Cjelokupno srpsko društvo svih klasa, staleža i slojeva podupiralo je tijekom osvajačkih srbijanskih ratova ideju Velike Srbije i analogno tome Srbi danas snose kao narod kolektivnu krivnju i kolektivnu moralnu odgovornost za zločine počinjene u njihovo ime. Samo rijetke iznimke među Srbima su opovrgle ovu konstataciju, ali ti rijetki i svijetli primjeri tek su kap u moru. I među tim časnim izuzecima su pretežito ljudi koji su zbilja rođeni u Srbiji, ali svojim podrijetlom su tek polovično Srbi, ili u najvećem broju slučajeva uopće ne pripadaju srpskom narodu. Utoliko je teža situacija po čitavi srpski narod, nesposoban da se i toliko godina nakon svih ratova koje su sami inicirali, suoči sa vlastitom odgovornošću za zločine učinjene u ime srpstva i za račun države Srbije. Ono što je na svjetskoj razini napravila Njemačka u razdoblju od 1939 – 1945. godine, to isto je učinila i Srbija od 1991 – 1999. godine.Nijemci su godinama i desetljećima nakon svršetka Drugog svjetskog rata prošli kroz neophodan proces pročišćenja. Denacifikacija njemačkog društva odavno je kompletirana i danas Njemačka nije samoekonomski džin, a politički patuljak kakva je bila do rušenja Berlinskoga zida 1989. Sad je Njemačka u pravom smislu riječi i politički gorostas i praktički predvodnica Europske unije. Nijemci su imali jednoga Vilija Branta koji je znao kleknuti na koljena i zamoliti za oprost potomke žrtava nacističkih zločina. U vrijeme vladavine jednog drugog totalitarnog sustava u Češkoj se u znak političkog protesta na centralnom praškom trgu student Jan Palah spalio naočigled svih Pražana, demonstrirajući svoj revolt spram političke situacije u tadašnjoj Čehoslovačkoj. za razliku od Nijemaca i Čeha, Srbi nemaju ni Vilija Branta, niti Jana Palah, koji bi bili pandan spomenutim ljudima. Sad je 2015. godina, dvadeseta je obljetnica od kraja rata u Hrvatskoj i BiH, a šesnaest je godina proteklo od završetka rata na Kosovu, poslije čega je Srbiji u vidu kazne za zlodjela diljem bivše zemlje, međunarodna zajednica logično amputirala dio njezina teritorija i priznala neovisnost države Kosovo. Mala je i blaga Srbiji samo gubitak Kosova, jer je zahvaljujući svojim starim političkim mentorima iz sjene Rusiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji prošla puno bolje nego što je zbilja zaslužila.
Kad su u listopadu 2000. godine Srbi glasovali na izborima protiv dotadašnjega diktatora i fašiste Slobodana Miloševića, mnogi u svijetu su naivno pomislili da su se Srbi otrijeznili i da će postupno doći sebi i postati normalna i civilizirana država koja ne izaziva ratne konflikte u susjedstvu. Ali, Srbi su smjenili Miloševića samo zato što su bili ogorčeni i bijesni što im dotadašnji vođa nije ispunio velikosrpske snove i što je redom izgubio sve osvajačke ratove koje je vodio. Nisu mu nikad zamjerili što je poveo te ratove, tek su bili frustrirani što je Srbija poražena i ponižena u svim tim zavojevačkim ratnim pohodima. I svi događaji koji su uslijedili u posljednjih petanest godina to i potvrđuju. Srbijanski predsjednici i premijeri Koštunica, Đinđić, Tadić, Nikolić, Vučić, Dačić i još nekolicina njih isto tako politički bezimenih i ljudski beznačajnih, vodili su istovjetnu politiku. Ratnu prošlost su svi redom pokušavali gurati pod tepih uz stadardne izlike koje već mjesecima slušamo od aktualnih srbijanskih lidera Vučića, Dačića i napose predsjednika te države Nikolića kako “nije važna prošlost, već se treba okrenuti budućnosti i “relaksaciji” odnosa u okruženju.” O kakvoj “relaksaciji” odnosa na kojoj osobito insistira ministr vanjskih poslova Ivica Dačić, može biti riječi, ukoliko se najprije jasno ne definira kauzalna veza koja je dovela do rata, a to je opća srbijanska agresija na Hrvatsku, potom i na BiH.
Od učenika zločinaca Miloševića i Šešelja koji su sad voljom srbijanskih birača na vlasti u Srbiji ne može se nikad očekivati iskrena katarza, jer oni se u svojoj petoj deceniji života ne mogu korijenito mijenjati. Formirani su u najranijoj mladosti kao velikosrpski fanatici i to će zauvijek i ostati. Zato i čudi političko sljepilo i nevjerojatna doza lakomislenosti i lakovjernosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića ili ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić kad pokušavaju Srbima dobronamjerno sugerirati distanciranje od Šešeljevog govora mržnje i zazivanja Velike Srbije, ili Milanovićev poziv da srbijanske vlasti javno učine otklon od rehabilitacije Draže Mihailovića. Srbi su na to odglumili veliku “uvrijeđenost” jer ne mogu si dopustiti da im Hrvatska soli pamet, kako oni vele. Bivši hrvatski predsjednici Mesić i Josipović bjesomučno drobe o “ustaškoj zmiji” na oduševljenje Srba u Srbiji i svih Srba diljem svijeta. Doista, Srbija nema bolje političke glasnogovornike od takvih ljudi unutar Hrvatske. Nominalno, oni politički zastupaju interese hrvatskih građana, ali realno oni se očituju kao srbijanski portparoli. U medijima Hrvatske svake nedjelje Srbin Aleksandar Stanković vodi manirom policijskog isljednika emisiju “Nedljeljom U-DBA” u kojoj svojim izazivačkim i provokativnim nastupom ne bira načine da gledateljima sugerira svoj velikosrpski i pročetnički stav. Kako ga još nije maknuo sa ekrana HRT-a, to znači da ima sigurnu političku zaleđinu za plasiranje velikosrpske promidžbe u državnom mediju koji financiraju građani Hrvatske. Nije potrebno reći da je Stanković u Srbiji omiljeni hrvatski novinar i voditelj kome se Srbijanci bezrezervno dive.
