Sud EU-a: Liječnici za cjepivo odgovorni za štetu?!
Europski sud pravde donio je krajem siječnja dalekosežnu odluku. Talijanski profesor Giovanni Frajese podnio je slučaj pred Europskim sudom u rujnu 2023. godine i pozvao na ukidanje odobrenja cjepiva Covid. Krajem siječnja donesena je presuda, zapravo protiv Talijana, čija je tužba odbačena. Unatoč tome, sud je izjavio da su cijepljeni i druge osobe koje cjepljuju u načelu građanski i kazneno odgovorne. Zato što nisu bili prisiljeni izvršiti postupak.
Suprotno argumentu g. Frajesea, slijedi da odobrenja dodijeljenim spornim odlukama za predmetna cjepiva omogućuju svojim nositeljima da stavljaju ta cjepiva na tržište u svaku državu članicu da bi te odluke zahtijevale od liječnika da propisuju i primjenjuju cjepiva svojim pacijentima. U tom pogledu Sud je smatrao kako je, iako je odobravanje odobrenja preduvjet za pravo nositelja odobrenja da stave predmetna cjepiva na tržište u svakoj državi članici, ne stvara nikakvu obvezu za pacijente ili cijepljene (vidjeti, na taj način, presuda od 13. srpnja 2023, Azienda Ospedale-Universe-1,763,17C,03,176,,17C. 36 i 42.)
Liječnici su mogli odlučiti za ili protiv administracije, mogli su čak i savjetovati protiv toga. Kao rezultat toga, moguće građansku i kaznenu odgovornost medicinskog stručnjaka treba pripisati i procijeniti se u odgovarajućim pojedinačni slučaj.
U presudi se naglašava da ne postoji obveza propisivanja ili primjenjivati cjepiva iz odobrenja za marketing , liječnika. Ova sloboda je ključna: liječnik može odlučiti, najbolje na osnovu svog znanja i vjerovanja i na temelju svoje stručnosti, ne preporučiti… ili Komisija, pacijentu prepuručuje , na primjer, ako postoje sumnje u njihovu važnost ili određene kontraindikacije.
Sud pojašnjava da ta odluka ne dovodi do njihove pravne odgovornosti isključivo na temelju AMM-a, budući da im ne nameću nikakve izravne uvjete. Stoga se liječnicima u svojoj praksi daje znatan prostor za manevar, u skladu sa svojom etičkom dužnostima zaštite zdravlja svojih pacijenata.
Učinci za medicinsku odgovornost
Odlukom se pojašnjava da potencijalna odgovornost liječnika ne proizlazi iz odluka o odobrenju za marketing, već iz specifičnih okolnosti liječenja bolesnika.
Primjerice, nakon primjene cjepiva, odgovornost Frajese ili drugog liječnika ovisi o njegovom djelovanju u propisu ili primjeni cjepiva, a ne o samom postojanju cjepiva na tržištu.
Sud ustrajava da su EMA, a ne pojedinačni liječnici, odgovorni za preispitivanje sigurnosti i djelotvornosti cjepiva prije nego što budu odobreni. . Njegova je uloga ograničena na kliničku primjenu u okviru odnosa s pacijentom.
Odvjetnica Beate Bahner drugačije tumači presudu i misli da liječnici ne mogu biti odgovorni. Prave posljedice presude očite su samo ako bi se to presudilo u određenom slučaju.
PRESUDA

InfoCuria
Sudska praksa
bluegarsky (bg) španjolski (es) čeština (cs) ples (od) njemački (od) ovo je kraj (i) elizij (el) engleski (en) francuski (fr) Gaeilge (ga) hrvatski (hr) talijanski (to) latvijski jezik (lv) litvanska kalba (lt) mađarski (hu) il-Malti (mt) nizozemski (nl) poljski (pl) portugalski (pt) rimski (ro) slovenski (slovenski) slovenski (sl) švedski (fi) svenska (sv)
PRESUDA SUDA (Osmo vijeće)
30. siječnja 2025. ( * )
„Žalba – Javno zdravstvo – Lijekovi za ljudsku upotrebu – Odobrenje za stavljanje u promet – Spikevax – Comirnaty – Tužba za poništenje – Neovisnost i nepristranost sudaca EU – Nepoštivanje postupovnih pravila – Nenavođenje razloga i proturječno obrazloženje – Interes za pokretanje postupka – Procesna legitimacija – Članak 263., četvrti stavak, UFEU – Pravo na učinkovitu sudsku zaštitu”
U predmetu C‑586/23 P,
u vezi s žalbom temeljem članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesenom 25. rujna 2023.,
Giovanni Frajese, s prebivalištem u Rimu (Italija), kojeg zastupaju g. O. Milanese i g. A. Montanari, odvjetnici,
podnositelj zahtjeva,
druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupa gosp. G. Gattinara i A. Sipos, kao agenti,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (Osmo vijeće),
sastavljeno od g. N. Jääskinena, predsjednika devetog vijeća, koji djeluje kao predsjednik osmog vijeća, g. M. Gavalec (izvjestitelj) i gđa I. Ziemele, suci,
Glavni državni odvjetnik: gđa L. Medina,
službenik: g. A. Calot Escobar,
s obzirom na pisani postupak,
s obzirom na odluku donesenu, nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, da se u predmetu sudi bez zaključaka,
čini sadašnjost
1 Svojom žalbom g. Giovanni Frajese traži da se poništi nalog Općeg suda Europske unije od 27. srpnja 2023., Frajese protiv Komisije (T‑786/22, u daljnjem tekstu: nalog pod žalbom), kojim je Opći sud odbio njegovu tužbu kojom je tražio poništenje, prvo, Provedbene odluke Komisije C(2022) 7163 konačne od 3. listopada 2022. o izdavanju odobrenja za stavljanje u promet za „Spikevax – elasomeran” prema Uredbi (EZ) br. 726/2004 Europskog parlamenta i Vijeća i stavljanju izvan snage Odluke C(2021) 94 (konačna) i, drugo, Provedbene odluke Komisije C(2022) 7342 final od 10. listopada 2022. o izdavanju odobrenja za stavljanje u promet za „Spikevax – elasomeran” prema Uredbi (EZ) br. 726/2004 Europskog parlamenta i Vijeća i stavljanju izvan snage Odluke C(2021) 94 (konačna) 2022., kojom se izdaje odobrenje za stavljanje u promet lijeka za ljudsku upotrebu „Comirnaty – tozinameran, mRNA (modificirano nukleozidno) cjepivo protiv COVID-19” prema Uredbi (EZ) br. 726/2004 Europskog parlamenta i Vijeća i stavlja izvan snage Odluka C(2020) 9598 (konačna) (zajedno, „pobijane odluke”).
