PAR MISLI U VEZI PROSVJEDA U BEOGRADU I ŠIRE
Prvo i osnovno,bilo je to je ništa drugo nego tipični srpski politički teatar. Skup kojem nedostaje politička poruka, pobuna bez političkih ciljeva.
Ali su se eto našli i bilo ih je puno, jako puno, pa su malo bubnjali, pa su trubili, pa su gunđali protiv vlasti, svi koliko ih je bilo, od studenata, preko ultralijevih, pa zeleno-lijevih, preko liberala i demokrata političkog centra, do četnika i tzv. veterana srpskih ratova, idt.itd.
Rezultat: Vučić je još tamo, a da sad raspiše izbore opet bi ih dobio, jer zna da protiv sebe ima neusklađenu voćnu salatu sa kruškama, jabukama, grahom, šljivama, kupusom, ananansom, bananama, papričicama i narančama, čvarcima i trešnjama. Tutti-frutti. Objediniti sve to može eventualno samo neki novi vožd, odnosno neka nova mega-godzila u borbi protiv postojeće godzile na vlasti. Neznam kaj mi imamo od toga?
Osim toga, sve u Beogradu je bilo svjetlosnim godinama daleko od EU. Nijedne EU zastave, ali zato sve u domoljubnom, pardon rodoljubnom i svetosavskom duhu, od „oslobođenja Krajine“ do „Kosova kao srca Srbije“. Srbija od EU treba samo novac, lovu, a ne standarde uređenja države i njenih službi, a kamoli famozno usklađivanje vanjske politike, jer politika Srbije se već barem 150 godina usklađuje s Kremljom, a ne sa Briselom. Naravno da nam treba dobar susjed sa istoka. Ali ta „dobrota susjeda“ se neće postići tako da postanemo isti kao oni. Usput rečeno, kako to da su skoro svima u Hrvatskoj „ispod radara“ prošli masovni prosvjedi u Budimpešti, gdje ljudi žele da se sadašnji Orbanistan pretvori u europsku Mađarsku kakva je nekad bila.
——————
Drugo, mi s ove strane Dunava smo imali seriju jasnih ciljeva: osloboditi se komunizma i SFRJ, pa međunarodno priznanje, pa pobjeda u ratu, pa političke reforme i europeizacija, pa NATO i EU, pa Schengen i Euro, još fali samo OECD. Kad i to obavimo time de facto ulazimo u krug 35 najrazvijenijih nacija svijeta. Nismo bajni, ali nismo baš ni opća propast. Dakle jasni koraci.
Otac Domovine, Ante Starčević je još 1861. definirao i konačni cilj, odnosno smisao postojanja neovisne Hrvatske: “blagostanje hrvatskog naroda”. To je konačni cilj, a sve ovo su nužni i jasni koraci prema tome. Možda sporo, no ipak idemo prema boljem. I nećemo ubrzati sustav tako da sve razvalimo u seriji prosvjeda i revolucija, nego samo i jedino kvalitetnom političkom i javnom scenom, uz demokratsku raspravu i kroz demokratske procese. Bilo je tu koji put posrtanja i vrludanja, ali to je pravac koji se drži još od 1990. kad je u programima doslovno svih hrvatskih stranaka na prvim izborima bila EU i NATO.
Što da vam velim, ali ja taj cilj i takve korake prema takvom cilju ne vidim u Srbiji. Imaju oni ciljeve, ali su to Karlobag-Karlovac-Virovitica, „ujedinjenje svih srpskih zemalja“, pa Kosovo kao srce Srbije itd.
Ima doduše tamo u Srbiji ljudi koji imaju ciljeve slične nama, dakle žele europeiziranu Srbiju u miru sa susjedima, ali takvi ne čini više od 10% stanovništva kao ni davnih 1990-ih u kojima je Srbija očito beznadno zaglibila.
Naravno da bi tih 10% ljudi najradije odgrizli prste od muke (isto kao i njihovi parnjaci u Putinovoj Rusiji), jer vide da čak i Rumunjska i Hrvatska napreduju nakon ulaska u EU. Njima trebamo pomoći ali se ujedno ne zavaravati da ih je 90% a ne 10%.
Izvor Facebook profil Tonči Tadić
HOP
HOP -portal na Telegramu