U Srbiji koja je i u sferi medija, kao i u svim drugim oblastima daleko od europskih standarda, bilo bi nezamislivo da se u eteru pojavi jedan takav čovjek koji će vatreno braniti interese druge države i drugog naroda. Takav bi za tili čas bio po kratkom postupku uklonjen iz medija. U Hrvatskoj, zemlji žrtvi srpske ratne agresije, ima poput Stankovića nevjerojatno mnogo ljudi koji u poratnom razdoblju nastavljaju unutarnji subverzivni rat protiv države u kojoj žive i rade. Krokodilske suze nad navodnim stradavanjem Srba iz Hrvatske liju oni kojim Hrvatska nije, niti će ikada biti na srcu. Ne započinje preispitivanje ratne povijesti iz devedesetih zemlja žrtva agresije Hrvatska koja je vodila obrambeni i oslobodilački rat na svome teritoriju, nego je to dužna da najprije uradi Srbija, zemlja koja je napala Hrvatsku i učinila sijaset ratnih zločina. To hrvatski “antifašisti” ne shvaćaju ili namjerno i ne pokušavaju razumjeti. zamislimo samo što bi bilo da je hipottetički, kojim slučajem Hrvatska bila u obratnoj situaciji spram Srbije. Da je, primjerice, Hrvatska tada po receptu Srbije otkinula od Srbije dijelove teritorija gdje stoljećima žive Hrvati u Srijemu i Bačkoj, krajevima koji su u prošlosti i bili dio hrvatske države, kako bi onda postupila Srbija? Sigurno ne bi lagala svijet kao što to danas besprizorno čini, lansirajući nebulozne priče o građanskom ratu u Hrvatskoj. Da je Hrvatska imala pretenzije prema srbijanskom teritoriju, niti jedan Hrvat danas ne bi ostao živjeti u Srbiji, svi bi bili protjerani u Hrvatsku, a i ovako je dobar dio Hrvata istjeran iz Srbije i Vojvodine, iako nisu ti ljudi dali povoda Srbijancima da ih otjeraju sa ognjišta.
To je sve rezultat politike dvostrukih standarda Srbije. U ratu su činili genocid, koji je kao lider oporbe Koštunica podupirao bacajući bukete cvijeća na kolone tenkova koji su jurili prema Vukovaru 1991, Vuk Drašković organizirao paravojne postrojbe skupa sa svojim kumom Šešeljem, a Zoran Đinđić jeo pečenoga vola na Palama sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Jednom prigodom pokojni Đinđić, koga i danas Srbi smatraju neshvaćenim Srbinom i neraliziranim prosvetiteljem srbijanskoga društva, u nazočnosti Ive Sanadera i Zvonimira Lerotića u TV sučeljavanju 1994. ustvrdio je “kako je Hrvatska izgubila rat.” Bljeskovite Oluje iz 1995. brzo su ga demantirale i spustile na zemlju, kao i sve Srbe koji su kolektivno sanjali i danas još uvijek na javi sanjaju svoje nedosanjane megalomanske snove. Da su Srbi rođeni kleptomani koji vole posezati za tuđim, govori i primjer Borisa tadića. Ostat će upamćen kao čovjek koji je usred hrvatskoga Dubrovnika Hrvate ubjeđivao u svoju laž “kako je Ruđer Bošković Srbin katolik!” Isusovca Boškovića Srbi svojtaju kao i još brojne hrvatske velikane, jer svojih nemaju u izobilju, pa moraju krasti od Hrvata. Taj poremećaj Srba dobro je opisao i sam velikosrbin Dobrica Ćosić, govoreći o biti srpske laži kroz povijest kao sastavnome dijelu srpskoga nacionalnog bića. Prije njega, relaciju Srba i Hrvata još bolje je dočarao Vuk Karadžić, rodonačelnik velikosrpstva: “Idite Srbi kod Hrvata preko Drine. Hrvati ne umiju krasti i lagati, zato ćete lako sa njima izaći na kraj!” Samo taj kraj nije bio i raj za Srbe kako što su očekivali Karadžić, Ćosić i bezbroj drugih srpskih lidera u posljednjih dvije stotine godina. Hrvatska je odnijela apsolutnu vojnu i političku pobjedu nad Srbima i Srbijom i Srbima sad ostaje samo da kmeče i proklinju svoju zlu sudbinu. Tko gubi, ima pravo da se ljuti.
Dragan Ilić dopisnik iz Beograda