Pozadina spora
2 Pozadina spora navedena je kako slijedi u stavcima 2 do 7 pobijanog naloga:
„2, 21. prosinca 2020. i 6. siječnja 2021., Europska komisija usvojila je provedbenu odluku C (2020) 9598 Konačna i provedbena odluka C (2021.) 94 Konačno, koje je odobrila, na prijave koje je podnijela BIONTECH GMBH (INTER INDINUCAST”) i Moderni BIONS 004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. godine, postavljajući postupke zajednice za autorizaciju i nadzor ljekovitih proizvoda za ljudsku i veterinarsku upotrebu i uspostavljanje europske agencije za lijekove (OJ 2004 l 136, str. 1), izmijenjena u propisu (EU) 2019/5 Europskog parlamenta i Vijeća za 21. prosinca 2018. (SL 2019, L 4, str. 24), uvjetna odobrenja za stavljanje u promet (u daljnjem tekstu „MA“) za lijek „Comirnaty – tozinameran, mRNA (nukleozidom modificirano) cjepivo protiv COVID-19” i lijek „Spikevax, elasomeran” (u daljnjem tekstu, zajedno, „predmetna cjepiva”).
3 Nakon mišljenja Odbora za lijekove za ljudsku upotrebu Europske agencije za lijekove (EMA) i uz napomenu u uvodnoj izjavi 2 da su ispunjene posebne obveze kojima podliježu uvjetna odobrenja za stavljanje u promet dotičnih cjepiva, [osporavane] odluke stavile su izvan snage i zamijenile Provedbenu odluku C(2020) 9598 konačnu i Provedbenu odluku C(2021) 94 konačni.
4. U skladu s člankom 1. [ pobijanih] odluka, dopuštenje za dopuštenje iz članka 3. Uredbe br. 726/2004 koje ne podliježe posebnim obvezama dodjeljuje se predmetnim cjepivima, čija su svojstva sažeta u Prilogu I. [pobijanim] odlukama.
5 Prema članku 2. [pobijanih] odluka, odobrenja za stavljanje u promet dodijeljena predmetnim cjepivima i dalje podliježu ispunjavanju uvjeta, posebno onih koji se odnose na proizvodnju i uvoz, kontrolu i isporuku, navedenih u Prilogu II. [pobijanim] odlukama.
6 Prema članku 4. [pobijanih] odluka, odobrenja za stavljanje predmetnih cjepiva u promet izdana su pet godina od obavijesti o tim odlukama.
7 Prema članku 6. [osporavanih] odluka, Moderna i BioNTech su adresati tih odluka. »
Postupak pred sudom i pobijani nalog
3 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. prosinca 2022. g. Frajese podnio je tužbu na temelju članka 263. UFEU-a tražeći poništenje pobijanih odluka.
4 Zasebnim dokumentom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. ožujka 2023. Komisija je podnijela prigovor nedopuštenosti, tvrdeći da g. Frajese nije imao nikakav interes za pokretanje postupka u pogledu spornih odluka i, štoviše, nije imao locus standi.
5 Pobijanim nalogom Sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu zbog nedostatka legitimacije g. Frajesea za pokretanje postupka i nepostojanja locus standi.
Podnesci stranaka pred sudom
6 Svojom žalbom g. Frajese traži od Suda:
– uvažiti žalbu u cijelosti;
– poništiti osporeni nalog;
– u svakom slučaju poništiti točku izreke koja se odnosi na troškovnik i
– dopustiti žalbu u prvom stupnju.
7. Komisija traži od Suda da odbije žalbu i naloži g. Frajeseu da plati troškove.
Na žalbu
8 U prilog svojoj žalbi g. Frajese navodi četiri žalbena razloga, prvo, povredu članka 254. UFEU-a, članaka 2. do 18. Statuta Suda Europske unije, članka 16. Poslovnika Općeg suda i članka 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (dalje u tekstu: Povelja); drugo, povredu članka 81. stavaka 1. i 3. Poslovnika Općeg suda, u vezi s njegovim člankom 61. stavkom 1. i člankom 62., kao treće, nenavođenje razloga i kontradiktornih razloga i pogrešaka u primjeni prava pri utvrđivanju da nije imao pravni interes za pokretanje postupka i da nije imao locus standi, što je posljedica povrede četvrtog stavka članka 263. UFEU-a; četvrto, povreda prava na učinkovitu sudsku zaštitu.
Na prvom terenu
Argumenti stranaka
9 Svojim prvim žalbenim razlogom g. Frajese osporava valjanost pobijanog naloga u smislu da je sudac izvjestitelj u predmetu koji je doveo do tog naloga, između 1996. i 2019., obnašao različite funkcije unutar Komisije. Tvrdi da su neovisnost i nepristranost Međunarodnog suda kompromitirane dugom sučevom karijerom u toj instituciji i izgledima da on nastavi tu karijeru u toj instituciji nakon završetka svog sudačkog mandata.
10 Pozivajući se na članak 254. UFEU-a, članke 2., 4. i 18. Statuta Suda Europske unije, članak 16. Poslovnika Općeg suda i članak 47. Povelje, g. Frajese ističe da članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., predviđa pravo na saslušanje neovisan i nepristran sud temelj je poštenog suđenja. Naglašava da se, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pri ocjeni neovisnosti suda računa i vanjski izgled, s obzirom na važnost očuvanja povjerenja građana u demokratsko društvo i nepristranost sudova, te da se, kako bi se utvrdilo postoji li opravdana sumnja u neovisnost ili nepristranost suca, mora voditi računa, posebice, o stajalištu dotične osobe, ispitivanjem je li njegova ili njezina strepnja su opravdana. Dakle, neovisnost suca bila bi narušena i kada se na suca utječe u praksi i kada bi se na njega moglo utjecati in abstracto, jer bi sumnja sama po sebi mogla poljuljati povjerenje građana.
11 Komisija zaključuje da ovaj prigovor treba odbiti.
Ocjena suda
12 Važno je primijetiti da pred Sudom g. Frajese nije zatražio izuzeće suca izvjestitelja u predmetu koji je doveo do rješenja o žalbi, u skladu s prvim i četvrtim stavkom članka 18. Statuta Suda Europske unije koji se na Sud primjenjuje na temelju prvog stavka članka 47. tog Statuta. Slično tome, g. Frajese se u svojoj žalbi ne poziva ni na jednu od osnova za osporavanje predviđenih u prvom stavku članka 18. navedenog Statuta.
