotivili su se stavljanju rečenog natpisa, pitajući, „zbog čega smo ratovali 1991.-1995., kada smo bili „oslobođeni“ 1944.?
Mislim da je gradonačelnik u pravu – ako želi staviti taj nadnevak „oslobođenja“ Splita na neki drugi kamen-štandarac, ali u pravu je samo djelomično!
Naime, točno je slijedeće: Split je toga dana oslobođen od nacizma (od fašizma je oslobođen padom Italije 9. rujna 1943. i odlaskom fašista), a kako su nakon Talijana u grad ušli Nijemci, onda je dakle 1944. bilo oslobođenje od nacizma! Međutim, isti dan oslobođenja od nacizma, Split je okupiran od komunizma, pa bi ispravan natpis na štandarcu trebao biti: „26. listopada 1944. oslobođenje Splita od nacizma i okupacija od komunizma.“
To je cijela i jedina istina!
Tako može bit zadovoljan i g. Škorić i HČZ i „istinoljubivi“ g. Puljak! U suprotnom, bio bi u pravu Škorić i HČZ s pitanjem, a od koga smo se krvavo oslobađali 1991. – 1995.!? Odgovor je sada jasan: od jugoslavenskih okova, komunizma, JNA, Srbije i Crne Gore!
Pretpostavljam da su i gradonačelnik Puljak i g. Škorić i članovi HČZ-a Split, poklonici i pristaše europskih vrijednosti! A tu se ne radi o „štandarcu“, nego načelno o stavu prema istini, zločinima, odnosu prema povijesti, posebno 20. stoljeća, prema svom narodu i državi, svakom hrvatskom državljaninu i općenito prema čovjeku sa svim njegovim ljudskim pravima!
Zašto je jedino natpis kojeg sam predložio ispravan; zato jer je istinit!
I zato jer to tvrdi i Europa, koja je donijela nekoliko Rezolucija i Deklaracija, kojima se razlučuje tko je tko i što je što, kojima se odbacuju ideološke pristranosti i utvrđuju gole činjenice, kojima se ispravlja nepravda za milijune obespravljenih, diskriminiranih, mučenih i ubijenih.
Hrvatska je ravnopravna članica EU sa svim svojim pravima i obvezama, ali naša vlast, na institucionalnoj razini, još uvijek nije poduzela potrebne mjere osude hrvatskog i jugoslavenskog komunističkog totalitarnog političkog sustava 1945-1990. Hrvatskim građanima potrebna je institucionalna pravda za uspostavu vladavine prava i demokratskog sustava vrijednosti, zatim uspostavu mehanizama za utvrđivanje istine i odgovornosti kršitelja ljudskih prava iz bivšeg totalitarnog režima, a ne da nam ostaci nelustriranog totalitarnog jugoslavenskog sustava i danas kroje istinu.
Navest ću ukratko obvezujuće dokumente iz Europe, koji se odnose na totalitarne političke sustave:
1.Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (1996.)
U ovoj se rezoluciji navodi uz ostalo: „da bi pojedinci koji su počinili zločinačka djela tijekom komunističkih režima, trebali biti tuženi i kažnjeni po standardnom kaznenom zakoniku“. Nadalje, „predlaže da procesuiranje pojedinih zločina ide ruku pod ruku s rehabilitacijom svih osoba koje su osuđene za „kriminalna djela“ koja u civiliziranom društvu ne predstavljaju kriminalne radnje, i osoba koje su bile nepravedno osuđene“; primjenu prikladnog zakona o lustraciji u obliku administrativnih mjera za osobe „koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima i podržavale ih“. Skupština naglašava „da bi neke zemlje trebale uvesti administrativne mjere, kao što su zakoni o lustraciji i dekomunizaciji. Svrha tih mjera je isključiti osobe iz državnih službi ukoliko im se ne može vjerovati da će ih izvršavati u skladu s demokratskim principima, pošto nisu pokazale privrženost i pouzdanost u prošlosti…“
2.Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o osudi komunističkih zločina (2006.), kojom su osuđeni zločini totalitarnih komunističkih režima,
u Članku 2 stoji: Totalitarni komunistički režimi što su vladali u Središnjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava, koja su uključivala: ubojstva i pogubljenja, individualna i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanje, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.
