U toku je tzv. završni udarac protiv Hrvatske i Hrvata – no ne treba nas previše uzrujavati, budući da je takvih udaraca bilo nebrojeno puno, samo su sada učestali nevjerojatnom žestinom i postaju upravo apsurdni . Čovjek mora biti opsjednut kukastim križevima, ustaškim gujama i ostalim utvarama – kao što je to slučaj sa našim vrijednim „antifašistima“ na čelu s Mesićem, Josipovićem i drugima koji iz iskustva najbolje znaju da „neprijatelj nikad ne spava“. Njihov neprijatelj je Hrvatska država i Hrvati kao nacija, oni jednostavno ne miruju (i ne spavaju) već dva desetljeća, pa nije ni čudo da im se već polako priviđa. Niti jedna neovlaštena osoba nije mogla prići Poljudskom travnjaku, tako da je pojavu kukastog križa na njemu (praznom od publike i navijača) moguće ubrojiti samo u prikazanja i rabote duhova od kojih spomenuti već duže vremena pate. Od silnih bdijenja i prikaza (koje im se ukazuju ako slučajno sklope oko), rastu podočnjaci i pomutnje razuma. Kladim se (mada to inače nikad ne činim) da niti ovog puta počinitelj, odnosno „duh“ neće biti pronađen niti priveden.
U istu kategoriju ugroze moram ubrojiti najnovija svjedočanstva rastuženog i zastrašenog „mrkog medvjeda“, specijalca Orse koji se još uvijek trese od šoka koji je doživio kada su ga branitelji u kolicima, dakle INVALIDI Domovinskog rata napali i gušili u crkvi sv. Marka. Moraš zaista biti lud da popušiš priču o bodybuilderu od 140kg kojemu se gaće i kaciga tresu na prizor nenaoružanih sredovječnih branitelja u kolicima koji njemu – mrgi od specijalca – rade o glavi! Istovremeno se (push it, push it, push it real hard!) guraju poruke o ljubavi i pomirenju kao svojevrsna medijska anestezija mozga – prije nego nam s ovakvim ludorijama krenu vadit živac iz zuba (otpora). Svećenici na Markovom trgu koji pružaju utočište prosvjednicima pred silom policije su problem, a ne tisuću specijalaca koji rade o glavi ostarjelim ratnim veteranima i invalidima. Netrpeljivost prema manjinama je problem u zemlji čiju vladu čini većina nacionalne manjine i to upravo srpske, pripadnika onog naroda koji je nedavno pokušao agresiju na Hrvatsku i u toj namjeri bio bijedno poražen . Nakon inauguracije predsjednice koja se usudila pozdraviti svoj narod sa „Hrvatice i Hrvati“ se daje intervju pomno odabranim novinarima o ocjeni srpskih dužnosnika o tom i takvom izboru predsjednice hrvatskog naroda u pratnji i režiji zabrinute Vesne Pusić koja sve čini da ne bi naljutila bivše četnike, a sadašnjeg premijera Vučića. Zar nije znakovito da samo jedna nacionalna manjina – a to su Srbi (čast iznimkama), uvijek i postojano imaju problem s Hrvatima u Hrvatskoj, a sve druge manjine žive u slozi s Hrvatima?
Papa posjećuje Sarajevo, ali ne i Međugorje, poziva na ljubav i oprost istovremeno pripremajući teren za vjerojatnu vatikansku odbijenicu vidilicama i Marijanskom svetištu koje posjećuju milijuni hodočasnika i vjernika iz čitavog svijeta već desetljećima. Što se to događa s Hrvatskom, kome ona smeta i zašto baš na svim područjima, od visoke politike, vjerskih pitanja, pa sve do sporta? Očito je da Hrvati nisu slučajan narod (kao što ga se usuđuje nazivati njegov vlastiti premijer), nije bilo slučajno ni nevažno njihovo poslanje kao „predziđa kršćanstva“, nije neopravdana ni njihova težnja biti svoj na svome nakon niza stoljeća slugovanja drugima, nisu nevažne pogibije i križni putovi, izdajničke vlade i sve drugo s čime se nosi ovaj ponosan i ispaćen narod. Nisu slučajna podmetanja, obmane, prijevare i krađe raznih ofucanih antifašista, živozidaša i radničkih fronti, brojnih nevladinih udruga koje niču kao gljive nakon kiše, obilato plaćeni novcem naroda dok isti grca u dugovima i neimaštini. Nije slučajno klevetanje i širenje mržnje prema Franji Tuđmanu, onome tko je uspio stvoriti tu državu, ujediniti narod koji je pod njegovim vodstvom ustao u obranu svog doma i domovine i uspio u tome. Nije konačno slučajna ni sotonizacija starog hrvatskog poziva i pozdrava „za dom spremni“ ili „Bog i Hrvati“.
Prevrijedna je ova zemlja svima, svi bi ju rado htjeli uzeti pod svoje – zato se i dan-danas ne samo posprdno, već i namjerno naziva od nekih rvacka – kao što se smišljeno već stoljećima pokušava izbrisati slovo H gdje god se stigne, u starim naseobinama Hrvata. Dokle će se na svaki mogući način glodati ova naša kifla od domovine? Kome još nismo pružili ruku u miru, koga nismo prihvatili, koliko još dugo trebamo dokazivati zlonamjernima da smo – dobronamjerni?!
Ingrid Runtić
