Svo razdoblje nakon Prvog svjetskog rata i godina prve Andrićeve mladosti, obilježeno je do kraja njegova života ljudskom i moralnom stranputicom i izdajom hrvatskih nacionalnih interesa. Iz inata što ga je Zagreb odbacio jer se nije uspio afirmirati kao vodeći pisac mlade generacije u tada oštroj konkurenciji hrvatskih pisaca u hrvatskoj metropoli, Andrić odlazi u Beograd i tu postaje tipični karijerista. Najprije, deklarirani Jugoslaven u periodu između dva svjetska rata, nakon Drugoga rata, već i teško prikriveni “Srbin katolik”, kako je pisao u nekim dokumentima da bi udovoljio srpskim poslodavcima u Beogradu i svom novom književnom patronu velikosrbinu Dobrici Ćosiću. U Beogradu Andrić postaje i članom Titove komunističke partije, što će mu dodatno kao politički podobnom piscu olakšati probijanje u karijeri. Oni politički nepoćudni nisu, dakako, bili takve sreće u to vrijeme, ali su barem sačuvali svoj ponos. Andrić je u komunizmu začas i bez problema doživio političku preobrazbu bez imalo zazora. Ne treba zaboraviti da je taj isti čovjek još prije, a i za vrijeme Drugog svjetskog rata, zvanično imao posve drugačije političke poglede. Karađorđevići su ga kao svog čovjeka velikog povjerenja, ustoličili za veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu gdje je i dočekao 1941. godinu i Hitlerov otvoreni revolt nakon beogradskih demonstracija i cijepanja već potpisanoga sporazuma o pristupanju Jugoslavije trojnome paktu. Hitler je postrojio u nazočnosti SS- ovaca svo diplomatsko osoblje veleposlanstva u Berlinu i dao im vrlo kratak rok da smjesta napuste teritorij Njemačke ili će biti tretirani kao svi ostali politički nepoćudni građani i internirani u njemačke zatvore.
PROVOKATOR OLIVER FRLJIĆ IDE STOPAMA IVE ANDRIĆA, PRIJATELJA DOBRICE ĆOSIĆA
Nedozreli i politički nepismeni kazališni redatelj Oliver Frljić očitovao se skoro intervjuom u srbijanskom dnevnom istu “Blic” u kome je otvorio svoju ranjenu, melankoličnu dušu novinarki Tatjani Nježić. S primjetnom dozom sjete požalio se u razgovoru, kako ga, eto i publika u Beogradu ne dočekuje onako kako je on zamislio i očekivao, te do njega sve češće dopiru glasovi srbijanske javnosti “kako on nemilice troši novce iz srpskoga državnog proračuna za realizaciju svojih umjetničkih projekata!” U tom grmu, dakle, leži zec.
I eto, već u startu lake odgonetke još lakše zagonetke Frljićevoga političkog flerta sa Srbijom. Nije mu bilo dostatno i poučno vlastito gorko iskustvo sa srbijanskim kulturnim zaposlenicima koji su ga grubo odbacili i praktički izviždali na sceni kazališta JDP ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), gdje je prije nekoliko godina imao neuspješnu premijeru predstave “Zoran Đinđić.” Samom fabulom toga kazališnog komada želio je kod publike potaknuti razmišljanja o uzročno posljedičnoj svezi ubojstva pronjemački orijentiranoga premijera i njegovih političkih oponenata Koštunice, Nikolića, Vučića koji su prije ili kasnije došli na vlast u Srbiji. Nije propustio u umjetničkome djelu osuditi i ulogu SPC i srpskoga svećenstva, srbijanske inteligencije i sveukupno cijeloga društva koje nije percipiralo na pravi način ulogu političkoga reformatora Srbije, koji je to ostao tek u pokušaju.
Mnogi uzvanici iz političkoga života Srbije, nazočni predstavi ustali su demonstrativno i u znak protesta daleko prije završnoga čina, uključujući i Đinđićevu udovicu Ružicu i njegovoga prvog političkog suradnika Čedomira Jovanovića koji se očito jasno prepoznao u aluzijama glumačkih dijaloga na sceni. Ni ova svojevrsna vruća šamarčina na otvorenom prostoru koju je dobio od Srba usred Beograda nije nimalo opametila Olivera Frljića. Dapače, nastavio je raditi za iste poslodavce koji su mu u startu dali do znanja što doista misle o njegovom umjetničkom stvaralaštvu, nespremni da se makar kroz scenski igrokaz na posredan način suoče sa uzrocima svoje zbilje.
