S druge strane Jakovina, Markovina i Klasić usred Hrvatske očito preferiraju srpske “istoričare” Čubrilovića, Samardžića, Krestića (Šešeljevog osobnog povjesničarskog uzora ) i njima slične, a nije im dalek ni stran zasigurno i fočanski odvjetnik Stevan Moljević, koji je početkom XX vijeka doradio program Načertanija iz 1844. i predao Draži Mihailoviću i njegovim suradnicima za konkretnu upora bu.
Jakovina slavi zločinca i masovnog ubojicu Tita, koga su prije dvije večeri aktualni srbijanski povjesničari Čedomir Antić i Mile Bjelajac nazvali “srpskim carem.” On to svojim životnim opusom za Srbe i jest bio jer im je podario zemlju i krajeve koji im nikad nisu pripadali. Nastavio je tamo gdje je prije njega Karađorđević stao, tako da je Titov prvi asistent i policijski šef Aleksandar Ranković odmah poslije rata smišljeno naseljavao Srbe u Glini, Kostajnici i Petrinji, na zamišljenim zapadnim granicama velikosrpskog carstva.
I sve to činio je uz znanje anacionalnog Josipa Broza usred mira, ili bolje reći, samo jednog dugog primirja koje će potrajati 45 godina. Srbijanci i njihovi sateliti u Hrvatskoj tipa Markovine, Jakovine, Klasića ili političara kao što su Milanović, Josipović, Mesić, Vesna Pusić itd. neće i ne žele ništa znati o četničkim i partizanskim zločinima nad Hrvatima, a navodno se kao političari bore za hrvatske interese.
Puhovski, Zoran Pusić i Vesna Teršelič imaju centar Documenta, a s njima je i Domagoj Margetić. Zajednički imenitelj svima njima je borba za interese srbijanskog pravoslavlja, gdje god ono bilo i gdje god oni kao njegove pristaše bili. To, naravno, neće reći, ali tko god ozbiljnije analizira njihove izjave, misli i ideje, dolazi samo do takvog zaključka. Ne bi ni one Titove Jugoslavije, sve sa njegovim nasljednicima i do 1991. bilo da u toj državi nije bilo Hrvatske i Slovenije, dvije države-lokomotive koje su ekonomski vukle tu zemlju naprijed.
Bez Slovenije i Hrvatske, ostatak te Jugoslavije bio bi tek nešto iznad razine Albanije, malo gori od Grčke, a za nijansu bolji od Bugarske ili Rumunjske. Ta zemlja je pola stoljeća živjela od nevraćenih inozemnih kredita koje je uzimao ludi Tito i njegovi isti ili još luđi politički nasljednici i nakon njegove smrti 1980. godine. Javni dug te zemlje u trenutku raspada iznosio je 22 milijarde dolara. Eto, tako je izgledala Titova Jugoslavija, a ona prva Karađorđorđevićeva monarhija ustrojena srbijanskom čizmom i srbijanskim kundakom isto je bila zaostala, jadna i bijedna poljoprivredna zemlja s masom nepismenih ljudi.
Ono što nabrojani srbofili u Hrvatskoj ne znaju ili ne žele znati je da je Srbija i danas leglo nepismenog, primitivnog i zaostalog svijeta, te se možemo upitati kome se i čemu ti formalni Hrvati, a istinske posrbice zapravo dive? Prema službenim podacima u Srbiji ima 1 300 000 fundamentalno nepismenih ljudi. Kao i sve drugo, Srbi i te brojke krivotvore, te ih javno prikazuju deseterostruko manje da bi prikrili vlastitu sramotu pred svijetom. Kad kažu 130 000 nepismenog naroda, to zvuči prihvatljivije, ali je netočno. Hrvatski ljevičari pojma nemaju tko su i što su Srbijanci. Da imaju bilo kakvu predodžbu o tom narodu, mnogi od njih bi preko noći progledali i promijenili mišljenje. Kad su tako jugonostalgični, što se ne upitaju kako te jugonostalgije nema tako iskazane u Srbiji jer je ona najviše profitirala u toj Jugoslaviji i razvijala se na račun Hrvatske i Slovenije od 1918 – 1991. godine. Što nitko od njih tako zadojenih jugoslavenstvom nikad nije rekao kako možda ni prva, a ni druga Jugoslavija ne bi propale kao državni projekti da je glavni grad te višenacionalne tvorevine bio Zagreb, a glavni narod u upravljanju zemljom Hrvati, a ne Srbi kao što je bilo? To je neko logično razmišljanje na tragu ideja Štrosmajera ili Ljudevita Gaja. Ali, u praksi je to bilo neizvedivo jer znamo tko su i što su bili Karađorđevići i što je nakon njih bio Josip Broz Tito, obični srpski pion, jedna figura i igračka u rukama velikosrba koji je samo nominalno bio gospodar svega, dok su u vojsci, policiji, upravi i sudstvu cijele države bili uposleni isključivo velikosrbi koje je osobno Tito imenovao. Zato ga sad srbijanski povjesničar Čedomir Antić i naziva srpskim carem, jer je Srbima zbilja dao carske povlastice u toj zemlji koju su Srbi masovno doživljavali kao proširenu Srbiju.
U ratovima od 1991 – 1999. oružjem su pokušali zadržati i obraniti povlastice
koje im je dodijelio Broz, ali nisu uspjeli.
