Zagreb postaje teška provincija i sve više liči Beogradu, iako su težnje bile okrenute Beču. U vrijeme titova socijalizma, pendreka, Golog otoka Zagreb je imao razvijeno obrtništvo. U centru grada bilo je puno butika, obućara, staklorezaca, antikvarijata, umjetničkih galerija, zlatara, urara, mogli ste kupiti unikatne torbice, cipele, namještaj ili odjeću. Restorani sa hranom su bilo jezivog izgleda, ali uvijek puni, famozni ‘gableci’ posvuda, danas je taj vid poduzetništva nestao, gablec je jedan slanac, a sve pokriva bandićeva seljoberska elita sa ponekim novim trgom, toaletom i muzejom… Na tim velikim projektima uzimaju se velike provizije, stvara se privid nekog sjaja, a iznutra je crnilo. I zato Bandić mora otići. Samo je problem što nema netko drugačiji od njega da to sve pokrene.
Milano, centar grada pun je malih privatnih trgovina. Živežne potrepštine možete kupiti samo u malim trgovinama. Nema velikih prodajnih centara. Na svakom uglu u samom centru naći ćete obrtnike, izrađuju nakit, parfeme, cipele, odjeću, suvenire. Cijene u restoranima nisu puno veće nego u nas, iako je plaća znatno veća, odjeća istih tvrtki u Milanu i Zagrebu je različita, a to znači da je u centru Milana sve jeftinije nego u Zagrebu. Jasno je da je tako, jer je seljoberska politička žgadija uništila grad, obrtnika nema, malih poduzeća nema, pa strane kompanije vladaju našim terenom. Na koji način? Roba koja se nudi u Milanu i Zagrebu od istih kompanija – nije ista. U Zagreb stižu neželjeni proizvodi iz Milana, po znatno većoj cijeni nego u Milanu. U centru Zagreba za razliku od centra Milana nema puno malih obrtnika, uglavnom su zvučna imena. Zašto? Oni plaćaju svoje usluge znatno više. To je seljoberska ekipa shvatila.
Ujutro Milano izgleda užurban, dostave na svakom koraku, pune se trgovine, pecivom, čokoladama, cipelama, odjećom, grad živi, u kafeterijama ljudi sjede, čitaju novine, piju kave, doručkuju dok kod nas rijetko tko čita novine, kave se ispijaju do podneva, roba u trgovinama rjeđe se puni, todorićevci jedino pune trgovine, slanac i prošnja na svakom kutu grada. Lica su siva, osmjesi rijetki, kante za smeće su izvor života. To nam je Bandić i seljoberska ekipa stvorila. Ovrhe, nerad, prošnju i enormne provizije za pojedince. Za čiji novac? Naš. Pogledajte zbirku njegovih stanova i vikendica pa zaključite čime nas je tako zadužio, da živi kao kralj? Fontanama? Toaletima? Cvjetnim trgom?
U centru grada ugasle tvrtke i obrti punili su proračun grada, restorani su bili prepuni, radilo se, jelo, gradilo, danas se prosi i kopa po kantama. Državni službenici, uglavnom državne pijavice, sjede po kafićima, umjesto da rade svoj posao, tako ispada slika grada povoljnija, jer netko troši novce po kafićima. I oni troše naš novac. Čemu pisati cifre,kad je matematika jasna, nekada je Zagreb bio prvi industrijski centar Jugoslavije, novac se okretao, industrijska zona prepuna radnika, danas je prepuna prodajnih centara, srce grada prepuno stranih butika, nigdje se ne nudi hrvatsko; ili su turski ćevapi ili burek, nekada kebab, turska roba u trgovinama. Jesmo li u Istambulu? Igračke kineske. Seljoberi nas pokrali.
Donijeli su srpske pevaljke i srpske klubove u kojima Mamić trga košulje, a purgeri postaju sirotinja. Seljoberi vode najvažnije novinske naklade, kriminalci vode privatne novine. Po čemu je Zagreb sličan Milanu ili Beču? Ni po čemu. Bandić je napravio novi Beograd. I Beograd je izgrađen, ali duh grada je uništen. Seljoberi sa istoka sada šire svoje carstvo. Došli su i opljačkali Zagreb, devastirali ga potpuno. Nekadašnji centar kulture, mode i umjetnosti je središte primitivne nekulture, a izložbe dobivaju seljoberi preko svojih brdarskih veza.
Grad koji po zelenilu ne zaostaje za Parizom, zacrnjen je primitivizmom. Ova priča nema veze sa pridošlim umjetnicima, stvaraocima, koji su izgrađivali grad, već sa jednim istočnjačkim melosom kojim je ovaj grad preplavljen. Dvije nekulture vladaju ovim gradom, ona socijalistička, kojoj je pravo ime srpska i ona Turska, kao da nije bilo dovoljno klanja jednih i drugih u ovoj zemlji. Naša klapska muzika se ne čuje iz ovog grada, samo srpsko- turske pevaljke, kajkavska kultura je zamijenjena turskom. Bandić je klasični komunistički aparatčik, razvija nekulturu, bez imalo duhovnosti, gradi velebne zgrade bez duha grada, pa karakteristika grada nije ništa doli goli kamen. Ljudi i njihova duša su nosioci grada, baš ono što je uništio Bandić i njegova seljoberska ekipa.
Hvala ti Bandiću za novi Beograd.
Igor Drenjančević