13 U svojim se argumentima pred Sudom g. Frajese ograničava na tvrdnju, oslanjajući se na teoriju izgleda, da duga karijera suca izvjestitelja unutar Komisije i mogućnost da on nastavi svoju karijeru u toj instituciji nakon završetka svog mandata dovode do sumnje u neovisnost i nepristranost sastava Općeg suda koji je razmatrao predmet.
14 U tom pogledu valja podsjetiti da zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći presuđivanja, spada u temeljni sadržaj prava na učinkovitu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koji su od ključne važnosti kao jamstva zaštite svih prava koja pojedinci proizlaze iz prava Unije i očuvanja vrijednosti zajedničkih državama članicama utvrđenih u članku 2. UEU-a, posebno vrijednosti vladavine prava (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i drugi , C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, stavak 49. i citirana sudska praksa).
15 Ovaj zahtjev za neovisnošću ima dva dijela. Prvi, vanjske prirode, zahtijeva da dotično tijelo obavlja svoje funkcije s potpunom autonomijom, bez podlijeganja bilo kakvoj hijerarhijskoj vezi ili podređenosti bilo kome i bez primanja naredbi ili uputa iz bilo kojeg izvora, čime je zaštićeno od vanjskih intervencija ili pritisaka koji bi mogli potkopati neovisnost prosuđivanja njegovih članova i utjecati na njihove odluke (vidi, u tom smislu, presudu od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i drugi) . s , C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, stavak 50. i citirana sudska praksa).
16 Drugi, unutarnji aspekt, čiju je usklađenost g. Frajese doveo u pitanje svojim prigovorom koji se odnosi na formiranje Općeg suda koji je donio osporavani nalog, u skladu je sa zahtjevom nepristranosti, koji ima za cilj jednaku udaljenost od stranaka u sporu i njihovih odgovarajućih interesa u odnosu na predmet spora (vidi u tom smislu presudu od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i drugi) . s , C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, stavak 51. i citirana sudska praksa).
17 Ovaj zahtjev nepristranosti pokriva dva aspekta. Prvo, navedeno tijelo mora biti subjektivno nepristrano, odnosno da nitko od njegovih članova ne smije pokazivati nikakvu pristranost ili osobnu predrasudu, pri čemu se osobna nepristranost pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Drugo, mora biti objektivno nepristran, to jest, mora ponuditi dostatna jamstva za isključivanje svake legitimne sumnje u tom pogledu (vidi, u tom smislu, presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste protiv UFEX i drugi , C-341/06 P i C-342/06 P, EU:C:2008:375, stavak 54., i nalog od 15. prosinca 2011., Altner protiv Komisije , C‑411/11 P, EU:C:2011:852, stavak 15.).
18 Međutim, s jedne strane, g. Frajese ne podupire svoju tvrdnju nikakvim dokazima u pogledu subjektivne nepristranosti. Naime, ne odnosi se ni na jednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na osobnu pristranost suca izvjestitelja u predmetu koji je donio pobijani nalog. Posebice ne navodi da je ovaj član sudskog sastava sudjelovao u donošenju osporenih odluka niti da je na bilo koji način doprinio njihovom donošenju.
19 Nadalje, g. Frajese ne iznosi nikakve dokaze koji bi doveli u pitanje objektivnu nepristranost dotičnog sastava Općeg suda i ne osporava valjanost bilo koje odredbe prava Unije namijenjene uspostavljanju jamstava za osiguranje nepristranosti tog sastava. Konkretno, on ne tvrdi da pravila koja se odnose na sastav raspravnog sastava Međunarodnog suda kojem je predmet dodijeljen ne bi bila takva da osiguravaju neutralnost tog sastava u odnosu na interese s kojima se suočava.
20 Slijedom toga, budući da g. Frajese ne iznosi nikakav pravni argument kojim bi izričito potkrijepio prvi razlog svoje žalbe, taj razlog treba odbaciti kao nedopušten (vidjeti, u tom smislu, presude od 11. rujna 2014., MasterCard i drugi protiv Komisije , C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, stavak 215., i od 16. studenog 2023., Roos and Drugi protiv Parlamenta , C‑458/22 P, EU:C:2023:871, stavak 90.).
Na drugom temelju
Argumenti stranaka
21 Svojim drugim žalbenim razlogom g. Frajese tvrdi da je Opći sud povrijedio svoj Poslovnik time što je u stavku 14. rješenja o žalbi smatrao da je Komisija podnijela prigovor nedopuštenosti u roku od dva mjeseca plus deset dana, što proizlazi iz članka 60., članka 81. stavka 1. i članka 130. stavka 1. tog Poslovnika. Tvrdi da je Sud prigovor nedopuštenosti koji je podnijela Komisija 6. ožujka 2023. trebao smatrati nedopuštenim zbog njegove kasne prirode.
22 Komisija zaključuje da ovaj prigovor treba odbiti.
Ocjena suda
23 Iz stavka 14. pobijanog naloga proizlazi da je, u skladu s drugim stavkom članka 6. Odluke Općeg suda od 11. srpnja 2018. o podnošenju i dostavi postupovnih dokumenata putem aplikacije e-Curia (SL 2018. L 240, str. 72), Komisija 20. prosinca 2023. e-poštom obaviještena o usluzi koju joj je uputila e-Curia zahtjeva koji je u prvom stupnju podnio g. Frajese. Međutim, kako utvrđuje, Komisija je zatražila pristup tom dokumentu 22. prosinca 2023., tako da se, u skladu s trećim stavkom članka 6. te odluke, tog posljednjeg datuma mora smatrati da je zahtjev prijavljen toj instituciji.
24 Slijedi da je rok od dva mjeseca i deset dana nakon dostave zahtjeva u kojem je Komisija, na temelju kombiniranih odredaba članka 60., članka 81. stavka 1. i članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, završio 4. ožujka 2023. Međutim, budući da je 4. ožujka 2023. bila subota, istek je roka odgođen u skladu s čl 58. stavak 2. tog Poslovnika, do kraja sljedećeg radnog dana, odnosno ponedjeljka 6. ožujka 2023.
