Dok u Munchenu traje suđenje dvojici glavnih hrvatskih udbaša iz jugoslavenske epohe Zdravku Mustaču I Josipu Perkoviću, dotle njihov srbijanski udbaški kolega iz osamdesetih godina prošlog stoljeća Božidar Spasić još uvijek stoji u zavjetrini. Na poziv njemačkog suda da obvezno dostavi svoj iskaz i saznanja o ubojstvu Stjepana Đurekovića, glavni srbijanski organizator ubojstava niza hrvatskih emigranata od 1980 – 1988, samo Nijemcima šalje isprike kako je ozbiljno bolestan te nije u stanju govoriti. Čak ni video linkom nije poslao izjavu, iako je to po zakonu morao odavno učiniti. Ali, zato je spreman isposoban svakodnevno voditi vlastitu detektivsku agenciju. U knjizi “Lasica koja govori” bivši načelnik Udbe za Srbiju, nakon toga i udbaš na saveznoj razini opširno opisuje operaciju “Dunav” iz 1983. godine kada je Udba i pripremila, planirala, organizirala i izvela ubojstvo tadašnjeg direktora INE Stjepana Đurekovića. U nastavku, evo i integralnog teksta, sedmog poglavlja knjige, pod naslovom Operacija “Dunav” iz pera Božidara Spasića, gdje čitateljima hvalisavo odaje i vlastitu ulogu i svoj obol u akciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Za glavnog organizatora ubojstva Đurekovića, sam Spasić je angažirao okorjelog kriminalca i ubojicu Đorđa Božovića – Gišku, koji će već 1991. godine postati glavnim zapovjednikom paravojne postrojbe Vuka Draškovića pod imenom “Srpska garda.” Spasić pun sebe navodi da je ogranak srbijanske Udbe samovoljno djelovao upravo njegovom inicijativom i u oblastima djelovanja drugih republičkih ogranaka Udbe, dakako i hrvatskog. I u vrhu Udbe su za sve to znali, što je još jedan dokaz da je Udba bila i ostala zaštitnik velikosrpskih interesa. Evo sad i integralne verzije pisanja Božidara Spasića o ubojstvu Stjepana Đurekovića i ulomka iz knjige “Lasica koja govori”:
Operacija “Dunav”
Beograd – Munchen, ljeto 1983. godine
“Početkom osamdesetih, prvih godina nakon Titove smrti, u Jugoslaviji je vrilo kao u košnici, mada se na prvi pogled to nije moglo primijetiti. Razni bjelosvjetski špijuni gotovo nesmetano su šetali zemljom, Šiptari su počeli da divljaju i pripremaju teren za svoju nezavisnu državu, Slovenci su sve češće gledali put Austrije, a Hrvati su se zatvorili u sebe, što kod njih nikada nije bio dobar znak. Otpočinjalo je tiho, desetogodišnje raspadanje Jugoslavije. Sa njom je polako umirala i Savezna služba državne sigurnosti koju je planski uništavao sam državni vrh. Djeluje paradoksalno, ali posrtanje tajne policije, do raspada Jugoslavije jedne od najjačih obavještajnih službi u svijetu, počelo je u vrijeme njezinoga najvećeg procvata. Uslijedile su godine uspješnog obračunavanja sa albanskom, ali još vise sa ustaškom emigracijom. U tom ljutom ratu za očuvanje države uglavnom su sudjelovali srpski kadrovi, često skrivajući informacije od svojih pretpostavljenih, jer su se tih godina na čelnim pozicijama u saveznoj policiji smjenjivali isključivo Slovenci i Hrvati.Istodobno, bilo je to i vrijeme jačanja sprege kako hrvatske i albanske emigracije, tako i hrvatske emigracije sa hrvatskom političkom vrhuškom koja je drmala Jugoslavijom. Ta suradnja niti se mogla kriti, niti kontrolirati, jer državni vrh i nije imao interesa da sačuva nešto do čega mu nije ni bilo stalo – Jugoslaviju. Sastančenja na saveznoj razini postajala su sve vise ritualna okupljanja, a između njih svatko u Predsjedništvu je ispod žita završavao svoje poslove. Svi sem Srba. Raspad zemlje dočekali smo potpuno nespremni, kao da smo bili gluhi i slijepi.