Zaprepašćujuće da taj isti Oliver Frljić danas u ulozi intendanta riječkog HNK pl. Ivana Zajca ima smjelosti predlagati u najavi novu predstavu politički provokativnog i krajnje neprihvatljivoga karaktera za Hrvatsku. Riječ je o potencijalnoj izvedbi predstave “Kompleks Ristić” koju u čast srbijanskoga kazališnog redatelja Ljubiše Ristića spomenuti Frljić želi izvesti u Hrvatskoj. Mlađi naraštaji u Hrvatskoj jamačno nisu upoznati sa političkim i moralnim profilom stanovitoga Ristića.Zato, nije zgoreg kazati da je posrijedi čovjek koji je u vrijeme bivše Jugoslavije, skupa sa zagrebačkom koreografkinjom i redateljkom Nadom Kokotovićem 1977. oformio projekat K.P.G.T. ( Kazalište, pozorište, gledališče, teatar ), a koje su u startu poduprli od kulturnih djelatnika još i glumac Rade Šerbedžija iz Zagreba, te redatelj Dušan Jovanović iz Ljubljane. Prve umjetničke postavke, zaslugom Nade Kokotović imali su u Zagrebu i tako je grad Zagreb i Hrvatska, potonjem ratnom mrzitelju i progonitelju svega hrvatskog Ljubiši Ristiću omogućila egzistenciju i koru kruha koju nije uspio dobiti u Beogradu. No, Srbin rođen u Prištini čim je počeo rat 1991. brzo je i lako zaboravio tko mu je pružio 1977. šansu za afirmaciju i stvorio mu uvjete da prehranjuje vlastitu obitelj. Postao je već ratne 1993. predsjednikom JUL-a (Jugolslavenske udružene levice ), stranke pod paskom Mirjane Marković, supruge ratnog zločinca i agresora na Hrvatsku Slobodana Miloševića. I danas, devet godina nakon njegove smrti, Ristić tvrdi u srbijanskoj javnosti da je Milošević bio pošten, dobar i miroljubiv čovjek, borac za Jugoslaviju, kojega, “sirotoga i jadnoga” svijet nije razumio, nego su ga još zločesti zapadnjaci i otrovali i ubili u haškome zatvoru!? Čovjeka ovakvih nazora Frljić želi promovirati usred Rijeke u Hrvatskoj 2015. godine!? Uzgred, Ristić je i u mirnodopsko vrijeme pokazivao odlike osobe nenormalnoga ponašanja, jer je znao još tijekom izvođenja predstava na jezeru Palić namjerno otkačiti splav na kome je sniman komad, te bi isti bio otisnut od obale i glumci i publika dovođeni u veliku životnu opasnost. Ludi avanturist i egzibicionist umio je usred teatra izbaciti jednom drugom prigodom sve stolice kako bi gledatelji morali stajati iz samo njemu znanih razloga. Dodamo li tome da se nedavno u Beogradu Ljubiša Ristić pročuo i po huliganskom ispadu kad je u po bijela dana išamarao i istukao maloljetnoga dječaka koji je, tobože, dražio i uznemiravao njegove dresirane pse, grebući prstima automobilsko staklo. Razvidno je riječ o poremećenome čovjeku. Za ovaj teški izgred i prebijanje, usput rečeno i hendikepiranoga djeteta koje nosi naočale velikoga dioptrije, Ljubiša Ristić nije odgovarao ni prekršajno, niti sudski, jasno jer ima političku zaleđinu koja ga štiti od ruke pravde.
Oliver Frljić u svojim javnim istupima poručuje kako je on samo slučajni stanovnik Hrvatske i da Jugoslaven i dalje čuči u njemu. Što ga je onda kao šesnaestgodišnjaka, prognanika iz Travnika, primila baš Hrvatska i Zagreb, a ne, recimo, bošnjačko – muslimansko Sarajevo ili srbijanski Beograd, ukoliko je to Frljiću svejedno i sve isto? Nije, jer je ratne 1993. kad je sa obitelji istjeran iz Travnika, pobjegao od muslimanskoga noža pristaša njegovoga zemljaka iz Travnika, pisca i filozofa Muharema Bazdulja, danas znamenitoga Srbina islamske vjere, koji kao nastavljač misli i djela Emira Kusturice izigrava sad u Beogradu dvorsku ludu srbijanskoga režima. Kad je bio rat u Bosni, postrojbe muslimanske vojske tzv. armije BiH pod zapovjedništvom Rasima Delića, čovjeka srbijanskoga KOS-a i prije toga i sudionika vojnih akcija i napada na Hrvatsku 1991. i 1992. istjerale su sve Hrvate iz Travnika. Frljićev današnji politički istomišljenik Muharem Bazdulj, njegov vršnjak i možebitno i poznanik ili čak i prijatelj u nevelikom gradu Travniku, ni tada, ni sada nije digao glas razuma u zaštiti prognanih Hrvata iz Travnika, time i obitelji svoga nekadašnjeg sugrađanina Olivera Frljića. Svejedno, Frljiću, čovjeku bez obraza, časti i dostojanstva, to ne smeta da Bazdulja danas tretira kao svoga ideološkoga istomišljenika, premda je ovaj eksplicitno na strani onih koji su Frljićeve istjerali sa rodne grude za sva vremena, bez ikakve želje i iskrenog poziva da se prognani Hrvati vrate na svoje.