25 S obzirom na to da je Komisija podnijela prigovor nedopuštenosti zahtjeva u prvom stupnju 6. ožujka 2023., g. Frajese nema pravo pozivati se na njegovu zakašnjelost.
26 U tim okolnostima, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Na trećem terenu
27 Ovo sredstvo se dijeli na tri grane. U prvom dijelu podnositelj zamjera nedostatak obrazloženja i kontradiktorno obrazloženje koje kvari pobijanu naredbu. U drugom dijelu prigovara da je Opći sud zaključio, kršeći četvrti stavak članka 263. UFEU-a, da on nema pravni interes za pokretanje postupka. U trećem dijelu, on kritizira Sud što je, kršeći tu istu odredbu, zaključio da on nije djelovao.
Na prvom ogranku trećeg tla
– Argumenti stranaka
28 Kao prvo, g. Frajese kritizira Sud što je ispitao pitanje postojanja moguće obveze cijepljenja s njegove strane, iako on nikada nije tvrdio, kako bi dokazao svoj interes za pokretanje postupka i svoju sposobnost za pokretanje postupka, da je podlijegao takvoj obvezi.
29 Kao drugo, on tvrdi da Opći sud nije ispitao njegovu tvrdnju da pobijane odluke stvaraju obvezu za sve liječnike koji provode cijepljenje da procijene lijekove stavljene na tržište, u kontekstu njihovog mogućeg propisivanja.
30 Treće, g. Frajese zamjera Općem sudu što nije obrazložio razloge zbog kojih je odbio njegovu tvrdnju, iznijetu u prvom stupnju kako bi potkrijepio njegov interes za pokretanje postupka, da izbor koji liječnici cijepe u vezi s davanjem ili nedavanjem lijekova za koje je izdano odobrenje za stavljanje u promet podrazumijeva njihovu odgovornost i njihov izravni interes da ti lijekovi nemaju ozbiljne posljedice za pacijente kojima su dani istered. Tvrdi da je objasnio pred Sudom, a da Sud nije dao nikakve posebne razloge u tom pogledu, da je stoga njegova odgovornost, kao liječnika koji provodi cijepljenje, određene profesije, izravna posljedica pobijanih odluka i jednostavne dostupnosti tih lijekova na području Unije.
31 Četvrto, g. Frajese tvrdi da je obrazloženje pobijanog naloga kontradiktorno u smislu da je Opći sud u stavku 22. istog utvrdio da pobijane odluke zabranjuju državama članicama da se protive stavljanju predmetnih cjepiva na tržište Unije i da te odluke ne stvaraju nikakvu obvezu za liječnike da propisuju i daju ta cjepiva svojim pacijentima.
32 Komisija zaključuje da prvi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.
– Ocjena suda
33 Kao prvo, što se tiče tvrdnje g. Frajesea da, suprotno onome što je vidljivo iz stavka 23. pobijanog naloga, on nikada nije tvrdio da podliježe obvezi cijepljenja, taj se prigovor mora odbaciti kao nedjelotvoran, budući da bi se, čak i da je ta tvrdnja dokazana, Opći sud ograničio na tu točku pobijanog naloga na odbacivanje argumenta koji nije bio iznijet.
34 Drugo, u dijelu u kojem g. Frajese kritizira Sud prvog stupnja što nije ispitao njegovu tvrdnju da pobijane odluke stvaraju obvezu za sve liječnike koji provode cijepljenje da procijene lijekove stavljene na tržište, u kontekstu njihovog mogućeg propisivanja, mora se zaključiti da se i ovaj prigovor mora odbaciti. Doista, u stavku 24. pobijanog naloga, Opći sud opravdao je nepostojanje obvezujućih pravnih učinaka u odnosu na liječnike koji cijepe na dovoljno jasan način, budući da je naveo da „nijedna odredba [osporavanih] odluka i njihovih dodataka ne dodjeljuje liječnicima koji su spremni davati dotična cjepiva odgovornost ili čak obvezu da provedu provjeru njihove sigurnosti i učinkovitosti”, dodajući da „provjera”. sigurnosti i učinkovitosti lijekova provodi EMA, na čijem se mišljenju temelje [sporne] odluke u ovom predmetu”.
35 Treće, važno je podsjetiti da, u skladu s dosljednom sudskom praksom, obveza navođenja obrazloženja koja je na snazi Suda ne zahtijeva od njega da pruži prikaz koji slijedi, iscrpno i jedan po jedan, sve argumente koje su iznijele stranke u sporu. Razlozi Suda stoga mogu biti implicitni, pod uvjetom da dotičnim osobama omogućuju da saznaju razloge za odluku Suda i da Sud ima dovoljno informacija za provođenje svoje kontrole. Nadalje, obveza navođenja razloga predstavlja značajnu formalnost koja se mora razlikovati od pitanja utemeljenosti obrazloženja, pri čemu se potonje odnosi na materijalnu zakonitost predmetnog akta (presuda od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema protiv Komisije , C‑847/19 P, EU:C:2021:343, stavci 61. i 62 citirana sudska praksa).
36 Međutim, u stavku 25. pobijanog naloga, Sud je prije svega primijetio da su pobijane odluke upućene isključivo proizvođačima dotičnih cjepiva i da ne uspostavljaju obveze fizičkih osoba. Potom je, u ovom trenutku, Sud naznačio da te odluke ne mogu dovesti do moguće građanske ili čak kaznene odgovornosti g. Frajesea prema njegovim pacijentima, jer preuzimanje te odgovornosti ovisi o specifičnim okolnostima koje imaju svoje podrijetlo u individualnom liječenju pacijenata i koje su neovisne o navedenim odlukama. Naposljetku, u toj je točki Sud primijetio da, u onoj mjeri u kojoj je g. Frajese sumnjao u sigurnost ili učinkovitost dotičnih cjepiva u liječenju pacijenta, on bi i dalje bio slobodan ne preporučiti ili primijeniti ta cjepiva te da se, u svakom slučaju, ne može smatrati odgovornim za to što pred sudom nije osporio odobrenja za stavljanje u promet izdana tim cjepivima.
37 Stoga je iz stavka 25. pobijanog naloga jasno da je Opći sud jasno iznio razloge zbog kojih je smatrao da pobijane odluke ni na koji način ne utječu na obveze liječnika koji su vršili cijepljenje, uključujući g. Frajesea, te da bi svaka moguća odgovornost potonjeg prema njegovim pacijentima bila neovisna o tim odlukama i o pukoj dostupnosti tih cjepiva na teritoriju Unije.