Sa nagovještajima dešavanja koja su kulminirala ratom, ušli smo u 1983. godinu. Ta godina je za Saveznu službu državne sigurnosti značila prekretnicu u radu. Umjesto ostarjelog, ali dobrog ministra Franje Herljevića, za Saveznog sekretara za unutarnje poslove dolazi Stane Dolanc, a za šefa jugioslavenske tajne policije Srđan Andrejević, meni iznimno drag čovjek od koga sam mnogo naučio i kojeg sam volio gotovo kao svog oca. Stanko Čolak, moj dotadašnji načelnik, postao je specijalni savjetnik, a na njegovo mjesto došao je Ivan Lasić iz Mostara. Ja sam postavljen za glavnog inspektora za specijalna dejstva prema terorističkom dijelu emigracije. Stane Dolanc nije bio popularna osoba. Autoritativna figura, jedan od najbližih Titovih suradnika, ugledni slovenski kadar u Federaciji, na mjesto Saveznog ministra policije došao je sa funkcije člana Predsjedništva SFRJ. U Saveznom sekretarijatu nitko ga nije posebno volio. Nos su digli samo Slovenci. Obično tako i bude. Za kadrove iz republike aktualnog ministra to je pravi trenutak za napredovanje, te su u Dolančevo vrijeme njegovi sunarodnici napredovali u službi. Ostat će upamćen po švercanom dugačkom “kentu” koji mu se morao osigurati u operacijama Službe i po bahatom ponašanju. On, recimo, petkom nije išao doma zrakoplovom, kao što su radili drugi, već specijalnim vlakom, vagon salonom. U vrijeme obeda, kada bi mu servirali juhu, cijela kompozicija je morala usporiti da bi Dolanc jeo na miru. Što se poslova iz domena Službe državne sigurnosti tiče, Dolanc je najveći dio prepustio Srđanu Andrejeviću, pravom i jakom Srbinu, zaljubljeniku u nogomet. Srđan Andrejević je u godinama koje su dolazile dao ton čitavom radu Službe. Za mene je to bilo vrlo značajno, jer sam imao odriješene ruke u radu i njegovo potpuno povjerenje.
Ta 1983. godina bila je i godina kada je iz Jugoslavije u Njemačku prebjegao Stjepan Đureković, tadašnji direktor sisačke INE, najznačajnijeg petrolejskog konceerna tadašnje Jugoslavije. INA je , između ostalog, bila glavni opskrbljivač gorivom jugoslavenske armije. Đureković je godinama prije prebjega bio u tijesnim kontaktima sa njemačkom obavještajnom službom, kako i sa vrhuškom ustaške emigracije. Pobjegao je iz zemlje u trenutku kada je savezna financijska inspekcija, nakon opsežne istrage, najavila podizanje optužnice protiv Đurekovića i 18 njegovih suradnika zbog pronevjere i utaje 89 milijuna američkih dolara. Kada je, također, utvrđeno da je cijela afera povezana i sa mračnim makinacijama “pranja” novca i špijunažom, kao i da se lanac sudionika proteže sve do državnoga vrha, odnosno Josipa Vrhovca, tada člana Predsjedništva države, cijeli slučaj je poprimio i značajnu političku dimenziju. Đureković je pobjegao iz zemlje uz pomoć agenta njemačke obavještajne službe koji je godinama radio u Jugoslaviji. Uspio je izmaći hrvatskoj policiji ispred nosa, a što se moje Službe tiče, prilično dugo je bio pod prismotrom. Imali smo dokaze da radi za njemačku obavještajnu službu. Odavao im je ne samo strategijske podatke o tome gdje naša armija ima veća podzemna i druga skladišta goriva, već im je dostavljao i obavijesti od značaja za takozvanu političku špijunažu, jer je bio blizak visokim državnim krugovima iz Hrvatske Josipu Vrhovcu, Miku Špiljaku, njegovom sinu Vanji, kao i Miši Brozu, sinu Josipa Broza. Kako je Špiljak u to vrijeme bio i predsjednik Predsjedništva zemlje, ova skupina bukvalno je mogla raditi što god je htjela, te je to bilo vrijeme pljački i krađa kakve do tada naše društvo nije poznavalo.