Bazdulj, čovjek koji je u Sarajevu diplomirao na Filozofskome fakultetu na odsjeku američke i engleske književnosti sve učestalije se ogleda kao politički komentator i analitičar. Bivši Frljićev sugrađanin i istomišljenik njegovih muslimanskih progonitelja iz Travnika, ne silazi sa ekrana brojnih srbijanskih televizija, posebice državne RTS. Prije dva tjedna očitovao se skandaloznom izjavom kojom je osudio uklanjanje spomen ploče takozvanim srpskim “osloboditeljima” Budve na crnogorskome primorju. Učinile su to crnogorske vlasti, želeći da uklone trag srbizacije Budve koji uklesan u kamenoj ploči datira još iz davne 1931. godine. Bazdulj je glede toga osuo, ničim izazvan i ničim pozvan da komentira srpsko – crnogorske relacije, drvlje i kamenje po Crnoj Gori, koja, eto, po njemu zaboravlja tko je “oslobodio” i spriječio da njezina obala ne padne u šake talijanske države nakon Prvog svjetskog rata!? Ni tu nije kraj opservacijama Frljićevoga prijatelja Bazdulja, te veli, da bi istu sudbinu doživjela i Dalmacija 1918. da nije bilo srpskih “dobročinitelja” i “usrećitelja!?” Ako je i od muslimanske posrbice Bazdulja, previše je.
I Frljić i Bazdulj kao rođeni Travničani, baš kao i sarajevski redatelj Emir ( danas nezvanično u Srbiji zvan i kao “Nemanja” ) Kusturica vole u svom neskrivenom srbovanju u političkom delanju reći kako idu stopama slavnoga pisca i, također, Travničanina Ive Andrića. Ni glasoviti Nobelovac, niti svi oni skupa nisu bili, niti su odraz duha i daha travničkoga podneblja koje nikad u povijesti nije imalo, niti će Travnik ikad imati bilo kakve poveznice sa Srbima i sa Srbijom. Oni su svi samo iznimke. Kad je već o Andriću riječ, vrijedi istaknuti da je on bio veliki hrvatski pisac, no svojim ljudskim i političkim opusom mali čovjek koji se zarana svrstao uz srpsku unitarističku državnu ideju. Zbog toga ga samo i Srbi danas bezobrazno i drsko svojataju kao “svog” pisca iako su mu oba roditelja bili Hrvati iz okolice Travnika. Ali, srbijanskim grabljivcima i otimačima hrvatskog kulturnog blaga, imponira njegova Nobelova nagrada i to je dodatnim razlogom srpske opsesije Andrićem. Nije naodmet kazati da se čuveni pisac Ivo Andrić ogriješio o hrvatsku domovinu, jednako kao danas njegov duhovni sljedbenik Oliver Frljić. U mladosti kao zagrebački stipendist ostao je upamćen kao propali student zagrebačkog Sveučilišta, kasnije i neuspješni student u Krakovu i u Gracu, kao i mladić koji je pokušao bezobzirno preoteti vjenčanu suprugu svoga najboljeg prijatelja u Zagrebu pisca Gustava Krkleca. Spomenuti se Krklec kao rođeni Zemunac uspio brzo i lako adaptirati zagrebačkoj sredini, a Andrić, današnji Frljićev, Bazduljev i Kusturičin idol, pokušao je obratno, cijelu jednu većinsku sredinu prilagoditi svojim uskim i sebičnim potrebama. Takav moralni pristup ne prolazi nigdje. Zato je Andrić i ostao neostvaren u Zagrebu, iako su mu tu tiskane prve tri zbirke pripovjetki, čime je i lansiran u književnu orbitu i izveden iz dotadašnje anonimnosti. Inicijalnu kapsulu u stvaralaštvu dao mu je Antun Gustav Matoš, koji ga je i uveo u krug zagrebačkih pisaca, gdje ubrzo upoznaje i Miroslava Krležu. Kasnije će Ivo Andrić održati i dojmljiv oproštajni govor Matošu u povodu komemoracije priređene nakon njegove smrti.