38 Ovo obrazloženje stoga jasno i nedvosmisleno otkriva obrazloženje Prvostupanjskog suda u pogledu nedostatka pravnog statusa g. Frajesea, na takav način da mu omogući da utvrdi razloge donesene odluke i omogući Sudu provedbu sudskog nadzora, bez potrebe da Prvostupanjski sud izričitije odbije argument koji je iznijela zainteresirana strana.
39 Četvrto, točka 22. pobijanog naloga ne sadrži, suprotno onome što g. Frajese tvrdi, kontradiktorno obrazloženje. Doista, napomena da se pobijanim odlukama zabranjuje državama članicama da se suprotstave stavljanju predmetnih cjepiva na tržište EU-a ni na koji način nije u suprotnosti s zaključkom da te odluke nisu stvorile nikakvu obvezu liječnika da propisuju i daju ta cjepiva svojim pacijentima.
40 Slijedom toga, prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
Na drugom ogranku trećeg tla
– Argumenti stranaka
41 Kao prvo, g. Frajese napominje da je svrha pobijanih odluka dopustiti upotrebu dotičnih cjepiva na državnom području Unije, u skladu sa zahtjevima navedenima u njima, te stoga njihovu primjenu. Prema njemu, Opći sud je stoga pogriješio u primjeni prava kada se, kako bi uskratio svoj interes za pokretanje postupka, pozvao na tvrdnju da cijepljenje ne spada u predmet tih odluka, već da o njemu mogu odlučivati nacionalna tijela, jer je ta osnova u suprotnosti s centraliziranom prirodom postupka procjene i stavljanja na tržište na razini Unije. Nadalje, prema mišljenju g. Frajesea, budući da prilozi pobijanim odlukama zahtijevaju, za davanje predmetnih cjepiva, liječnički recept, što je akt rezerviran za liječnike koji cijepe, ti će prilozi vjerojatno imati učinak u odnosu na navedene liječnike koji cijepe.
42 Drugo, g. Frajese tvrdi da odredbe Europske povelje o pravima pacijenata potvrđuju postojanje pravne, etičke i deontološke obveze liječnika koji cijepe da građanima Unije pruže sveobuhvatne informacije o vrsti liječenja, uključenim rizicima i mogućim terapijskim alternativama.
43 Treće, izravna prednost koju bi g. Frajese imao poništenjem pobijanih odluka i povlačenjem odobrenja za stavljanje predmetnih cjepiva u promet sastojala bi se u oslobađanju od obveze ocjenjivanja tih cjepiva i njegove odgovornosti u slučaju pojave štetnih događaja kod pacijenata.
44. G. Frajese zaključuje da je Sud pogriješio kad je utvrdio da on nije imao pravni interes za pokretanje postupka u vezi s pobijanim odlukama, s obzirom na njegov nedostatak konkretnog, stvarnog i trenutačnog interesa da se te odluke ponište.
45 Komisija zaključuje da drugi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.
– Ocjena suda
46 U prvom dijelu svog trećeg žalbenog razloga, g. Frajese tvrdi da je Prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo kada je zaključio da on nije dokazao svoj interes za pokretanje postupka za poništenje pobijanih odluka.
47 Prvo, treba primijetiti da, kao što je Sud prvog stupnja podsjetio u stavcima 16. i 17. pobijanog naloga, prema dosljednoj sudskoj praksi Suda, interes za pokretanje postupka predstavlja bitan i primarni uvjet svakog pravnog postupka. Tužba za poništenje koju je podnijela fizička ili pravna osoba stoga je dopuštena samo u mjeri u kojoj podnositelj zahtjeva ima interes da se osporavani akt poništi. Interes za pokretanje postupka podnositelja zahtjeva pretpostavlja da poništenje osporenog akta samo po sebi može imati pravne posljedice, da žalba stoga svojim rezultatom može pribaviti korist stranci koja ju je podnijela i da potonja može dokazati stečeni i trenutni interes za poništenje navedenog akta. Nadalje, na strani koja je podnijela zahtjev je da pruži dokaz o svom interesu za poduzimanje radnji. Posebno, potonji mora dokazati postojanje osobnog interesa za postizanje poništenja osporenog akta. Taj interes mora biti utvrđen i aktualan te se procjenjuje na dan podnošenja tužbe (vidi, u tom smislu, presudu od 17. rujna 2015., Mory i drugi protiv Komisije , C‑33/14 P, EU:C:2015:609, stavke 55. do 58. i citiranu sudsku praksu).
48 Opći sud je s pravom ispitao, u stavcima 21. do 24. naloga koji je predmet žalbe, sadržaj i opseg pobijanih odluka, posebno uzimajući u obzir njihove adresate, Modernu i BioNTech, te postojanje odgovornosti i obveza stvorenih, prema potrebi, tim odlukama u odnosu na liječnike koji su izvršili cijepljenje, uključujući g. Frajesea, kako bi u stavcima 25., 26. i 28. tog naloga došao do zaključka da , budući da poništenje tih odluka nije moglo pružiti nikakvu prednost g. Frajeseu, on stoga nije imao interesa pokrenuti postupak u vezi s tim odlukama.
49 Suprotno onome što tvrdi g. Frajese, iz činjenice da su odobrenja za stavljanje predmetnih cjepiva u promet izdana pobijanim odlukama, dopuštajući nositeljima da ta cjepiva stave na tržište u svakoj državi članici, ne proizlazi da te odluke obvezuju liječnike da propisuju ta cjepiva i daju ih svojim pacijentima. U tom smislu, Sud je već presudio da, iako izdavanje odobrenja za stavljanje cjepiva u promet predstavlja preduvjet za pravo njegovog nositelja da to cjepivo stavi na tržište u svakoj državi članici, to odobrenje za stavljanje u promet u načelu ne podrazumijeva nikakvu obvezu pacijenata ili liječnika koji provode cijepljenje (vidi, u tom smislu, presudu od 13. srpnja 2023., Azienda Ospedale-Università di Padova) . , C‑765/21, EU:C:2023:566, stavci 36. i 42.).
50 Isto tako, suprotno onome što tvrdi g. Frajese, iako iz dodataka pobijanim odlukama proizlazi da je liječnički recept neophodan za davanje predmetnih cjepiva, ta okolnost ne stvara izravno niti obvezu niti odgovornost za liječnika koji provodi cijepljenje.