Članak 5: Poslije pada totalitarnih komunističkih režima u Središnjoj i Istočnoj Europi nije provedeno niti iscrpno i produbljeno međunarodno istraživanje, niti rasprava o zločinima što su ih počinili ti režimi.
Članak 6: Primjereno tomu široka javnost vrlo je slabo svjesna zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi.
Članak 12: Sukladno tomu, Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi, te odaje poštovanje žrtvama tih zločina
Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast. Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava. Ističe se da su kriminal i osuđujući karakter nacističke ideologije i režima neupitni, dok komunistička ideologija i režimi nisu naišli na sličnu reakciju pa su zločinci komunističkih režima rijetko bili podvrgnuti kaznenom prognonu, mnogi od počinitelja nikada nisu bili dovedeni pred lice pravde, komunistički simboli otvoreno se koriste i danas. Zločini su opravdani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata, pod krinkom čega je bila ozakonjena „eliminacija“ ljudi koji su se smatrali opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, označeni su neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Parlamentarna skupština je snažno osudila masovna kršenja ljudskih prava od totalitarnih komunističkih režima te je izrazila sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, a ohrabrila povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja u cilju utvrđivanja i objektivne provjere onoga što se dogodilo.
3.Rezolucija Europskog Parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od (2009.)
Tom je Rezolucijom utvrđeno da nijedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol tumačenja povijesti pa se pozvalo na specijalizirano znanstveno istraživanje povijesti totalitarizma te otkrivanje i prosudbu svih zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi, a sve to u cilju pomirbe koju je moguće postići priznanjem odgovornosti za počinjene zločine i traženjem oprosta!
4.Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
U toj Rezoluciji navodi se da su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale 23. kolovoza 1939. Ugovor o nenapadanju, (Pakt Molotov-Ribbentrop), i njegove tajne protokole kojima su između svoja dva totalitarna režima podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sferi interesa otvorivši time put za početak Drugog svjetskog rata. Izravna posljedica Molotov-Ribbentropova pakta, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji od 28. rujna 1939., bio je Hitlerov napad na Poljsku, dva tjedna poslije uslijedio je i Staljinov napad itd. . Nakon završetka Drugog svjetskog rata neke su europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturama, bilo pod izravnom sovjetskom okupacijom, bilo pod njegovim utjecajem još pola stoljeća, zbog čega su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj bili uskraćeni.
Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovinama, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.
Republika Hrvatska članica je i Vijeća Europe i Europske unije pa su za RH obvezujuća stajališta iznesena u svim citiranim rezolucijama te postoji obveza da se snažno, jasno i nedvosmisleno osudi sve zločine protiv čovječnosti i masovno kršenje ljudskih prava počinjenih od totalitarnih režima u kojima se ne ubraja samo nacizam ili fašizam, već je u jednakoj mjeri istim značajkama, i komunizam! Kako se ističe u navedenim dokumentima, za neke nacije kraja Drugog svjetskog rata značio obnovljenu tiraniju, koju je obilježila patnja, nepravda i dugotrajna socijalna, politička i ekonomska degradacija koju su trpjeli zarobljeni narodi smješteni na istočnoj strani.
Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Zaključeno je tada i da „Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma…“
Poštujući Deklaraciju Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma i Hrvatska je uvrstila 23. kolovoza u Spomen dan. U odnosu na Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019., treba istaknuti da danas na području RH postoje brojni trgovi, parkovi i ulice u kojima se veliča totalitarni komunistički režim i lik Josipa Broza Tita.
Još uvijek u Hrvatskoj vlasti, velikom dijelu oporbe i glavnostrujaškim medijima, smetaju istine 20. stoljeća. Navesti ću samo nekoliko vrlo istaknutih svjetskih autoriteta, koji su znanstvenim pristupom i vlastitim iskustvom razotkrili uporno prešućivane istine u tzv. komunističkom svijetu:
Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.)
Jedan od najslavnijih svjetskih književnika i disidenata te nobelovac (1970). Pisao o koncentracijskim logorima SSSR-a. Nakon Nobelove nagrade koju nije smio primiti, proslavio se knjigom „Arhipelag Gulag“ (1973.). Bio je u logorima (1945-1953.) zbog kritike na račun Staljina, a 1974., u vrijeme Brežnjeva je protjeran iz SSSR-a. Vratio se u Rusiju 1994.