Andrića je Hitler jedino poštedio galame i salve osobnih uvreda, jer je od ranije znao za njegova udvorička pisma, prave panegirike koje mu je kao veleposlanik mjesecima pisao, veličajući njegove ratne pohode na Čehoslovačku, Poljsku, Francusku i ostale europske zemlje. Da bi se još vise umilio Hitleru, Andrić se u tom odsudnom trenutku poimeničnog Hitlerovog prozivanja osoblja veleposlanstva ponudio samoinicijativno da cinka svoje kolege iz veleposlanstva s kojima je godinama radio i dijelio dobro i zlo. Naravno, Andrića je bez ikakvih problema, Hitler kao osobnog prijatelja ispratio u Beograd. Tijekom Drugog svjetskog rata Ivo Andrić je sve četiri godine boravio u iznajmljenome stanu u Prizrenskoj ulici u centru grada. Stalno je bio u dosluhu i održavao vezu sa glavnim stožerom četničkih snaga u istočnoj Bosni i to glavom i bradom sa četničkim zapovjednikom generalom Dražom Mihailovićem. Bodrio je Mihailovića u svojim brojnim pismima poslatim iz Beograda da istraje sa svojim snagama u njegovoj borbi “za kralja i otadžbinu”, kako je to napadno Andrić, stara srpska ulizica isticao četničkome vođi.
Svršetkom rata Titova vlast se postarala da se iz zvanične i javnosti pristupačne dokumentacije i pisane građe, pothitno izbriše ova Andrićeva mračna i ružna prošlost, kako bi postratnim naraštajima bio lažno prikazan samo u superlativima. Ali, zaklela se zemlja raju, da se sve tajne doznaju. Tako je mnogo desetljeća kasnije, na površinu izbila ova tamna i nečasna Andrićeva prošlost koja baca apsolutno sjenu na cijeli njegov životni opus.
Tome se još može dodati i njegovo sugeriranje srpskome kralju Aleksandru Karađorđeviću, diktatoru i zločincu, da je on osobno razradio plan kolektivnoga raseljavanja bosanskih muslimana iz cijele BiH i Albanaca sa Kosova i iz Makedonije u Tursku, točnije u oblast Anadolije. Jugosrpski kralj Aleksandar Karađorđević uz veliku pozornost je razmotrio ponuđeni Andrićev koncept rješenja pitanja islamskoga pučanstva u zemlji i to izložio svome turskome kolegi Kemalu Ataturku. Kako je turski suveren iz Turske već raselio na milijune Grka i Jermena i protjerao ih u zemlje matice, stvorio se slobodan prostor u Turskoj da Albanci i bosanski muslimani zauzmu njihova mjesta i dosele kolektivno u Tursku i time zauvijek nestanu sa prostora SHS-a i potonje njene nasljednice Titove Jugoslavije. To se nije realiziralo tek pukim slučajem i spletom nepredvidivih okolnosti.
U atentatu 1934. u Marseju Vlado Černozemski, pripadnik organizacije VMRO usmrtio je zločinačkoga kralja Aleksandra i time je zauvijek ovaj plan, osmišljen u glavi Ive Andrića pao u vodu. Takav je bio životni put velikoga pisca i maloga čovjeka Ive Andrića. Njegovim stazama danas idu ljudi poput Olivera Frljića, Muharema Bazdulja i Emira Kusturice, koji je vise puta bahato izjavio: “Kad je mogao Ivo Andrić kao Hrvat i katolik da bude Srbin, mogu i ja kao bosanski musliman da budem Srbin.” I sve to ne bi bilo ništa čudno i neobično izrečeno od srbofila Kusturice da sasvim skoro pred kamerama srbijanske televizije nije izrekao jednu kontradiktornu rečenicu koja skroz ruši njegov srpski životni kredo. Kazao je da mu usprkos svemu što misli o Hrvatskoj i o Hrvatima, njegov životni uzor jedan sarajevski Hrvat i to slavni kantautor Davorin Popović. Život je nekim ljudima, ponekad, zbilja čudan roman.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
PRVI OBJAVLJUJEMO- DNEVNO.HR MOLIMO NE KRASTI