51 G. Frajese stoga ne pruža nikakve dokaze kojima bi se moglo utvrditi da je Opći sud pogriješio u primjeni prava kada je u stavcima 22. i 23. pobijanog naloga presudio da pobijane odluke ne stvaraju nikakav teret ili obvezu za liječnike da svojim pacijentima daju dotična cjepiva i da takva obveza može naći pravni temelj samo u nacionalnom pravu dotične države članice.
52 Drugo, g. Frajese ne dokazuje kako bi poništenje pobijanih odluka dovelo u pitanje njegovu dužnost da obavijesti svoje pacijente o vrsti liječenja, uključenim rizicima i mogućim terapijskim alternativama. Doista, takva dužnost davanja informacija nije povezana sa sadržajem ovih odluka, koje ne sadrže nikakve zahtjeve u vezi s tim aspektima. G. Frajese stoga nije opravdano tvrditi da je Sud trebao uzeti u obzir navedenu dužnost davanja informacija i, čineći to, utvrditi njegov interes za pokretanje postupka.
53 Treće, prvo, g. Frajese ne dokazuje na koji način izjava u stavku 24. pobijanog naloga da „nijedna odredba [osporavanih] odluka i njihovih dodataka ne dodjeljuje liječnicima koji su spremni primijeniti dotična cjepiva odgovornost ili čak obvezu da provedu provjeru njihove sigurnosti i učinkovitosti”, kao i nalaz u istom stavku 24. da je sigurnost i djelotvornost tih cjepiva provjera koju je izdala EMA, na čijem se mišljenju te odluke temelje, netočne su. Slijedom toga, g. Frajese ne može tvrditi da je Sud trebao prihvatiti da bi ga poništenje osporenih odluka oslobodilo njegove obveze procjene navedenih cjepiva.
54 Nadalje, što se tiče njegove navodne odgovornosti u slučaju štetnih događaja kod pacijenata, g. Frajese ne objašnjava zašto je netočna tvrdnja u stavku 25. pobijanog naloga da odgovornost liječnika prema njegovim pacijentima ovisi o specifičnim okolnostima koje proizlaze iz individualnog liječenja tih pacijenata i koje su neovisne o pobijanim odlukama. G. Frajese stoga ne može tvrditi da je Sud trebao prihvatiti da bi ga poništenje tih odluka oslobodilo odgovornosti u slučaju štetnih događaja koji se dogode kod njegovih pacijenata.
55 Slijedom toga, drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
Na trećoj grani trećeg tla
– Argumenti stranaka
56 Kako bi osporio razloge pobijanog naloga koji se odnose na njegov nedostatak locus standi, g. Frajese tvrdi, prvo, da je Opći sud pogrešno smatrao da on nije ispunio dva kumulativna kriterija koja su potrebna da bi se smatralo da ga se pobijane odluke izravno tiču, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Prema zainteresiranoj strani, s obzirom na to da je postupak za opskrbu i distribuciju predmetnih cjepiva bio centraliziran na razini Unije i da pobijane odluke predstavljaju nužan i dostatan uvjet za prodaju odobrenih proizvoda na cijelom državnom području Unije, a da se od nacionalnih tijela ne traži donošenje međustandarda, Opći sud je trebao utvrditi da se te odluke izravno tiču njega.
57 Kao drugo, g. Frajese tvrdi da je Opći sud pogriješio kad je propustio priznati da on ispunjava kriterije potrebne da bi se smatralo da ga se pobijane odluke pojedinačno tiču, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Tvrdi da je Sud trebao utvrditi da je njegovo članstvo u ograničenom tijelu liječnika aktivnih u cijepljenju dovoljno da ga se pojedinačno razlikuje i da ga se mora klasificirati kao primatelja spornih odluka, čije materijalno izvršenje osigurava predlažući, dajući ili savjetujući svojim pacijentima protiv dotičnih cjepiva. U svakom slučaju, uvjet da se podnositelj zahtjeva mora pojedinačno ticati akta čije se poništenje traži bio bi zadovoljen u ovom slučaju, jer bi se pobijane odluke ticale njega zbog određenih osobina koje su njemu posebne i zbog činjeničnog stanja koje ga razlikuje od bilo koje druge osobe.
58 Treće, pozivajući se na stavak 58. presude od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori protiv Komisije, Komisija protiv Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija protiv Ferracci (C‑622/16 P do C-624/16 P, EU:C:2018:873), g. Frajese prvo navodi da kada regulatorni akt izravno utječe na pravnu situaciju fizičke ili pravne osobe bez potrebe za provedbenim mjerama, ta bi osoba riskirala da bude lišena učinkovite sudske zaštite ako ne bi imala pravni lijek pred pravosuđem EU-a kako bi osporila zakonitost tog regulatornog akta i, drugo, da je njezin postupak pred Općim sudom bio jedini pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju.
59 Komisija zaključuje da treći dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.
– Ocjena suda
60 Unatoč utvrđenju da g. Frajese nije imao procesnu legitimaciju i unatoč kumulativnoj prirodi posebnih uvjeta koji se odnose na tužiteljevu procesnu legitimaciju i njegovu procesnu legitimaciju (vidi u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Mory i drugi protiv Komisije , C‑33/14 P, EU:C:2015:609, stavak 62. i sudsku praksu citirano), Opći je sud naveo, u stavku 29. rješenja o žalbi, da smatra primjerenim ispitati postojanje procesne legitimacije g. Frajesea.
61 U tom pogledu treba podsjetiti da se locus standi fizičke ili pravne osobe, na temelju članka 263. stavka 4. UFEU-a, protiv akta čiji ona nije adresat može utvrditi u dva slučaja. S jedne strane, tužba za poništenje može se pokrenuti pod uvjetom da se taj akt odnosi na njega izravno i pojedinačno. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne sadrži provedbene mjere ako se izravno tiče nje (presuda od 17. rujna 2015., Mory i drugi protiv Komisije , C‑33/14 P, EU:C:2015:609, stavak 59. i citirana sudska praksa).
62 Iz sudske prakse je također jasno da će se zahtjev za poništenje podnijeti od strane fizičke ili pravne osobe protiv akta kojem ta osoba nije adresat, zahtjev da obvezujući pravni učinci osporene mjere moraju biti takvi da utječu na interese podnositelja zahtjeva dovodeći do jasne promjene u pravnom položaju tog podnositelja zahtjeva, vjerojatno da će se preklapati s uvjetima iz članka 263. četvrtog UFEU-a koji se odnose na legitimaciju i (vidi, u tom smislu, presudu od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka protiv Komisije , C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, stavak 38.).