Rudolph Joseph Rummel (1932-2014.)
U istraživanju su ga podupirale najprestižnije američke institucije (National Science Foundation, DARPA i United States Peace Research Institute). Napisao je više od dvadeset knjiga i preko stotinu članaka, a djelovao je i kao član Victims of Communism Memorial Foundation. Uveo je termin democid (ubojstva pod vodstvom vlada i država) (https://books.google.hr/books/about/Statistics_of_Democide.html?id=LFDWp7O9_dIC&redir_esc=y).
Istražujući SSSR i njegove koncentracijske logore, utvrdio je da je u u razdoblju 1918-1991., u njima ubijeno 24 do mogućih 39 milijuna ljudi.
Knjigom „Genocide and Mass Murder Since 1900.“ zločine i zločince apostrofira ovako: japanska divlja vojska, kmerska paklena država, Turska – etnički zbjegovi, vijetnamska ratna država, poljsko etničko čišćenje, pakistanska koljačka država, Titova klaonica, orwellijanska Sjeverna Koreja, barbarski Meksiko, feudalna Rusija, smrti od američkog bombardiranja… te dodaje: kolonijalni democid, naci-genocid i masovna ubojstva…
Mao Ce-tung (1893-1976.)… je poseban po mnogočemu. Poznat je njegov „Veliki korak naprijed“ koji je od 1959-1961. doveo do masovne gladi i smrti milijuna ljudi. Jung Chang i Jon Halliday u knjizi „Mao: The Unknown story“ pišu kako je Mao odgovoran za više od 70 milijuna smrti u mirnodopskom vremenu Kine, tj. više od ijednog diktatora 20. stoljeća.
Maova „Kulturna revolucija“ trebala je uništiti „četiri starine“: stare običaje, staru kulturu, stare navike i stare ideje. Tako je uništeno tisuće neprocjenjivih starih hramova i spomenika samo u Pekingu.
Rummel navodi, temeljem cjeloživotnog proučavanja, ekstrahiranjem podataka, tablicama i statistikom, analizom osam tisuća vladinih izvještaja – sine ira et studio, da su komunistički režimi ubili 148 milijuna ljudi od 1917. – 1987. godine.
(https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0022343394031001001).
Stéphane Courtois (1947. – ) je francuski povjesničar i sveučilišni profesor, direktoru istraživanja u „French National Centre for Scientific Research (CNRS)“ itd.
Prošao dug put od anarho-maoista do protu-komunista i snažnog podupiratelja demokracije, pluralizma, ljudskih prava i vladavine prava unutar svake države. Nakon pada berlinskog zida, proučava pismohrane Kominterne u Moskvi i biva
jako iznenađen kriminalnim aktivnostima Kominterne. U Francusku se vratio s tisućama stranica dokumenata pohranjenih na mikro-filmu. Godine 2006. objavio je i knjigu „Komunizam u Francuskoj: Revolucija u dokumentaciji i revidirana historiografija“. Međutim, svjetsku je slavu dobio 1997. s knjigom „Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression“ („Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija“), koju je uredio i koja je prodana u milijun kopija i stekla je status standarda znanja o pitanju komunističkih genocida. Upravo ta knjiga otvorila je od tada široko rasprostranjen svjetski pojam: “crveni holokaust”.
„Zaboravljati“ danas ili preskakati Crnu knjigu komunizma (s više od trideset prijevoda na svjetske jezike), negirati mnogo brojnije komunističke žrtve, znači biti nepošten, neuvjerljiv i licemjeran pri žaljenju bilo kojih žrtava. Crveni holokaust pobio je tolike milijune duša…U Kini, u Sovjetskom Savezu, na Kubi, u Africi, u Afganistanu, u Sjevernoj Koreji, u Kambođi, u Istočnoj Europi, u Mongoliji, u Vijetnamu, u Latinskoj Americi… po svim kontinentima, a crveni holokaust jaše i dalje…
Ni Stéphan Courtois ni Rudolph Joseph Rummel, ni danas nisu navedeni u Hrvatskoj enciklopediji!