Kontraobavještajna služba Hrvatske znala je za aktivnosti Đurekovića, ali je strogo kontrolirala i kanalizirala korisnike tih informacija. Tek kada je naša, savezna obavještajna služba otkrila da Đureković održava bliske veze sa ustaškom emigracijom, posebno sa Ivanom Jelićem u Münchenu, bilo je jasno da se neke mjere moraju poduzeti. Hrvati su namjeravali da ga uhite, ali su se premišljali zbog njegovih odnosa sa Špiljkom i mladim Brozom, bojeći se eventualnih skandala. Dok su se oni premišljali, njemački obavještajci su završili posao. Spremili su putovnicu za Đurekovića i izveli ga iz zemlje. Nekoliko mjeseci prije oca, u Njemačku je prebjegao i njegov sin Damir da bi izbjegao služenje vojnog roka. Na prvi pogled je izgledalo da je cijela stvar “legla.” Hrvatska policija se oslobodila vrućeg krumpira iz svojih ruku, a njemačka tajna policija, koju su tada vodili Klaus Kinkel i Dietrich Genscher, likovala je zbog uspješno obavljenog posla spašavanja svog važnog čovjeka. Da bi prikrili veze sa BND-om Đurekovića su odmah na granici sa Austrijom u Villachu sačekala dva njemačka agenta. U dogovoru sa Hansom Desingerom, direktorom direkcije za obavještajne poslove Austrije, smjestili su ga na nekoliko dana u izbjeglički kamp Traiskirchen pored Beča, koji je vodio Teufik Velagić. Tih nekoliko dana predaha bilo je potrebno da bi se ustaška emigracija pripremila za dolazak Đurekovića. Na graničnom prijelazu između Austrije i Njemačke Bad Raichentalu, sačekuje ga ustaški zlikovac Ivan Jelić i odvodi i svoj dom u blizini Munchena. Tu će se Đureković prvi puta sresti sa svojim sinom Damirom, a uskoro krenuti i na posao. Radit će u Jelićevoj tiskari kao urednik, a kasnije i kao pisac knjiga u kojima će veličati hrvatske nacionaliste, zalagati se za slobodnu Hrvatsku i naravno svojski pljuvati komunističku Jugoslaviju.
Ustaše, međutim, nisu prihvatile Đurekovića onako kako je njemačka tajna služba planirala. Zbog toga su, koristeći Jelićev autoritet, pokušavali protežirati Đurekovića za izbor u hrvatsku vladu u egzilu, hrvatsko narodno vijeće, na čijem čelu je bio američki agent i viđeni ustaša Mate Meštrović. CIA je prozrela igru svojih kolega iz Njemačke, nije im bio potreban tuđi špijun u Meštrovićevom okruženju, te su Meštroviću zabranili da se vidi i kontaktira sa Đurekovićem, kada je ovaj jednom prigodom došao iz New Yorka u Munchen, gdje se sastao jedino sa Ivanom Jelićem. Sva ova dešavanja mi smo budno pratili preko svojih suradnika i u velikoj tajnosti pripremali kontraudar, akciju koju smo nazvali “DUNAV” i u koju je bilo uključeno svega nekoliko osoba. Nalog za kreiranje i izvršavanje akcije dao je Stane Dolanc, tadašnji Savezni sekretar za unutarnje poslove. On je nakon dobivanja operativnih podataka o bjekstvu Đurekovića i njegovom ponašanju u Njemačkoj, eksplicitno zahtijevaona Svajetu za zaštitu ustavnog poretka da naša obavještajna služba likvidira Đurekovića. U to vrijeme predjednik Savjeta bila je Milka Planinc, a među članovima su bili Mika Špiljak, Nikola Ljubičić i sam ministar Dolanc. Vrlo brzo Stjepan Đureković je i likvidiran. Tu akciju smo izveli do perfekcije, a njemačka obavještajna i protuobavještajna služba godinama su pokušavale da uđu u bilo kakav trag koji bi ih doveo do izvršitelja. Uzalud su se trudili. Đurekovića smo im ubili tako rekoć ispred nosa.
