Za profesionalku u prostačenju Vedranu Rudan, Oluja je bila sranje od vojne akcije napravljeno da bi se Srbi bacali u bunar, Hrvatska koja se nakon Oluje rodila – čudovište, slavlje kojim obilježavamo svoju pobjedu nad srpskom agresijom – dernek, hrvatski generali – zločinci (o čijim erektiranim spolovilima ova vremešna prostakuša svejedno sanja), a Hrvatsku danas vidi kao – javnu kuću. Njene poremećene erotske fantazije i očito disfunkcionalni seksualni život ostavljaju tragove njenih bljuvotina posvuda. Ako je ta samozvana književnica još uvijek članica Hrvatskog društva pisaca onda se to društvo ne bi trebalo nazivati hrvatskim, a još manje društvom – pisaca. No, kako svaki poklopac negdje traži svoj lonac – predlažem joj Michela Houellebecqa, kao partnera u krevetu i pisanju, načinu izražavanja i općenito svjetonazoru mržnje i nihlizma kojeg oboje dijele.
Naime, dok me na internetu još zapljuskuju izmetine spomenute Rudanice, diže se novi val ludila s Dubrovačkih ljetnih igara. Radi se naravno o premijeri Elementarnih čestica koje su sudeći po napisima medija i javno dostupnim slikama, bile prave orgije nasilja, seksa i golotinje te kao takve, a ne samo zbog Houellebecqovih rasističkih, seksističkih ili antimuslimanskih stavova, u potpunosti zaslužuju trenutni otkaz njemu od kazališnih djelatnika, publike i civiliziranog svijeta uopće. No, hrvatsko Ministarstvo kulture ima razumijevanja i novaca za to skrnavljenje kazališne umjetnosti i osigurava mu iz našeg džepa oko 650 tisuća kuna, što je Nataša Petrinjak (glasnogovornica Ministarstva kulture) potvrdila još krajem svibnja, onda kada se još mislilo da se to krvoproliće razuma može otkazati i zaustaviti. Sve se odvilo pod jakim osiguranjem policije jer je predstava s pravom bila proglašena visoko rizičnom, u sigurnosnom i policijskom smislu. Oni koji su tu sramotu pokušali spriječiti nazvani su provincijalcima, jer napredni kulturnjaci rado gledaju javno muško masturbiranje i nasilje, slušaju psovke i opuštaju se uz scene seksa u kazališnoj porno-varijanti, golotinju i psihičke slomove u nedostatku glumačkog umijeća. Ivici Buljanu, redatelju koji je studirao političke znanosti, francuski jezik i komparativnu književnost u Zagrebu, te potom pisao u Poletu i Studentskom listu, a reputaciju svjetskog kazališnog redatelja stekao alternativnim putovima kao pedagog na projektima „eksperimentalnih kazališnih akademija“ i pokupio brojne nagrade na Kubi, u Slovačkoj i Sloveniji – povjerava se složen zadatak hrabro postaviti na scenu upravo scene masturbacije, seksa i nasilja. Tako to i biva kada samozvani kritičar postane – umjetnik. Mediji svemu tome tepaju govoreći o „hipijevskoj atmosferi“ na toj premijeri užasa, jer je inače šutljivi i nevidljivi ministar kulture Šipuš ovog puta razgovijetno glasno bulaznio da se u toj predstavi radi „o razumijevanju, shvaćanju, slušanju jedni drugih i naravno ljubavi“. A redateljica dramskog programa Igara Mani Gotovac ocijenila je da predstava „djeluje intelektualno i emotivno na gledalište.“
Treba li se prijeći s nasilja koje slušamo i vidimo na ovakvim predstavama na direktno nasilje i konkretno pomlatiti publiku u cilju podizanja razine emotivnog? Je li to slijedeći stadij kolektivnog ludila koje nam nameće ministarstvo kulture za naše novce, počev od pogodovanja provokatoru Frljiću (intendant riječkog HNK, zamislite!!!) s njegovim performansima svastika u sirovom mesu, kalašnjikova i oslikanih gaća te ostalog iživljavanja nad hrvatskim gledalištem? Imamo li dovoljno policije na raspolaganju koja će štititi ove provokatorske budale i komunističke slobodare od pravednog gnušanja publike? Ili je jednostavnije i jeftinije smijeniti sadašnju postavu Ministarstva kulture RH koje tako nešto promovira? Upotrebljava li se riječ kontroverzno prečesto i namjerno na krivom mjestu, umjesto riječi izopačeno kada se opisuju ovakva nedjela kazališne umjetnosti i pomoću njih politizira? Čitam da se i Radetova kći Lucija Šerbedžija proslavila u ovom kazališnom uratku – pretpostavljam da je tata Rade toliko sretan i ponosan pa možda i otkaže svoj drugi bijeg iz Hrvatske. Jer, Brijuni mu nisu dovoljni.
Da smo 91´klicali nihilizmu i propasti zapadnog svijeta, bili bi pregaženi od realnosti srbočetničkih zvjerstava i agresije i imali bi materijala u izobilju za Houellebecqove umotvorine. Francuska si može dopustiti takvu perverznu dekadenciju jer se radi o svjetski priznatoj velikoj naciji, čiji dežurni enfant terrible šokira svime osim diranja u francusko, koliko vidim. Za razliku od puno radikalnijeg Austrijanca Petera Handkea na kojeg me inače podsjetio. Bilo bi puno jednostavnije kada bi Houellebecq npr. bio Hrvat – zbog antimuslimanske spike trenutno bi ga proglasili ustašom, pa bi tako svi bili pošteđeni nepotrebne golotinje i nasilja na dubrovačkom Lovrijencu.
Ustvari, zašto slijedeći put ne pozovemo Petera Handkea da zaigra svoju igru na Dubrovačkim ljetnim igrama u kazališnom uprizorenju svog nadgrobnog govora za Slobodana Miloševića ili pak „Pravde za Srbiju“? Podsjećam da je upravo on još 1966.g. premijerno izveo svoju jednočinku Publikumsbeschimpfung (u prijevodu = vrijeđanje, tj. psovanje publike). Dakle, u svom izopačenom ludilu, Houellebecq nije čak niti – originalan. Austrijanci bi malo odahnuli od svog „kontroverznog“ pisca Handkea koji trivijalizira zločine i genocid, a mi bi bili još – tolerantniji u očima tog zahvalnog zapadnog svijeta koji je iskreno rečeno umoren i zamoren budalaštinama vlastitih „kontroverznih“ a zapravo netalentiranih i nekreativnih freakova. A Dubrovačke ljetne igre tako će postati svjetski poznato odlagalište kulturnog otpada.
Ingrid Runtić