Vrijednosti koje su sastavni dio europskog načina života jesu: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i ljudska prava! Hrvatska se obvezala primijeniti i poštivati cjelokupni zakonodavni i pravni sustav Unije, koji uključuje i primjenu europskih normi o pravu i zaštitu žrtava totalitarnih sustava u Republici Hrvatskoj. Hrvatski zastupnici u EU trebaju progovoriti o tome kako je Hrvatska još uvijek „država slučaj“ jer nikad nije kaznila nijedan od brojnih komunističkih zločina, i jer ne poštuje rezolucije i preporuke Europskog parlamenta o nužnosti osude komunističkih zločina.
Iako je Hrvatska s još osam država u kolovozu 2017., u Talinu potpisala izjavu za pokretanje istrage komunističkih zločina, do danas nije nikoga osudila! https://www.geopolitika.news/vijesti/hrvatska-s-jos-8-zemalja-u-talinu-potpisala-izjavu-za-pokretanje-istrage-komunistickih-zlocina-grcka-protiv/
Od svih bivših komunističkih zemalja u EU, jedino Hrvatska (uz Sloveniju, gdje je stanje slično), nije potpisala Izjavu o 75 godina od kraja 2. svjetskog rata, koju su potpisale: Bugarska, Rumunjska, Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija, zajedno s Državnim tajništvom SAD! U izjavi se iznosi istina da je 8. svibnja1945., za mnoge narode značio slobodu padom nacizma, ali za brojne druge (među kojima je i hrvatski narod), novi teror, diktaturu i ropstvo! (https://narod.hr/eu-svijet/svijet/devet-drzava-eu-medu-kojima-nije-hrvatska-za-nas-8-5-nije-dan-oslobodenja-vec-zamjena-jednog-totalitarizma-s-drugim)
Imena diktatora kao Mao Ce Tung, Josif Visarionovič Staljin, Enver Hoxha, Nicolae Ceausescu, Erih Honecker, Janos Kadar i druga su ona od kojih se i danas „ledi krv u žilama“. U tu skupinu svakako spada i Josip Broz Tito. On je bio na čelu Komunističke Partije, koja je uvela diktaturu i brutalni teror u Jugoslaviji.
Nakon završetka 2. svjetskog rata, u Jugoslaviji je ubijeno više stotina tisuća ljudi, otvoreni koncentracijski logori, oteta imovina, zabranjena sloboda govora, uveden do tada neviđeni teror i zabranjeno bilo kakvo političko djelovanje svima (osim „njima“), te stvoren jedan najvećih kultova ličnosti na svijetu.
Hrvatska je jedna od rijetkih država bivšeg komunističkog bloka koja nije provela lustraciju, koja je osobito temeljito provedena u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj i (Istočnoj) Njemačkoj, danas najuspješnijim tranzicijskim državama.
U Hrvatskoj se i danas slave i promiču u javnosti simboli totalitarnog komunističkog sustava, zajedno s desetim mega zločincem 20. stoljeća i to prkosno i nametljivo. To im omogućava demokracija, iako svi znamo da je to negacija demokracije. Tu svakako spadaju i razni nadnevci „oslobođenja“, s tisućama likvidiranih bez ikakvog suda, poput nadnevka „oslobođenja“ Zagreba (gdje su komunisti ubili više od 5 tisuća samo ranjenika i bolesnika zagrebačkih bolnica, uz brojne druge) (http://hkv.hr/domovini/domovinski-rat/38456-m-biocic-etika-lijecnika-s-crvenom-zvijezdom-kokardom-i-sahovnicom.html), Dubrovnika (gdje je likvidirana gotovo sva intelektualna elita) (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/44505-m-biocic-udruga-vedra-i-izdaje.html), Splita (gdje se samo na Lovrincu nalaze tri masovne grobnice s desetak tisuća likvidiranih bez suda) i drugih gradova i mjesta… „kud je narodna vojska prošla, nije rasla trava“.. https://hu-benedikt.hr/2016/12/komunisticki-zlocini-na-lovrincu-u-splitu-tri-masovna-grobista-s-oko-10-000-pobijenih-hrvata/; https://hrvatskonebo.org/2020/06/05/prof-dr-sc-mihovil-biocic-pismo-nasim-antifasistima/) Nažalost, današnja hrvatska vlast i najveći dio oporbe ništo ne čine da bi u život provele europske Rezolucije i Deklaracije. Lijepo im je ovako, inače bi morali lustrirati i veliki dio svojih ljudi. Da bi se ovaj, danas podijeljeni narod međusobno pomirio, potrebno bi bilo (a i obveza je) provesti što traže od nas navedeni dokumenti, uz ostalo: jasno i principijelno preispitati zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, da se uvedu administrativne mjere, kao što su zakoni o lustraciji i dekomunizaciji, međunarodno istraživanje i rasprava o zločinima što su ih počinili nedemokratski režimi, upozna široka javnost koja je vrlo je slabo svjesna zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi, izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja komunističkih zločina te ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja u cilju utvrđivanja i objektivne provjere onoga što se dogodilo.