63 U svjetlu ovih preliminarnih razmatranja treba ocijeniti argumente koje je g. Frajese iznio u prilog trećem dijelu svoje treće žalbene osnove.
64 Kao prvo, što se tiče ocjene Općeg suda da se pobijane odluke nisu izravno ticale podnositelja zahtjeva, treba primijetiti da je u skladu sa sudskom praksom Suda Opći sud u stavku 30. pobijanog naloga podsjetio da, kako bi se moglo smatrati da ga se mjera izravno tiče, u smislu članka 263. četvrtog UFEU-a, potrebno je da pobijana mjera izravno utječe na pravni položaj pojedinca te da ta mjera ne ostavlja nikakvu diskreciju svojim adresatima koji su odgovorni za njezinu provedbu, jer je takva provedba potpuno automatska i proizlazi samo iz pravila EU-a, bez primjene drugih međupravila (presuda od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka protiv Komisije , C-463/10 P i C-475/10 P, EU:C:2011:656, stavak 66. i citirana sudska praksa).
65 Što se tiče prvog uvjeta, u skladu sa sudskom praksom Suda, Opći sud je u stavku 31. pobijanog naloga naveo da predmetna mjera mora izravno utjecati na pravnu situaciju fizičke ili pravne osobe koja namjerava podnijeti tužbu na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a i da se takav uvjet mora ocijeniti isključivo u svjetlu pravnih učinaka mjere (presuda od 3. prosinca 2020., Région de Bru). xelles-Capitale protiv Komisije , C‑352/19 P, EU:C:2020:978, stavak 64.).
66 S tim u vezi, u stavcima 32. do 34. pobijanog naloga, Opći sud je utvrdio da pobijane odluke nemaju učinka na pravnu situaciju g. Frajesea, budući da mu ne nameću nikakvu obvezu da svojim pacijentima daje dotična cjepiva ili da vlastitim sredstvima provjeri njihovu sigurnost i učinkovitost, dodajući da, čak i ako je obveza liječnika da daju ta cjepiva postojala prema talijanskom pravu ili pravu EU-a, to ne bi bili pravni učinci koji proizlaze iz pobijanih odluka, već posljedica donošenja drugih mjera na nacionalnoj razini ili razini EU-a.
67 Što se tiče drugog uvjeta, Opći sud je u stavku 35. pobijanog naloga istaknuo da se pobijanim odlukama samo daje odobrenje za stavljanje predmetnih cjepiva u promet, a da nacionalna tijela država članica nisu adresati tih odluka, te da iz toga slijedi da potonja imaju punu diskreciju u pogledu primjerenosti zahtijevanja od liječnika da koriste te lijekove, ako je potrebno i putem prisilnih mjera.
68 Na temelju tih elemenata, u paragrafu 36. pobijanog naloga, Opći sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti koji su potrebni da bi se smatralo da se g. Frajese izravno tiče pobijanih odluka.
69 Kako bi tvrdio da je Opći sud trebao priznati da ga se pobijane odluke izravno tiču u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a, g. Frajese samo tvrdi, prvo, općenito, da je prvi uvjet koji je potreban da bi se smatralo da ga se izravno tiče ispunjen u ovom predmetu, ne dovodeći u pitanje obrazloženje Općeg suda na temelju kojeg je zaključio da te odluke ne utječu izravno na njegovu pravnu situaciju.
70 Nadalje, što se tiče drugog uvjeta koji je potreban da bi se njega smatralo izravno dotičnim, g. Frajese se uzalud poziva na nedostatak diskrecijske ovlasti nacionalnih vlasti u centraliziranom postupku nabave cjepiva, jer se pobijane odluke ne odnose na nabavu predmetnih cjepiva, već na dozvole za stavljanje u promet dodijeljene dvjema farmaceutskim tvrtkama, koje dopuštaju stavljanje tih cjepiva na tržište.
71. Slijedi da g. Frajese ne dokazuje da je Prvostupanjski sud pogriješio u primjeni prava kada je utvrdio da ga se pobijane odluke nisu izravno ticale.
72 Kao drugo, što se tiče ocjene Općeg suda da se pobijane odluke ne tiču pojedinačno podnositelja zahtjeva, treba primijetiti da zainteresirana strana ne iznosi nijedan argument koji bi mogao dokazati da su zaključci Općeg suda, izneseni u stavcima 39. i 41. naloga koji se pobija, netočni, prema kojima „[s]ama tvrdnja da je podnositelj zahtjeva dio ograničene skupine liječnika koja se bavi cijepljenjem građana nije dovoljna za pojedinca označiti ga ili razlikovati od svih stručnjaka aktivnih u sektoru zdravstva i skrbi” i „ne može se smatrati da [osporavane] odluke utječu na podnositelja zahtjeva ili njegove pacijente zbog određenih osobina koje su im specifične ili zbog činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe i, kao rezultat toga, individualizira ih na način sličan onom primatelja”.
73 Nadalje, što se tiče tvrdnje g. Frajesea da ga se treba smatrati adresatom pobijanih odluka, dovoljno je primijetiti da on ne objašnjava zašto je zaključak Općeg suda, u stavku 21. pobijanog naloga, da su Moderna i BioNTech jedini adresati tih odluka pogrešan.
74 Treće, što se tiče, prvo, argumenta g. Frajesea da potreba za osiguranjem učinkovite sudske zaštite podrazumijeva da fizička ili pravna osoba može osporiti regulatorni akt koji izravno utječe na njenu pravnu situaciju bez potrebe za provedbenim mjerama, treba napomenuti da je Opći sud u stavcima 42. do 44. pobijanog naloga presudio da se pobijane odluke ne mogu smatrati regulatornim aktima. Međutim, žalba ne sadrži nikakve dokaze koji bi objasnili kako je ovaj zaključak Suda oštećen pogrešnom primjenom prava.
75 S druge strane, što se tiče tvrdnje g. Frajesea da je tužba za poništenje podnesena u prvom stupnju bila jedino pravno sredstvo koje mu je bilo na raspolaganju, dovoljno je primijetiti da, kao što je Opći sud ispravno istaknuo u stavcima 45. i 46. rješenja o žalbi, fizičke ili pravne osobe koje ne mogu, zbog uvjeta dopuštenosti tužbe za poništenje, izravno pobijati akte Unije imaju pravo pobijati pred nacionalnim sudovima mjere koje je donio član državama u vezi s tim djelima, pozivajući se na ništavost tih akata i navodeći nacionalne sudove da upućuju pitanja Sudu radi prethodnog odlučivanja o valjanosti tih akata na temelju članka 267. UFEU-a.