Na sastanku operativnog stožera akcije “Dunav” dobio sam izravni nalog da kontrapropagandno, iz svih raspoloživih oružja, pripremim teren za kompromitaciju, a zatim i likvidaciju Đurekovića. Valjalo mi je krenuti sa otrcanim frazama da je on nepopravljivi komunista i ubačeni udbaški element, a onda na tako izazvanoj sumnji, trebalo je graditi uvjerljiviju i kompliciraniju priču. Otvorio sam novi dossier u sklopu moje globalne akcije “PISMO.” Operacija “Dunav” je počela da teče. U Institutu sigurnosti tiskali smo razglednicu na kojoj je centralno mjesto zauzimao spomenik koji su ustaše same sebi podigle ba Bleiburškom polju, gdje su ih Englezi svojedobno isporučili partizanima, a ovi ih pobili kao ratne zločince protiv Srba. U desnom kutu objavili smo Đurekovićevu sliku, a na poleđini razglednice narudžbu za Đurekovićeve knjige, uz napomenu da svako tko vrati razglednicu pošiljaocu ( tiskari Ivana Jelića ), dobiva popust od 20%. Razglednice smo poslali na vise od 20 000 adresa koje smo imali u arhivi. NIsmo se previše trudili sakriti da je ovo naše djelo, jer smo kanili opustiti Đurekovića, maksimalno ga eksponirati u javnosti, te smanjiti njegovu pozornost i osloboditi ga straha od likvidacije. Tako je i bilo. Iako su i on i štamparija pretrpjeli znatnu materijalnu štetu zbog popusta uz koji su prodavali knjige, Đureković je u krugu prijatelja tada rekao: “Dobro je. Neće me, očigledno, ubiti kada me zajebavaju sa razglednicama.” Jedan od onih koji su protežirali Đurekovića bio je i Jakša Kušan, urednik lista ” Nova Hrvatska.” Za nas je to bila dobra prigoda da se još neki broj ustaških novina tiska u Beogradu. Dok smo pripremali novine, stvarali smo famu oko Đurekovića, poturali mu naše ljude u ustaškim krugovima koji su ga uvjeravali da bi upravo on trebao preuzeti kormilo emigracije, slali smo i pisma sličnog sadržaja uredništvima raznih ustaških novina i vremenom stvorili dobro ozračje za objavljivanje opširnog, ali lažnog intervjua sa Đurekovićem. Taj “intervju” u našoj režiji objavljen je na punih osam stranica u beogradskom izdanju “Nove Hrvatske”. U njemu Đureković, između ostalog, prijeti da će posmijenjivati sva postojeća rukovodstva, jer je ustaška emigracija nemoćna i sterilna, a da će kad on preuzme vodstvo, Hrvatska konačno biti slobodna.
Teza koju smo proturili kroz Đurekovićeva usta nije bila nova. Takve provokacije smo već bili proturili ranije sistemom glasine od usta do usta, pripremajući time teren za objavljivanje izmišljenog intervjua. Stare ustaše su i prije tiskanja krivotvorine “Nove Hrvatske” frktale na Đurekovića, a ustaški zlikovac Ante Vukić iz Dortmunda osobno mu je poručio da “mnogo laje i da mu treba vezati brnjicu.” Naš broj “Nove Hrvatske trebalo je da se pojavi četiri dana prije izlaska originalne “Nove Hrvatske.” Redakcija ovog lista, poučena našim ranijim “radovima” oko izdavanja novina, imala je praksu da mijenja boju zaglavlja lista. Svaki broj imao je drugu boju i to im je doista bila dobra zaštita od krivotvorenja. A meni, koji sam sa ekipom danima i noćima sklapao novine, bio je nepremostiv problem saznati u kojoj će boji biti zaglavlje lista koji smo željeli preduhitriti. Uz sav trud naših suradnika na terenu, tu obavijest nisam imao, te sam odluku prepustio vlastitoj intuiciji. Odlučio sam se za zelenu boju. Tiskani tiraž od 5 000 primjeraka smjestio sam u “golf” beogradske registracije i krenuo u Dortmund. Drugi dio tiraža poslat je u London, jer su ta dva grada bili punktovi odakle je distribuirana prava “Nova Hrvatska.” Dok su beogradske novine bile na putu do svojih pretplatnika, Jakša Kušan završavao je svoj planirani broj, odlučivši da zaglavlje lista bude zeleno. I naš i njegov broj “Nove Hrvatske” nosile su broj 14.