Rezolucijom Europskog Parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od (2009.) se upozorava da nijedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol tumačenja povijesti, otkrivanje i prosudbu svih zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi, a sve to u cilju pomirbe koju je moguće postići priznanjem odgovornosti za počinjene zločine i traženjem oprosta! To je posebno važno za hrvatski narod, koji je podijeljen zbog utjecaja tuđih totalitarnih sustava, a tek nas je Domovinski obrambeni i oslobodilački rat ujedinio, u krvavoj obrani vlastitih života, obitelji, doma i Domovine.
Totalitarni nacistički i fašistički sustav je temeljito istražen, opisan, često sa znatno uvećanim brojem njihovih žrtava, dok žrtve komunističkog sustava su sustavno prešučivane, zatajeme i negirane te danas malo poznate u široj javnosti. Zaboravlja se da je prešučivanje zločina kazneno je djelo i da ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006. Primjer je genocid nad Hrvatima pod zajedničkim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.
Hrvatski povjesnik prof. dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je „88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH“, a Židov i humanist, bivši komunist dr. Slobodan Lang kaže: „Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…“
Matko Marušić, uz ostalo piše: „… nađene su planine kostiju ljudi koje su komunisti pobili na najstrašnije načine i taj se nalaz ne može negirati. Zato ga se ignorira i na sve načine usporava dovršenje istraživanja, identifikacije grobišta i žrtava i njihovo primjereno obilježavanje i dolično žalovanje“ (Priručnik za hrvatsku politiku. Zagreb: Medicinska naklada 2023.).
U Sloveniji je Ustavni sud donio Odluku broj UI-109/10 od 3. listopada 2011., u kojoj je istaknuto da ime „Tito“ ne simbolizira oslobođenje područja današnje države Slovenije od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, već totalitaristički režim, karakteriziran grubim kršenjem ljudskih prava i temeljnih sloboda (…) moglo bi se shvatiti kao podrška ne samo njemu kao povijesnoj ličnosti ili njegovoj osobi, već kao potpora cijelom povijesnom razdoblju njegove vladavine i toj vladavini kao takvoj“.
Na posljetku, držim da gradonačelnik Splita g. Puljak, kao europski intelektualac, poklonik europskih vrijednosti, razumije i uviđa besmislenost upisa dana tzv. oslobođenja Splita na štandarac, jer Split, kao ni cijela Domovina, kako vidimo tada nisu postali slobodni. Oslobodili smo ih 5. kolovoza 1995., kada je, zaslugom naših hrabrih branitelja, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, Split postao konačno hrvatski! Ni talijanski ni srpski, ni jugoslavenski!
Prva dva mjesta svjetskih megazločinaca zauzimaju tzv. antifašisti: Mao Ce Tung i Staljin, a na tek je treće mjesto Hitler, također ljevičar, predsjednik nacionalsocijalističke radničke partije i (ne)vjerni Staljinov saveznik kroz dvije, od šest godina Drugog svjetskog rata! Ne vjerujem da su ikome danas „antifašističke“ vrijednosti: ubojstva i pogubljenja, individualna i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanje, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma, prihvatljivi!
Za sve naše mrtve, koji još nemaju svoje vječito počivalište, Victor Hugo je rekao da „pravo na suzu ne zastarijeva“, dodao bih i na grob, ime i svijeću.
Poštovani g. Puljak, g. Škoriću i članovi Hrvatskog časničkog zbora Split, sve to ističe Europa! A Voltaire je davno rekao kako „Dugujemo poštovanje živima, mrtvima dugujemo samo istinu.“
Dr.sc. Mihovil Biočić
Pismo čitatelja
HOP -portal na Telegramu
