Na ovaj svijet dolazimo goli i bez ičega materijalnog, kad nam istekne vrijeme – isti takovi i odlazimo sa ovog svijeta, samo odjeveni.
Onaj put koji prolazimo između te dvije krajnosti, put života, oblikujemo sami. Trebamo biti pažljivi kojim i kakovim koracima obilježavamo taj put, kakove tragove ostavljamo za sobom.
Svaka osoba, svaki pojedinac kojeg sretnemo na svom životnom putu, obilježava nas i trasira staze naše duše, posredno ili neposredno.
Svaka osoba u životu nam je lekcija.
Kad nas netko povrijedi – učimo.
Učimo postaviti granice, ne ići protiv sebe, izboriti se za svoje mjesto pod suncem.
Ne trebamo dozvoliti da nam prijetvorni, lažljivi, zavidni, škrti, zli i pohlepni ljudi izvrnu dušu naopako.
Da, od takovih učimo da dobrota i empatija nisu slabost nego snaga.
Oprost je mir, oprost je sloboda duha.
Stoga, kad god i koliko god vas koštalo, u srcu oprostite svim nezahvalnim i zločestim ljudima. Svojim zlodjelima oblikuju sliku u našoj svijesti, kakovi ne trebamo biti. Klonite ih se.
Kad nas netko voli – razvijamo se i duhovno i umno.
Ljudi koji nas vole uče nas prihvatiti sebe u izvornom, najčistijem obliku, uče nas da su mržnja i prezir preteški tereti za nositi, uče nas da je prirodno stanje ljudskog duha – ljubav i da je kao takva vrijedna svih naših potraga.
Iz ljubavi smo rođeni, trebamo joj se kroz cio život vraćati korakom srca bez obzira što nas poneki osobni životni prizori povremeno udaljavaju od nje.
Nemojmo zbog kukavičluka svojih želja krenuti stranputicom.
Volimo, vjerujmo, činimo dobro. Zbog sebe.
I kad nas srce baci na koljena, moramo naći snage da ustanemo.
Život boli, da.
Ali život je izazov, igra, iskušenje.
Kad ga živimo kroz prizmu ljubavi sve je jednostavnije.
Život smo pozajmili od samog vremena.
Kad dođe trenutak da otputujemo sa ovog svijeta, neka to ne bude sa suzom u oku već s nadom u srcu, bez žaljenja za propuštenim prilikama, i s rukama sklopljenim na molitvu.
~Renata Janc~
HOP -portal na Telegramu