Kada je, nakon dva tjedna kaosa u ustaškoj emigraciji, izašlo sljedeće, pravo izdanje lista “Nova Hrvatska” broj 15, njen urednik Kušan cijeli broj je posvetio našem falsifikatu koji je u ruke čitatelja stigao prije njegovih novina. ” U povijesti čovječanstva, pisao je Kušan, “samo se jednom desilo da se krivotvori original lista. To je uradio Mussolini sa jednim komunističkim novinama u Italiji.” Tvrdio je pri tome, da ima “pouzdane podatke” da je krivotvorina tiskana u beogradskom BIGZ-u, da ga je radila skupina eksperta od dvadesetak ljudi, da je tiskanje koštalo basnoslovno zbog uvoznog papira i štamparske boje koje on, inače, koristi. Pravdanja mu nisu bila ni od kakve koristi. Samo su još više podgrijala sumnju jednog dijela emigracije da je pravi tvorac krivotvorenih novina zapravo sam Kušan. Najbučniji zagovarači te ideje bili su Rudolf Arapović i dr. Ante Ciliga, neprikosnoveni autoriteti u emigraciji. U njihovu riječ i sud se bespogovorno vjerovalo. Rudolf Arapović je iz Amerike izravno optužio Kušana da je krivotvorinom vlastitih novina najavio ne samo političko, već i stvarno ubojstvo Đurekovića, a dr. Ante Ciliga, najutjecajniji ustaški analitičar, objavio je veliki članak u prestižnom emigrantskom listu “Na pragu sutrašnjice”, u kojem je između ostalog pisalo: “Meni je više puta učinjen prigovor da iznosim optužbe protiv “Nove Hrvatske” bez argumenata. Dugo vremena pripisivao sam mladosti Jakše Kušana za nelogičnosti i neutemeljenosti njegovih uređivačkih postupaka.” Navodeći čitavu povjesnicu uređivačkih promašaja lista, dr. Ciliga nastavlja dalje:” Posljednji slučaj, ali i najteži, je sudjelovanje uredništva “Nove Hrvatske” u pripremi umorstva Stjepana Đurekovića. Središnja točka tog sudjelovanja je priprema i izdavanje dvostrukog izdanja, pravih blizanaca. To su samo dvije varijante Udbinog stvarateljstva. I dalje: “Nova Hrvatska” je nesumnjivo najkrupniji Udbin pothvat i uspjeh u hrvatskoj emigraciji. Kušan je lako mogao povesti i voditi tu akciju, ali za osiguranje Udbaškog pothvata potrebna je bila i nazočnost još nekog broja udbaša u uredništvu lista… Perfektni zločin treba uvijek osigurati zločincu i perfektan izgovor. Tako su udbaši postupili i pri izradi dviju varijanti broja 14. Dok je krivotvorena varijanta novina trebala dogotoviti umorstvo Đurekovića, “prava” varijanta trebala je pružiti perfektan izgovor Kušanu i Saganiću.” ( Gvido Saganić, ustaški emigrant, engleski špijun i zamjenik urednika lista – primjedba autora Spasića).
Kompletan Ciligin tekst bio je kao naručen za nastavak akcije “DUNAV.” Tiskali smo ga u pet tisuća primjeraka i iz raznih dijelova Europe poslali ustašama diljem svijeta. Dok je trajala ova novinska afera koja je uzdrmala ustašku emigraciju kao nikada do tada, u Beogradu u dogovoru sa crnogorskom službom, srpski junak Giška dobija specijalnu zadaću da formira tim koji će izvesti fizičku likvidaciju Stjepana Đurekovića. Božović, kome ovo nije bio prvi posao dobijen od Službe, odmah shvaća da je riječ o vrlo, vrlo ozbiljnoj i povjerljivoj akciji. Za njezino izvođenje bira tada najboljeg “strijelca” u Beogradu, pri tom i čovjeka kojeg Đureković poznaje i od kojeg će, kada ga vidi “pasti u nesvijest.” Dok se Giškina ekipa pripremala, naši suradnici na terenu pratili su svaki Đurekovićev korak. Sveukupno uzevši, on je mogao biti ubijen u svakom trenutku, jer je jedan od naših suradnika svaki dan bio sa njim i mogao je posao odraditi bilo kada. Međutim, radilo se o agentu koji je za nas bio iznimno vrijedan i nismo željeli da ga, ako nešto krene naopako, žrtvujemo zbog Đurekovića. Akciju Giškine ekipe aktivirali smo u vrijeme najžešće svađe u emigraciji oko krivotvorenog intervjua u krivotvorenoj “Novoj Hrvatskoj.” Operacija je brzo završena jer je bila dobro i isplanirana. Naš agent, inače čovjek iz izravnog Đurekovićevog okruženja, po dogovoru je ostavio ključ od garaže u kojoj je Đureković provodio noći u pisanju svojih knjiga. Posve elegantno, Giškina ekipa je ušla u garažu i sačekala Đurekovićev dolazak. Kada je stigao, nije mogao vjerovati vlastitim očima. Prepoznao je čovjeka koji je držao uperen pištolj u njega. Prvo je šokiran zanijemio, a onda je počeo moliti i zapomagati, nudeći milijune maraka da bude pošteđen. Likvidiran je sa šest metaka.