76 Slijedom toga, treći dio trećeg žalbenog razloga i, prema tome, ovaj žalbeni razlog u cjelini moraju se odbiti kao neosnovani.
Na četvrtoj osnovi
Argumenti stranaka
77 Svojim četvrtim žalbenim razlogom g. Frajese tvrdi da je Opći sud u stavku 46. pobijanog naloga pogrešno zaključio da fizičke ili pravne osobe, poput njega, koje ne mogu, zbog uvjeta dopuštenosti tužbe za poništenje, izravno osporiti akte Unije, imaju pravo pred nacionalnim sudovima osporiti mjere koje su države članice donijele u vezi s tim aktima, pozivajući se na ništavost tih akata i navodeći nacionalne sudove da upute pitanja Sudu za prethodnu odluku o valjanosti tih akata na temelju članka 267. UFEU-a.
78 On tvrdi da nije moguće „navesti” nacionalne sudove da preliminarnim odlukama proslijede Sudu valjanost akata Komisije, budući da ta ovlast spada isključivo u nadležnost sudova koji vode predmet, te da stoga mogućnost koja je na raspolaganju nacionalnim sudovima da proslijede predmet Sudu nije dovoljno sredstvo za jamčenje prava na obranu građana koji trpe štetne posljedice akata koje je donijela Komisija.
79 Dakle, prema g. Frajeseu, budući da je tužba predviđena člankom 263. UFEU-a bila jedino sredstvo koje je mogao upotrijebiti, Opći sud ga je, odbacivši njegovu tužbu kao nedopuštenu, lišio svake učinkovite sudske zaštite, kršeći članak 47. Povelje.
80 Komisija zaključuje da ovaj prigovor treba odbiti.
Ocjena suda
81 Prema sudskoj praksi Suda, pravo na učinkovitu sudsku zaštitu, sadržano u članku 47. Povelje, ne može dovesti do nepoštivanja uvjeta dopuštenosti tužbe za poništenje izričito predviđenih u četvrtom stavku članka 263. UFEU-a (vidi, u tom smislu, presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i drugi protiv Parlamenta i Vijeća , C. ‑583/11 P, EU:C:2013:625, stavci 97. i 98. i citirana sudska praksa).
82 Prema tome, g. Frajese nije opravdano tvrditi da je Sud, nakon što je utvrdio da u ovom predmetu nisu ispunjeni uvjeti dopuštenosti njegove tužbe za poništenje, ipak trebao odlučiti o meritumu te tužbe na temelju članka 47. Povelje.
83 Što se tiče argumentacije da gospodin Frajese nije u stanju prisiliti Nacionalnog suda da navede pitanje na preliminarnoj presudi, treba podsjetiti da je sud utvrdio da je presuda o valjanosti, na isti način, akcija ili podnese o tome da je utemeljeno na eU -ovima, gdje je, gdje je, gdje, gdje, gdje, gdje, gdje, gdje je, gdje je, gdje je, gdje je, gdje je, gdje, gdje je, gdje je, gdje je, gdje je, gdje je, gdje, gdje, gdje je, gdje je, gdje je, gdje, gdje, gdje je, gdje,, na osnovu toga,, na osnovu legalnosti AS -a, koji se nalazi u osnovama AS -a, a, koji je preispitao Osnova o eu i, Slučaj može biti, utemeljen na vlastitom prijedlogu, on mora ostati postupak i uputiti su sudu zbog preliminarne presude o valjanosti, budući da je samo potonji nadležan za čin EU nevaljanim (vidi, presuda od 3. listopada 2013., Inuit TapIit i drugima, kanatama i V. 1, 95. i 96. kao i citiranu sudsku praksu).
84 U tom pogledu treba dodati, kao što čini Komisija, da iz sustava uspostavljenog člankom 267. UFEU-a, čitanog u svjetlu drugog stavka članka 47. Povelje, proizlazi da, ako nacionalni sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka prema domaćem pravu smatra da je oslobođen obveze da predmet uputi Sudu na prethodnu odluku, kako je predviđeno u trećem stavku članka 267. UFEU-a, razlozi za to njegova odluka mora pokazati ili da postavljeno pitanje prava EU-a nije relevantno za ishod spora ili da se tumačenje relevantne odredbe prava EU-a temelji na sudskoj praksi Suda ili, u nedostatku takve sudske prakse, da je tumačenje prava EU-a nametnuto presudi nacionalnog suda u posljednjoj instanci s očitošću koja ne ostavlja mjesta za razumnu sumnju (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi , C‑561/19, EU:C:2021:799, stavak 51.). Nadalje, podnositelj zahtjeva može tražiti naknadu štete koja proizlazi iz kršenja obveze donošenja prethodne odluke pod uvjetima utvrđenim sudskom praksom i također može zatražiti pokretanje postupka zbog povrede od strane dotične države članice u vezi s kršenjem obveze upućivanja (vidi, u tom smislu, presudu od 21. prosinca 2021., Randstad Italia , C-497/ 20, EU:C:2021:1037, stavci 79. i 80. i citirana sudska praksa).
85 Posljedično, g. Frajese nije opravdano tvrditi da ga je odbacivanje njegovog zahtjeva kao nedopuštenog lišilo njegovog prava na učinkovitu sudsku zaštitu, čime je prekršen članak 47. Povelje.
86 U ovim okolnostima, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
87 Budući da nijedan od razloga ove žalbe nije prihvaćen, ona se mora u cijelosti odbaciti.
O troškovima
88 Sukladno članku 184. stavku 2. Poslovnika, ako je žalba neosnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika, neuspješnoj stranci nalaže se plaćanje troškova ako su oni zatraženi u podnescima uspješne stranke.
89 Budući da je Komisija zaključila da g. Frajesea treba osuditi, a on nije uspio u svojim tvrdnjama, potonjem se mora naložiti da snosi, uz vlastite troškove, i one koje je napravila Komisija.
Iz ovih razloga, Sud (Osmo vijeće) izjavljuje i naređuje:
1) Žalba se odbija.
2) G. Giovanni Frajese snosi, uz vlastite troškove, i troškove Europske komisije.
Izvor tpk.at
