Nakon egzekucije metkom u potiljak, klanja, iscpljivanja, ponižavanja, fizičkog i psihičkog maltretiranja u poznatim i nepoznatim formama, za koje se još treba izmisliti imena, jer se prilikom čitanja opisa takvih zvjerstava čovjeku smrzava srce i staje mozak – nakon slušanja i čitanja svjedočanstava očevidaca i preživjelih potkrijepljenih slikama i snimkama, ne može se samo pokloniti žrtvama Srebrenice i odati počast. Sve je to premalo i uvijek će biti premalo i bijedno u usporedbi s onim što su tisuće i tisuće ljudskih bića, duša i tijela morala podnijeti odlazeći s ovoga svijeta u najgorim mukama namjerno nanijetim od njihovih bezdušnih i zvjerskih koljača.
Vučić, nečovjek i nacist najcrnje vrste kojemu je jedan Srbin 
vrijedan stotinu života muslimana (ili Hrvata, ili bilo ljudi bilo koje druge nacije ili vjere) ne da nema što tražiti na obljetnici genocida počinjenog u Srebrenici, ne da zaslužuje biti kamenovan zbog toga što postojano u rukavicama politički još uvijek opravdava krvničke i zločinačko-četničke stavove velikosrpskih vlasti, ne priznajući da je počinjen genocid, nego za sve to zaslužuje gorjeti u paklu beskonačno. Pusićka sa svojom uspavankom regije, i svi ostali koji gude u iste gusle govoreći o budućnosti i suradnji dok je svaka budućnost bila nesmiljeno i hladnokrvno oduzeta desecima tisuća ljudi, dok žrtve još nisu ni popisane, a kamoli zločin genocida priznat od velikosrpske četničko-kanibalske vojske i paravojnih jedinica, a u stvari divljačkih hordi krvoloka koje su pustošile po Bosni i Hercegovini, a potom i po Hrvatskoj kako im se svidjelo prije četvrt stoljeća – sve te političke nakaze koje to na bilo koji način relativiziraju ili opravdavaju danas ne bi trebale imati ni pravo govora, a još manje nazočiti ovoj crnoj obljetnici pokolja i genocida. I dok ovo pišem, ne pokreće me mržnja, već beskrajna, neutaživa tuga za ljudskim životima koji su obrisani bez traga, bačeni u rupe i jame kao otpad, bez ikakvog drugog razloga, osim onog najgoreg mogućeg –genocida. Ovo što velikosrpske i pročetničke vlasti sada rade, ovaj kurs kojim su krenuli nije put Europe, suživota i mira; on je okrenut u suprotnom smjeru: prema zločinu, primitivizmu i zlu. Neka im Bog oprosti i nađe primjerenu kaznu, jer se nikada nisu pokajali za učinjeno zlo, jer ga zastupaju, jer štoviše svojom politikom truju i osuđuju na propast svoje vlastite mlade naraštaje i vlastitu budućnost. Naša je pokora što živimo u susjedstvu tog žarišta zla. Mi, Hrvati i muslimani, koji su to zlo upoznali iz neposredne blizine, znamo da bez pokajanja nema oprosta, a još manje suradnje.
U ovom trenutku je jasno da će bol za ubijenima i svim nasilno uništenim životima, kako na Bleiburgu, tako i u Vukovaru i u Srebrenici biti iz godine u godinu sve jača, sve dok se zločin konačno ne razotkrije i ne prizna. Dok umotvorci , izvršioci i zaštitnici počinjenih zločina ne priznaju i ne pokaju se za svoja nedjela, zlo će puštati svoje pipke prema svakome od nas jednako, bez obzira koga smo od svojih bližih izgubili i u kojem ratu. No, je li moguće utjecati na nekadašnjeg agresora koji kao da se inkubirao i sad politički ponovo provocira? Nije, moguće je samo inzistirati na pravednom i čistom odnosu prema svim vrstama provokacija zla unutar vlastite države i štititi ju, nazvati provokatore pravim imenom, prepoznati ih na vrijeme i učiniti neškodljivima, pomoću mjera koje nam zakon pruža.
Pridružujem se golemoj i neutješnoj tuzi svih onih koji tuguju za žrtvama genocida počinjenog u Srebrenici prije 20 godina. Pokoj svim dušama ubijenih u ovom besprizornom genocidu u srcu moderne Europe koja ga je toliko dugo prešućivala i godinama okretala glavu od njega. Hvala Bogu da ga je na kraju, s velikim zakašnjenjem ali ipak, nedvosmisleno nazvala genocidom. To je prvi korak koji je učinjen ka izlječenju otvorenih rana Srebrenice.
Ingrid Runtić