Kada su ustaše otkrile što se sa Đurekovićem dogodilo i alarmirale njemačku policiju, naši momci su odavno bili u Jugoslaviji, pili viski i kupali se na Svetom Stefanu. Đureković je tako postao prošlost, a u emigraciji se počela širiti epidemija straha. Đurekovićeva smrt i sve ono što se u povodu te akcije dešavalo, ostavit će traga na aktivnosti ustaške emigracije čitav niz godina. Sukladno procjenama koje sam pravio sam ( kao što sam na početku rekao, mi nismo imali pravu službu analitike ), stotinjak ekstremnih ustaša se potpuno povuklo u ilegalu, neki su se pritajili, a najveći broj je pasivno čekao da li će se ostvariti predviđanja Anta Cilige da je Đurekovićevo ubojstvo zlokobna jerihonska truba.”
Iz svega priloženog, zorno je kako je uloga Božidara Spasića i srbijanske Udbe u mučkom i okrutnom ubojstvu Stjepana Đurekovića bila od presudnog značaja. Na potezu je sad njemački sud u Münchenu da napokon licu pravde privede i samog Božidara Spasića, unatoč njegovim izgovorima da je “bolestan” i da nije sposoban dati iskaz. Javno je lukavi lisac Spasić iz svoje dobro čuvane jazbine u Beogradu poručivao da je spreman svjedočiti u korist svojih bivših udbaških suboraca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ukoliko sud u Njemačkoj bude to tražio od njega. No, kad ga je njemački sud u Münchenu uredno i pozvao da sudu predoči svoj iskaz kao jedan od osumnjičenih, odjednom se sakrio i šuti. Hrabar je bio samo na riječima i onda kad je ovako hvalisavo veličao udbaške zločine progona i ubijanja Hrvata u inozemstvu, pri čemu je njegova uloga u pripremi, planiranju i organizaciji ubojstva bila presudna. Razvidno je kako je sad Božidar Spasić, koji ima na duši mnogo ubijenih hrvatskih emigranata, najednom obolio od amnezije. Nema vise zaleđinu Udbe za sobom, jer ga je kao tehnološki višak još početkom devedesetih srbijanska služba otpustila. Razlog je lako otkriti. Bivša država bila je u ratnom plamenu koji su zapalili upravo Spasićevi Srbijanci, te je prestala i potreba za aktiviranjem čovjeka koji je bio glavni čovjek srbijanske, ali i savezne Udbe kao glavni inspektor, zadužen za likvidaciju hrvatskih političkih emigranata. Božidar Spasić je još uvijek na slobodi i uživa status slobodnog čovjeka. Nakon čitanja ovog ulomka njegove knjige u kojoj hvalisavo govori o teškom zločinu ubojstva Stjepana Đurekovića, ne bi bilo zgorega da se njegovim slučajem pozabavi i sama država Hrvatska i da od Srbije zatraži njegovo izručenje Zagrebu, gdje bi mu se moglo suditi za niz ubojstava Hrvata u Njemačkoj, koje je on osobno organizirao, kao što je potanko i opisao u svojoj knjizi “Lasica koja govori.” Stalne srbijanske verbalne akrobacije tipa “regionalna suradnja” i slične tlapnje u slučaju Spasića bile bi na pravom ispitu i svojevrsnoj političkoj kušnji. No, kako trenutačno stvari stoje, velikosrpska i pročetnička vlast Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića jamačno nije pripravna za bilo kakav konkretni oblik međudržavne suradnje sa Hrvatskom po ovom i sličnim pitanjima. Za njih je, nedvojbeno, udbaški monstrum poput Božidara Spasića, i dalje nacionalni junak, jednako kao i haški optuženici i zlotvori Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Ali, ovdje se politički pita, neovisno od poslovične srbijanske zlovolje, najprije Hrvatska. Zagreb je na potezu. Za Spasićem treba što prije raspisati javnu međunarodnu tjeralicu, a onda sve ide svojim uhodanim tokom. Vrijeme je da Spasić požnje zlo koje je tijekom svoje udbaške karijere sijao prema Hrvatima diljem svijeta.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
